|
Kao što se mogu uočiti razlike izmedju američkog i europskog načina života, tako se mogu osjetiti i razlike u umjetnosti, kao segmentu svakodnevnog
života. Za Ameriku se može općenito reći da je mlada, žustra, bestidna… Voli eksplozivno i šokantno. Živi od skandala. U usporedbi s njom Europa
je mirnija, odmjerena, ponekad pasivna. Ipak to ne znači da je stara Europa konzervativna i da ne voli novo. Enki Bilal, autor kome je posvećen
sljedeći tekst, je dokaz da je Europa otvorena za novo i suvremeno. Možda je samo život u Europi suzdržaniji za onoliko koliko nalažu pravila
dobrog ukusa. Možda sve i nije tako. To su samo karakteristike mentaliteta podneblja, koje podrazumijevaju izuzetke. Ono što je sigurno,
to je da postoje podjele i u samoj Europi. Podjela na Istok i Zapad možda je najznačajnija i najdublja. Zemlje zapada su zemlje razvijenog
kapitalizma i visokog ekonomskog standarda, a nasuprot njima zemlje istoka još uvijek nose teret nasljedja real socijalizma i danas su, uz
par izuzetaka, u procesu tranzicije. Ekonomske i političke razlike su sociološka baza na kojoj leže i ostale sfere života. Zato postoji izvjesno
nerazumijevanje zapada prema istoku, i obratno, mada interes nesumnjivo postoji.
Enki Bilal je autor koji stoji negdje izmedju. Rodjen je na istoku, a živi na zapadu. Crta i piše o istoku, a objavljuje pretežno na zapadu.
Otac mu je Hercegovac, majka Čehinja, rodjen je u Beogradu, a živi i stvara u Parizu. On je Europljanin i istražuje Europu. Amerika ga ne privlači.
Kao mali i on se kao sva djeca igrao kauboja i indijanaca, ali je izgleda “suviše ižvakanih žvaka i suviše odgledanih vesterna učinilo svoje.”
Kada se sa svega deset godina, sa majkom i sestrom, selio iz Beograda ocu u Pariz, gotovo bježeći od Titovog režima, mali Enki je bio jako zbunjen.
Ali slike su se urezivale u sjećanje i danas su mu jaka inspiracija. O tom putovanju vlakom kroz Europu danas kaže:”Teška parna mašina prešla je
sa istoka na zapad, pod plavim nebom, noseci grozotu kontinentalne klime…Nesumnjivo je da se u tom vlaku počela nagrizati moja očaranost Amerikom…
Kroz prozor vlaka mogu se i u Europi vidjeti široka prostranstva…”
Enes (kako mu je pravo ime, od čega dolazi nadimak Enki) Bilal je rodjen 1951. u poslijeratnom Beogradu u kom su “duhovi rata još uvijek lovili
svakodnevni život.” 1961. je sa majkom i sestrom emigrirao u Pariz, gdje mu je otac radio kao mondenski krojač. Enkijevo beogradsko detinjstvo
je prekinuto na silu, ustupivši mjesto pariškoj mladosti, koja je bila zbunjujuća, onoliko koliko je bio zbunjujuć i nepoznati jezik koji mu je
trebao zamijeniti materinji. Enkijev odgovor životu bilo je crtanje. U njemu je našao spas i inficirao se za cijeli život.
Svoje radove počinje objavljivati 70-tih. Na početku doživljava neuspjeh na konkursu u magazinu Pilote.
Medjutim privukao je pažnju Renea Goscinnija i on ga bodri da ne posustaje. Već 1971. na sljedećem konkursu Bilal je
podijelio prvu nagradu i dobio posao u Pilotu. Kao mlad autor bio je na margini prvih godina. Crtao je uglavnom karikature političara i
poznatih ličnosti. Istovremeno je pohadjao i Fakultet lijepih umjetnosti, ali se na njemu kratko zadržao.
Prvi samostalni strip Le Bol maudit (Prokleta zdjela), objavljuje 1972. u Pilotu. Tada, još uvijek na samom početku, zlobnici mu prigovaraju
da kopira Moebiusov stil, najviše zbog tehnike šrafiranja koju koristi. Ima i onih koji ga brane, pominjući
Albrechta Durera, Gustave Duorea, i još neke slavne grafičare, pokazujući da nije Moebius izmislio šrafiranje. Enki nema potrebu da komentira.
On je tih i miran čovjek, koji gradi svoj neobičan svijet. U gradjenju tog svijeta, jako je bitna 1975. godina. Tada se sreo i započeo sardnju sa
tada već poznatim i cijenjenim scenaristom Pierre Christinom. On je osim sa Enkijem radio i sa takvim veličinama stripa kakvi su
Jean Giraud (već pominjani Moebius) i Jije. Enki već te 1975. godine objavljuje svoj prvi album La Croisiere des Oubliés
(Krstarenje zaboravljenih), po Christinovom scenariju. Iste godine objavljuje i L'Appel d'Étoiles (Zov zvijezda) u kom su skupljene
kratke priče objavljene izmedju 1971. i 1974. Sa Christinom objavljuje 1976. Le Vaisseau du Pierre (Kameni brod), a 1977.
La Ville qui n'existait pas (Grad koji ne postoji). Sljedeće 1978. objavljuje samostalno zbirku kratkih stripova
Mémoires d'Outre-Espace (Sjećanja s one strane kosmosa), a 1979. sa scenaristom Jean Pierre Diobonnetom album Exterminateur 17 (Eksterminator 17). Tada je već cijenjen, ali slava dolazi tek sa narednim albumom. To su Les Phalanges de l'Ordre Noir (Falange crnog reda) u tandemu sa Christinom. Pierre je u svom scenariju otvorio Enkiju široke mogućnosti i dozvolio mu da se razmahne. Ovaj strip je ušao na top liste najboljih 20 knjiga za 1979. godinu u Francuskoj!
Enki nakon toga 1980. objavljuje La Foire aux Immortels (Vašar za besmrtnike) po svom scenariju, čime započinje Nikopolsku triologiju,
koja se smatra centralnim dijelom njegovog dosadašnjeg opusa. Dokazao se i kao scenarist. Kompletan je autor! Javnost je poludjela za njim.
Priča u Vašaru je kritika totalitarizma. Karikatura fašizma, mačoizma. Radnja je smještena u Paris 2023. godine, ali ne bi bilo pretenciozno
ni da je u sadasnjosti. Medjutim Bilal kaze da mu je mučno crtati zločin u sadasnjosti. Neukusno! Kada ga vremenski distancira onda je to drugo.
Zato su svi njegovi samostalni albumi negdje u budućnosti. Moglo bi se reći i da su žanrovski SF, ali Enki “prezire žanrovska svrstavanja”.
Godine 1982. Bilal dolazi u dodir s filmom. Radi scenografiju i kostime za film Alaina Resnaisa "La vie est un roman" (Život je roman).
Ali on se u film zaljubio mnogo ranije. Još kao dječak glumio u kratkom filmu “Boja na asfaltu” u Beogradu. Njegovi su glumački snovi uspavani
odlaskom u Paris, ali ih je razbudio Alain Resnais svojim pozivom.
1982. Enki objavljuje i zbirku ilustracija i naslovnica Crux Universalis, kao i zbirku crteža Die Mauer Berlin, inspiriranih Berlinskim
zidom. To je sjajna uvertira za 1983, kada sa Christinom objavljuje Partie de Chasse (Partija Lova). Strip priča o socrealizmu Istoka, i
šokira Zapad, koji nije imao predstavu o tome. Spominje se da je ovaj strip začeo novi žanr, politički strip! Neki se pitaju da li je to konačno
pronadjen “dugo traženi strip za odrasle”? Od ovog albuma, štampa i televizija se otimaju za Bilala, jer on ne poštuje trendove,
već sam stvara nove. Radi vjerodostojnijeg doživljaja socijalne situacije zemalja istočnog bloka, Bilal i Christin su putovali po SSSR-u,
prije početka rada na stripu. Isto kao što su prije Falangi crnog reda išli u Španjolsku, u Barcelonu. 1984. su se odlučili za novi put.
Ovaj put tamo gde je Christin ranije živio, a Enki sebe najmanje mogao zamisliti! U Los Angeles. Enki je dakle ipak otišao u SAD, prema
kojima je gajio nezainteresiranost, na granici odbojnosti! Iz ovog puta proistekao je album, tocnije tzv. Grafička novela, zbirka retuširanih
fotografija Los Angeles - L'étoile oubliée de Laurie Bloom (Los Andjeles, izgubljena zvijezda Lori Blum).
Drugi dio Nikopolske triologije, pod nazivom La Femme Piege (Žena klopka) pojavljuje se 1986, a iste godine i L'état des stocks
(Stanje zaliha), zbirka crteža. Prvo izdanje Žene klopke je doslovno razgrabljeno, mada je tiraž iznosio 120 000 primeraka.
To će za Bilalove albume postati uobičajeno, tako da se neposredno po pojavljivanju njegovi albumi teško nalaze, osim na crnom tržištu,
na kom dostižu visoke cijene! Enki Bilal zatim suradjuje sa Patricom Covenom, na albumu naručenom povodom Svjetskog nogometnog prvenstva 1986.
u Meksiku. Album se zove Mickson BD Football Club, a Bilalu tematika nije nepoznata, jer kako kazu njegovi prijatelji, on je vrlo dobar
nogometaš.
Sljedeća potvrda Bilalovog kvaliteta dolazi već 1987. Na 14. salonu stripa u francuskom gradu Angoulemeu Enki dobija Grand Prix festivala.
To je verovatno najznačajnija nagrda koju je dobio do sada.
Bilal i Christin 1988, nastavljaju suradnju i objavljuju Coeurs Sanglants (Krvava srca), album u kom se svaka od desetak kratkih priča odigrava
u nekom od svetskih gradova. Motiv svih priča je ubojstvo, a osim New Yorka, Parisa i ostalih metropola, jedna priča je posvećena i Beogradu.
Do 1990. je većinu spomenutih albuma izdala čuvena izdavačka kuća Dargaud. Te godine izdavač Les Humanoides Associes otkupljuje prava i
reizdaje sve dotadašnje Bilalove albume. Nikopolsku triologiju je završio 1992. sa albumom Froid Équateur (Ledeni Ekvator), koji je proglasen
knjigom godine u Francuskoj. Zatim 1994. slijedi novi album Plava krv, koji doživljava izložbu. Albumom Le Sommeil du Monstre
(San monstruma) 1998, započeo je novu triologiju, koju je nastavio 2002. sa albumom 32. decembre (32. decembar).
Suradnju sa Christinom je nastavio 2001, radeći ilustracije za knjigu The Sarcophagus.
Ovim se završava pregled njegovog dosadašnjeg rada na stripu, ali ne i pregled kompletnog stvaralačkog rada. Bilal nesumnjivo ima snažan nagon za
estetskim izražavanjem. Osim stripa, uspješno se bavi i filmskom umjetnošću. Film ga zaokuplja još od spomenute dječačke avanture u
Beogradu. Zatim slijedi suradnja sa Alainom Resnaisom sa kim je osim u filmu La vie est un roman suradjivao i u filmu Moj ujak u Americi, z
a koji je radio plakat. Na Resnaisov nagovor oprobao se u glass-paintingu, slikanju na staklu. Uraditi film, to je bio novi izazov za Enkija.
I nije mu odolio. Za film pod nazivom Bunker Palace Hotel uradio je režiju, scenario, kostimografiju i scenografiju! I pored toga, nedostajala
mu je sloboda koju ima u stripu. Interesantno je da film pomalo proročanski govori o gradjanskom ratu, mada je snimljen 1988. Snimano je u
Beogradu, a pored poznatih francuskih glumaca poput Jean-Louis Trentignana i svjetski poznate Charlotte Rempling, pojavljuju se i Ljuba Tadić i
Mirjana Karanović. Sljedećim filmom iz 1995. Tykho Moon doziveo je veći uspjeh širom svijeta. U jednoj od uloga se pojavljuje i
Svetozar Cvetković, danas upravnik pozorista Atelje 212 u Beogradu, a muziku za film je pisao Goran Vejvoda, studijski muzičar,
koji je reputaciju stekao još u SFRJ. Ubrzo nakon filma izdao je i ilustriranu knjigu Le Sincel d’ Amor u suradnji sa Dan Franckom.
Bilal je u svojim posljednjim umjetničkim poduhvatima sve više slikar, a sve manje crtač. I to se, ma što god skeptici mislili, savršeno uklapa u
strip kao umjetnost i daje jednu novu dimenziju koju strip do sada nije upoznao. Radnja spomenute knjige, čiji naslov znači Stoljeće ljubavi,
je u stvari radnja filma Tykho Moon. Tema je XX vijek, vijek stradanja. Priča pocinje u Sarajevu 1914, a završava se u istom gradu 1999.
Bilal kaže da bi kronoloski logicnije bilo da se završava u Sarajevu 1995, ili na Kosovu 1999, ali je svjesno htio biti nedoslijedan i nevjeran
povijesti. Sarajevo je simbol cijelog jednog nesretnog vijeka. Stoljeća ljubavi, kako ironično Bilal i Franck daju težinu svojoj knjizi već u naslovu.
Trenutno Enki radi na svom trećem filmu, koji je adaptacija jednog dijela Nikopolske triologije. Film bi trebao biti do sada nevidjen spoj
žive glume i kompjuterske animacije.
Enkijev pristup filmu je umjetnicki. Kaže da ne voli veliki budžet, jer to za sobom povlači stroge rokove i stvara imperativ komercijalnog uspjeha,
a to je atmosfera koja guši kreativnost. Osim filma i književnosti, radi i u kazalištima širom svijeta, uglavnom kao kostimograf i scenograf u
dramskim predstavama, baletima i operama.
Možda smo se udaljili od Enkijevog prvog poziva, a to je crtanje stripa, što je i tema zbog koje nalazi mesto na www.stripovi.com stranicama,
ali širina njegovih interesnih sfera nesumnjivo govori o Bilalu kao umjetniku.
Enki Bilal ne voli da ga nazivaju fantastičnim crtačem, jer kako kaže to nista ne znaci. Može se eventualno reći da ima fantastičan stil. Za sebe čak
skromno kaže da nije neki vanserijski crtač, jer tome ni ne tezi. Crtež je za njega orudje, a ne cilj. On je naime ostvario originalan rad na boji.
Crtež je kod njega u službi boje. “Način njene primjene odlikovati će različitost materijala, pedantnost kojom su predstavljene, kvalitet njene
slojevitosti, nijansiranja i providnosti. Bilo da su boje ocrtane ili ne, u punom tonu ili lavirane, polikrone iz Vašara za besmrtnike ili
monokrone iz Kamenog broda. Svaki album odrediti će svoju posebnost jedinstvom odredjenog tona: modeliranje i postizanje oblika potezom pera
i tuša za Krstarenje zaboravljenih i Kameni brod; potez u punoj liniji za Grad koji nije postojao; pastelni i monokroni tonovi za Falange crnog
reda; bijeli gvaš za Partiju lova…” Enki crta desnom rukom. Ne koristi trokute i ravnala, tako da nema precizne linije. Izbjegava bilo kakve
šablone. Onomatopeju prezire, radije stavlja tekst u off. “Pucanj!”, u offu, radije nego ogromno BANG preko vinjete. Stidi se onog jednog BLAM,
koje završava Partiju lova. Ima sklonost ka crtanju spodoba i propalih gradova. Kao scenarist stoji pod uticajem “mračnijih pisaca”
Lovecrafta, Poea, Baudelairea ili Kafke. Uvijek ima i malo humora, ali po pravilu crnog. Nijedan njegov album nema eksplicitan kraj.
Uvijek postoji neka nedovršenost, za koju je kaže “ i sam zaintersiran kao čitatelj.” Ono što je još karakterističnije je da Enki ne
stvara junake. On se bavi gradovima.
“Nikad ne bih mogao da gradim svoj rad oko nekog junaka kako se to obično radi u stripu. Junak pripada kolektivnom nesvijesnom,
on lako izmiče svom tvorcu. Junak me uvijek asocira na američke stripove.”
Enki nije zaboravio svoje slovensko poreklo. Čest je i rado vidjen gost i u Beogradu i u Sarajevu i u Zagrebu. Primjera radi,
dio tromjesečne pariške izložbe Enkibilalandeuxmilleun je prenesen u Beograd i Sarajevo. Bilal kaže da prati dešavanja na području Balkana,
i da su ga dogadjaji u vezi sa raspadom bivše domovine pogodili kao “pesnica u lice”. Tome je posvetio album San monstruma, za sada jedini
objavljen na ovim prostorima. Album je objavljen u izdanju sarajevske Publike, u vrlo kvalitetnom izdanju, po francuskim standardima, a zatim i
distribuiran u sve zemlje bivše Jugoslavije, te se mogu oprostiti neshvatljive početničke štamparske greške. Moze se reći da se Enki nije
stavljao ni na jednu od sukobljenih strana, a da je jedinog neprijatelja video u ratu. Zbog svega toga, i svog vrhunskog kvaliteta na prvom
mestu, Bilal ima mnogo poštovatelja svog rada u svim dijelovima bivše Jugoslavije, mada je na tim prostorima objavljen samo jedan njegov
album do sada (osim nekoliko loše izvedenih piratskih albuma). Takodje mu je posvećen dvobroj 141/142 časopisa Gradac iz Čačka, koji je
poslužio kao bogat izvor podataka za realizaciju ovog teksta. Gradac je do sada posvetio brojeve još jedino Moebiusu i Milu Manari, od strip autora,
pa i to moze biti pokazatelj Bilalovog kvaliteta. Nadajmo se da ce ova zanemarenost Bilala u domaćem izdavaštvu uskoro biti ispravljena, te da ćemo
uskoro uživati u npr. Nikopolskoj triologiji ili nekoj drugoj Enkijevoj poslastici.
|
