Daj, budi pametan, pa mi ne možemo ostariti! - ponavljao je veliki meštar stripa, karikature i crtanog filma Walter Neugebauer (Tuzla, 28. III. 1921- Muenchen, 31.V.1992) i onda kad je već dobrano zagazio u šezdesete godine života. Činilo se da mu je mlađahnost zapisana u zvijezdama: hitar kao čigra, uvijek spreman da se posluži gegom iz crtanog filma ili stripa čim mu uzmanjka odgovarajuči izraz, ukrašen jogunastim sjedinama, s iskreno dobročudnim osmijehom i "mušketirskim brčičima" (njegov opis),Walter Neugebauer bio je do dna svoje vječito zaigrane dječačke duše ispunjen prekrasnim sječanjima na one dane kad je izdavao svoj prvi vlastiti zabavnik koji se zvao "Veseli vandrokaš", a uređivao ga je zajedno s bratom "pjesnikom stripa" Norbertom - Nobikom (Tuzla 9.VI.1917 - Offenbach 6. V. 1992), koji je preminuo istoga mjeseca - 15 dana prije njega. Njihov otac, poznati zagrebački fotograf iz Gundulićeve ulice, nikad sebi nije uspio objasniti zbog čega se njegovi momci nipošto ne prihvaćaju nekog iole građanski pristojnijeg zanimanja, več trčkaraju oko novinskih uredništava - Walter kao bogomdani crtački virtuoz, a Norbert kao njegov scenarist. Dugi niz godina, osobito nakon što je trbuhom za kruhom i stoga "kiseo kao krastavac" otišao 1958. u Munchen, zapitkivali su Waltera pri susretima u Zagrebu: Je li točno da je svoje prve stripove donosio urednicima u kratkim hlačama? On bi smiješeči se odgovarao: - Čudna mi čuda, tada se u kratkim hlačama išlo do velike mature, a ja sam počeo suradnju u novinama s 13-14 godina!

Zbog neodoljive strasti prema crtanju ("počeo sam šarati po papiru kao klinac star tri godine"), imao je Walter priznavao je s uzdahom - nevolja u školi: - Prvi put sam pao 1934. ili 1935, kad je Norbert napisao tekst za dječju operetu "Pekarev Miško", koju je uglazbio Milan Arsić. Njih dvojica su bili stariji od mene gotovo četiri godine. Ja sam za tu operetu izmaljao scenografiju i bio u njoj jedan od glavnih glumaca. Kod publike uspjeh iznad očekivanja, ali zato doma gorko razočaranje za našega dobrog tatu fotografa. Trebalo se suočiti s nemilom činjenicom da sam ljosnuo i shvatiti da to ipak nije najveće zlo koje može snaći čovjeka. Prvi put sam tresnuo na maloj maturi, poslije na velikoj.Vidim, neće to nikako valjati i privatno položim veliku maturu. Dalje nisam išao: što da tražim na Akademiji, kad sam više zarađivao nego njen dekan. Pokušao sam dolaziti, ali su me poprijeko gledali, i odustao sam!

- Najprije sam nacrtao kratak strip o Nasredin hodži za "Oko", odnio ga uredniku Rašiću, zgodnom starijem gospodinu, uvijek strašno elegantnom, u tamnim štraftastim hlačama i geroku. Njemu se Nasredin dopao, veli "tiskat ćemo"! U tome su "Oku" izlazili prvi radovi Andrije Maurovića, risani negrom, masnom crnom olovkom. Dakle, bio je to prapočetak zagrebačkog stripa uopće. Što se tiče honorara? - Bog bogova! Mislim da se u ono vrijeme plaćalo za stranicu gotovo pedeset dinara, to je bilo jako, jako dobro... Brat Norbert i ja bili smo oduševljeni, on se smjesta bacio na nove tekstove, ja na nove crteže. Radili smo bez predaha, od jutra do mraka. U istoj zgradi gdje se nalazila redakcija ilustriranoga subotnjeg tjednika "Oka", u Masarykovoj 28, bilo je i uredništvo dnevnika "Novosti", i Walter je među svima koji su se onuda svakodnevno muvali zapazio bučnog crnokosog deliju kojega su se obrazi tamnili i kad je bio najtemeljitije izbrijan - prvog reportera Franju M. Fuisa, a zajedno s njim i nezasitnoga gurmana koji dnevno smaže dva kilograma pečene svinjetine - propisno zalivenih! - budučeg klasika domaćeg stripa, Andriju Maurovića, Mauroviću je 36 godina, Fuisu 29 godina, a njihovom novom partneru Walteru istom 16 godina. Fra-Ma-Fu (Fuis) sanjari o "Mickey stripu", vlastitom zabavnom tjedniku koji bi od naslovne do posljednje stranice sadržavao isključivo priloge domaćih autora - i tekstove i crteže - što je bilo i za dotadašnje novinarsko razdoblje, a naročito za ono poslije, bez presedana. Walter zaista nema razloga da ne povjeruje kako je zakoračio u - svijet iz snova: nenadmašni Andrija Maurović odnosi se prema dvadeset godina mlađem Walteru kao prema ravnopravnom kolegi i ortaku! U zgradi "Novosti" svima je poznato:Andriji smije prigovoriti jedino Fra-Ma-Fu, i te se primjedbe redovito uvažavaju bez odgađanja, drugima se tako nešto nikako ne preporuča. No, prvi reporter Masarykove 28 i prvi ilustrator ove kuće pate od zajedničke slabosti: to je gimnazijalac-ponavljač Walter Neugebauer, koji kao da nikad ne spava, stalno su mu u ruci najnoviji crteži, juri s njima između svoga nedalekog doma i redakcije i prije podne i popodne, kadgod ga naruče, ponajviše zato da bude s njima dvojicom. Poslije kraće zanosne suradnje u "Mickey stripu", "redakcijski šmrklivec" počinje čeznuti za svojim osobnim listom: zacijelo mu je napokon postalo sasvim jasno da "veliki dečki" upravljaju redakcijskim poslovima onako kako se njima svidi!

Walter priopćuje Fuisu da namjerava osnovati zabavni list za djecu i veoma uviđavno napominje da se neće pačati u područja, što ih pokriva "Mickey strip". Fra-Ma-Fu mu pružajuči desnicu govori: - Dečko, za tako nešto treba novaca, puno novaca... Ali,Walter ne bi bio ono što jest da se prethodno nije pobrinuo za financijsku stranu svoga projekta. Ono što slijedi zvuči gotovo nevjerojatno: - Pošto smo se sporječkali u "Mickey stripu", odlučim ja pokrenuti svoj vlastiti list i prozvati ga "Veseli vandrokaš" (vandrokaš - skitnica, fremter I, prvi broj 5. X. 1938, 16 stranica, format 23 x 31,5 cm). Bilo je to 1938. i ja, budući glavni urednik, imao sam samo sedamnaest godina. S obzirom na to da smo brat Norbert i ja bili bez prebijenog dinara, predložimo "Seljačkoj tiskari" da oni snose sve nužne troškove. I dogodi se čudo! "U redu je, dečki, mi vas kreditiramo!", rekli su. Zar to nije bilo kao u bajci? Idi danas, pa to nekome predloži, odmah bi te strpali u ludnicu! Sada, napokon,Walter prvi put ima svoj pravi redakcijski kutak - za "Mickey strip" je radio i crtao kod kuće: - U "Seljačkoj tiskari" u Frankopanskoj 12 dobili smo prostoriju za redakciju, tako da smo doista počeli izgledati žurnalistički, kao istinska redakcija. Svu administraciju je preuzela uprava tiskare. Radili smo fest! U toj se tiskari štampao i "Hrvatski dnevnik", pa sam automatski radio i za dječju rubriku toga lista. Kako sam se odranije stalno vrzmao po tiskari, upoznao sam svu tiskarsku i cinkografsku tehniku jer me je to zanimalo, tako da sam bio neko vrijeme i tehnički urednik dnevnih novina koje su se zvale "Zagrebački list" i isto su se ovdje tiskale. Oni koji su navraćali u Frankopansku 12, u redakciju "Veselog vandrokaša", a prije svega u njemu surađivali - poput Marcela Čuklija (1921- 1996) - uvjerili su se da je "Walter i kao klinac odličan urednik". Naime:"ne samo što je bio talentiran crtač, već je bio i odličan grafičar, poznavatelj svih tehničkih mogućnosti tiskare".

S početkom Drugoga svjetskog rata na domaćim prostorima i "propašću stare Jugovine","vandrokaši" iz "Veselog vandrokaša" više nemaju svoj zabavnik. Posvuda honorarče na sitno, dok nije iskrsnula nova ideja o novom tjedniku sa stripovima, koji isprva novinska cenzura NDH ne odobrava, ali kad dovitljivi Strip Waltera Neugebauera: "Patuljak Nosko" Walter ponudi vlasništvo onoj istoj "promidžbi" koja je otezala s dozvolom za izdavanje, sve je riješeno: prvi broj novoga "Zabavnika" izlazi 9. svibnja 1943, priređen je i tiskan u Frankopanskoj 12 gdje je rađen i tiskan "Veseli vandrokaš" (posljednji 103. broj "Zabavnika" od 9.V. 1945. bio je tiskan ali nije prodavan). Unatoč ratnim prilikama život u redakciji "Zabavnika" 1943 -1945. bio je - prožet mladenačkim žarom, kao što će to opisati Marcel Čukli: "Svi smo u redakciji doslovce živjeli za "Zabavnik". Kad bismo Walter i ja radili dvobroj za Božić i Novu godinu ili Uskrs, po nekoliko dana nismo izlazili iz redakcije. Od kuće su nam donosili hranu, a mi smo si kuhali neizmjerne količine kave. Kad bi nas savladao umor, zavalili bismo se u velike naslonjače i odspavali koji sat, a onda opet na posao. Osvježavali bismo se praveći viceve na račun našeg crnčenja, ali je na kraju dolazila nagrada u zadovoljnom listanju podebljeg broja "Zabavnika"". Iako je vlasništvo "Zabavnika" ustupljeno državnoj upravi, cenzura nije ispuštala iz vida nijedan broj: neprekidno se zamjeralo što u "Zabavniku" nema obilježja režima, makar u stripu o dogodovštinama dječaka Jurice kome je trebalo nacrtati kapu s ustaškim znakom. Da bi ga objavili bez kape, često su ga crtali u krevetu."Kako to da nema kapu?", gnjavili su iz cenzure."Pa kako da ima kapu kad je u krevetu?", izvlačio se Walter, potpisan u impresumu kao "umjetničko i tehničko vodstvo" (vlasnik i izdavač "Ustaški nakladni zavod"). Međutim, jednoga je dana - uzeo vrag šalu. Bilo je to po Walterovu pričanju ovako: - Kako je jednom usfalio strip "Juričine pustolovine", nazvali su iz tiskare da ga brzo narišem. Na brzinu sam nešto nadrljao i predao u cinkografiju, kliširao i zviznuo u tisak. Stvar je bila cenzurirana i prošla je cenzuru. I mi smo to štampali. Kad je to izašlo, pozvao me direktor i veli: "Gledaj, što je to?" Gledam, gledam i ništa ne vidim. I što je bilo? U stripu Juričin pas sanjari o kobasici kad njegov Jurica pogađa "danas je, danas je... srijeda". Odmah su došli po mene iz tajne službe i sedam dana me preslušavali. Ja sam izjavljivao da sam htio podvaliti, mogao sam to drugačije urediti.Vic je bio u tome da su oni spomenuti strip povezali s Paveličevim rođendanom koji je bio dva dana kasnije, u petak, a naš je "Zabavnik" izlazio srijedom i nosio datum od srijede. Poslije toga morali smo stalno ići na cenzuru. Osim toga, u to je vrijeme, mislim da je to baš tada bilo, Maurović nestao iz Zagreba otišavši u partizane. Opet ja u sosu. On se izgubio preko noći, i ja sam morao završiti njegove stripove. Pokušao sam se spasiti jednim slikarom iz Zagreba, ne sjećam se više kako se zvao. Onda sam se sjetio svog pučkoškolskog prijatelja Kinerta, kasnijeg poznatog slikara. Nije bio baš jako oduševljen, jer je u to doba išao na Akademiju, a studentima je bilo zabranjeno da javno objavljuju svoje radove. Ipak, pristao je iz prijateljstva, ali bez potpisa.

Tko bi rekao da će jednom iskovano profesionalno prijateljstvo dvojice velikih majstora stripa s dvadeset godina razlike među njima, Maurovića i Neugebauera, jednome od njih - mlađem Walteru - opasno zagorčiti život 1944. U "promidžbi" su inače bili oštro protiv toga da se Andrija pojavljuje u "Zabavniku" - prisjećao se Walter. - Uzalud sam tumačio da je Maurović prije svega veliki umjetnik. Za njih je on bio "teško crveni", popustili su tek nakon mnogo nagovaranja. I Andrija je surađivao do svog odlaska u partizane. Prvo je iščeznuo iz Zagreba Fra-Ma-Fu u zapravo ukradenom dvokrilcu, a Andrija iduće godine. Ode Maurović, ostavi stan s vrlo vrijednim stvarima na milost i nemilost pljačkašima... Kraj rata je dočekan pomalo komično:"Zabavnik" je u rotaciji, nazivaju Waltera kući i pitaju:"Kaj da delamo?" Walter u nedoumici, malčice razmišlja, zatim odvali: "Pustite rotaciju neka ide, sutra bumo videli kaj bu s tim!" Taj 103. broj ipak nije išao na ulicu... U redakciji se smjestila vojska, kažu Walteru: "A ti si uređivao onaj "Zabavnik"? Čitali smo ga". "Kako?", snebiva se Neugebauer."Kad bi negdje digli u zrak neki vlak i razletjela se pošta, mi bismo među poštanskim paketima iz Zagreba prvo potražili one s novim brojem "Zabavnika"!" U poratnim danima - nema više Fra-Ma-Fua: poginuo je! Andrija se vratio živ i zdrav u svoj opljačkani stan,Walter Neugebauer je još vrlo mlad - ima 24 godine, i bavi se svim i svačim. Crta kao nikad prije, i za nekakve zidne novine, i ispisuje parole. U njemu sve više sazrijeva želja da se lati vlastitoga crtanog filma. Druži se s entuzijastima koji ga potiču da ustraje. Pridobiva Fadila Hadžića, glavnog urednika humorističkoga "Kerempuha", koji pristaje kazavši:"Ako zajebeš stvar, ode mi glava". I u krugu redakcije "Kerempuha" počinje rad na propagandnom crtanom filmu "Veliki miting" (dovršen 1951, autor scenarija Realistički strip Waltera Neugebauera: "Prvi ljudi na Mjesecu" humorist i novinar Mirko Trišler, duljina 567 metara, crno-bijeli). Sadržaj toga prvoga domaćeg crtanog filma, antijugoslavenski huškač Judin izmišlja razne "patke" protiv "čudovišne zemlje", tj. Jugoslavije, šalje reportera Patkina u tu zemlju itd. Danas, pola stoljeća kasnije, još se pamte prikazivanja "Velikog mitinga" na središnjem zagrebačkom trgu, film je trajao 22 minute.

S velikim uspjehom kod publike "Velikog mitinga", Walter je počeo vjerovati da ostvaruje njegov davnašnji san: snimit će napokon svoj pravi pravcati dugometražni crtani film, s njim kao glavnim crtačem, nešto što će se moći uspoređivati s djelima slavnog Walta Disneya! K tome, dodjeljuje se novoosnovanom poduzeću za proizvodnju crtanih filmova prozvanom "Duga film" trokatnica u Draškovićevoj ulici - "s jedno dvadeset i devet soba". Kad se odabiralo ime poduzeća,Walter je gorljivo predlagao naziv "Duga film". Zbog čega baš to ime? Jer je predviđao da će se proizvoditi crtani filmovi u boji. Nažalost, onih nekoliko kraćih crtanih filmova poslije "Velikog mitinga" nije urodilo očekivanim nastavkom proizvodnje. Najveći teret prvoga domačeg crtanog filma pao je naravno na leđa sada već 30-godišnjeg Waltera Neugebauera, koji je kasnije pripovijedao: - Stolac je postao dio moga tijela, dio mene. Nakon šesnaest - osamnaest sati neprekidnog sjedenja oteturao bih ravno u krevet, da bih se poslije nekoliko sati penjao iz kreveta na stolac i uzimao u ruke kist ili olovku. Bio je to krvav posao, i to ne samo mene, nego svih nas. Bili smo u transu, kao da smo ludi... Meni su se u snu vrtjeli pred očima pojedini kadrovi. Ustajao sam i ponavljao sam sebi:Waltere, još nije gotovo, moraš dalje! Nitko nije zabušavao, svi smo nastojali opravdati povjerenje onih koji su nama povjerovali da možemo stvoriti jedan takav crtani film od petnaest minuta, što se na kraju pretvorilo u dvadeset i dvije minute.To je bio film rađen isključivo po osjećaju, bez ikakvih pomoćnih mjernih instrumenata, ja sam po osječaju puštao sličice s međufazama. Predratni crtač stripova nadao se da ga neće izdati njegova poslovična sreća i da su uloženi napori kao nekad u novinama uvod u sjajnu predstoječu epohu crtanog filma, nadao se da je zaista krenuo stopama Walta Disneya. Na neki način bilo je to zaista i doba čuda: - Kako nigdje u Zagrebu nije postojao nikakav trik-stol za snimanje s iscrtanih folija, mi smo gornji dio takva stola dali napraviti prijateljima iz Tehničke škole, i oni su ga sklepali od aluminija. Jedino je bio problem kako konstruirati odgovarajuće postolje.Tada se netko dosjetio da nabavimo lafetu lakog protuavionskog topa, s obzirom na to da se ona vrti na obje strane za 360 stupnjeva... Po nama šibaju jaki filmski reflektori, a mi zalijepljeni za kameru goli golcati pod reflektorima kao robijaši na Vražjem otoku.Toliko nam je bilo vruće da su nam se znojile folije! To su oni sičušni flekovi koji se tu i tamo zapažaju kod prikazivanja "Velikog mitinga". Wolterova vruča želja nije se ostvarila, nepovratno se izjalovila: - Postojao je projekt za dugometražni crtani film ".avo u selu", to je trebalo biti u koloru i dakako u produkciji "Jadran filma". Meni kao glavnom crtaču pripao je zadatak da odem u kazalište, da ondje promatram primabalerinu Tanju Manolu i proučim njene pokrete. Ja sam stvarno išao tamo, gledao je kako pleše na pozornici, hvatao njene pokrete i na licu mjesta ih pretvarao u pokrete medvjeda kao glavnog junaka u našem crtanom filmu. Ali, ništa od svega toga!

Iako još duboko uvjeren da će crtani film biti kruna njegova stvaralaštva,Walter Neugebauer skupa s bratom Norbertom kao svojim scenaristom pokušava zainteresirati poslijeratne redakcije barem za - dječji strip, ako se već prema realističkom stripu zauzelo stajalište da je - "uglavnom ideološki štetan" za tadašnju mladež.Valjalo je preživjeti, i braća Neugebauer nude svoj strip "Patuljak Nosko" iz ratnog "Zabavnika", jer su slučajno sačuvani klišeji. Unatoč zaziranju nekih rukovodećih omladinskih dužnosnika, koji su "prali ruke" od "ponavljanja štetne malograđanske prakse" kao što je strip uopće,"Patuljak Nosko" kao zasebno izdanje u 100.000 primjeraka - bude razgrabljen u nekoliko dana! Pokušaj da se ponovi traženi uspjeh "Patuljka Noska" sa stripom "Gladni kralj" (također iz "Zabavnika", nije se mogao izvesti: klišeji su nestali, netko iz cinkografije bivše tiskare prodao ih je kao sirovinu za nove klišeje, navodno nekud u Sloveniju. Braća Neugebauer pokušavaju uspostaviti suradnju u mnogim zagrebačkim listovima poslijeratnih godina, s različitom srećom za autore. Walter opetuje neke svoje stare stripove, dotjerujući likove i pojedine prizore na nov način. Od "Ilustriranog vjesnika" do "Vjesnika u srijedu", pa preko "Horizontovog zabavnika" do Realistički strip Waltera Neugebauera: "40.000 milja pod morem" "Plavog vjesnika",Walter i Norbert traže svoje mjesto pod zagrebačkim novinskim suncem: nastoje privoljeti niz tadašnjih glavnih urednika za ono što je njima dvojici - osnovni izvor prihoda. Silom prilika Walter opet crta kao mahnit, ispunjava sve zahtjeve - crta realistički kao npr. u novopokrenutom tjedniku "Globusu" strip po H. G.Wellsu "Prvi ljudi na Mjesecu" i po J.Verneu "40.000 milja pod morem", ali crta i svoje karikirane likove u novoj obradi. Sve je to zapravo prilično jeftino crnčenje od danas do sutra, na svu sreću još nisu izmišljeni bankovni žiro-računi za autorske honorare, honorari se isplaćuju na blagajnama pojedinih listova i to odmah po objavljivanju, dovoljno je doći na blagajnu s priznanicom dotične redakcije. Samo se po sebi razumije da takav način egzistencije nije nikakvo jamstvo sređenog života dviju obitelji - Waltera i Norberta Neugebauera.

Svojedobni "Duga film", poduzeće za proizvodnju crtanih i lutka-filmova, osnovano rješenjem Vlade Narodne Republike Hrvatske 18. IV. 1951. nasljeđuje 1952. "Zora film".Tri godine nakon toga Zavod za ekonomsku propagandu i publicitet "Interpublic" otvara svoj studio za crtani film u privremenim prostorijama unajmljenim od veslačkoga kluba "Mladost" na Savi. Sada je najednom crtani film dobivao novi smisao - propagandni, a radi se iznad odlagališta sportskih čamaca, čamci su u prizemlju, crtači na katu. Naravno, tu su i oba Neugebauera. Po gradu se love direktori velikih poduzeća da bi svaki za sebe platio stanoviti broj sekunda animiranog filma u sklopu tzv. "Interpublicove" kolor-panorame. Ruku na srce: radilo se o pukom prosjačenju... To više ni izdaleka nije bio ono o čemu je Walter nekad maštao peglajući turom stolice pred crtaćim daskama, za traljavu utjehu bio je to kakav-takav crtani film, pa makar kao - reklama za cipele ili prašak za pranje. Jednoga dana puče glas da "Interpublic" nije propisno registriran kao proizvođač filmova i po važečem zakonu ne smije se baviti takvom proizvodnjom. Na pomolu je još jedno razočaranje i posljednje osipanje zanesenjaka na čelu s Walterom Neugebauerom, ekipa iz odlagališta sportskih čamaca u Veslačkoj ulici je - rastrojena i u panici, ili pod upravu "Zagreb filma" koji - dakako - ima odobrenje za proizvodnju ili na ulicu (renesansa zagrebačkih crtića pod krovom "Zagreb filma" istom predstoji, u tome trenutku to se ne može naslutiti). I Walter Neugebauer, treći iz predratnog "Mickey stripa" i prvi iz ratnog "Zabavnika", opet - nije nigdje: 1958. odlazi ispočetka privremeno u Munchen kao arbajter, odlazi - "kisel kak krastavac"! Privremeni se boravak pretvorio u stalni i Zagreb je zauvijek izgubio svog "Disneya u kratkim hlačama", koji se osvjedočen da ga izrabljuju na kraju prihvatio vlastite produkcije reklamnih filmova. Osnovao je svoj studio - "simpatičan mali studio" - s četvoricom stalnih suradnika i ostalima kao honorarnim pomagačima.

Kad je navraćao u svoj "jedini na svijetu Zagreb-grad", s tugom je obnavljao uspomene na minule zagrebačke godine, sa sjetom se prisjećao stripova koji su ga "prehranili dok je trajala kriza oko crtanog filma", prisjećao se kako mu je strip bio jedini spas:"čim propadne koji crtani film, ja odmah - mar po stripu!" činjenica je da je bio rođeni crtački talent, koji je sve što je stvorio uradio kao - čisti samouk. Zapitan o svome likovnom obrazovanju, odgovarao je kratko: - Radio sam poslije rata dvije godine kod našega poznatoga grafičara Tomislava Krizmana. Da budem iskren, mene je oduvijek privlačilo pravo slikanje... Osim toga, kaj bi ja v tim mojim mladim letima na Akademiji... Jesam li brz crtač? Jesam, ali ne tako kao Maurović, Andrija je bio nedostižan, slikarski i crtački stenograf. Njemu sam mnogo zahvalan, mogao mi je biti otac a primao me kao sebi ravnog. Svi oni dragi i nezaboravni likovi iz stripova - i Bimbo i Hanzek, i patuljasti Nosko, i zlosretni Srećko, i smušeni Florijan, i profesor Zbrkić, i mali Muk, kao i mnogi drugi postali su siročad kad je iz Munchena stigla vijest da je izdalo srce najuspješnijeg proizvođača reklamnih crtića za televizijsku mrežu cjelokupnoga njemačkoga govornog područja. Tada je u Zagrebu rečeno: bio je uvjeren da se sve može stići i nadoknaditi, sve osim - zlatnog doba njegovih kratkih hlača. Jedan veliki dječak zauvijek se vinuo u - svijet svoje mašte.