Guido Nolitta

Tko je Guido Nolitta?

Naravno, to je Sergio Bonelli - strip scenarist, vizionar, izdavač, pustolov, otac, muž, tvorac mnogih omiljenih priča našeg djetinjstva. Što se tiče istine o njegovom pseudonimu, otkriva ga tek 1986. u uvodu Tutto Zagora, što znači da ga službeno otkriva nakon 28 godina! Rođen je u Milanu u prosincu 1932. kao sin Gianluigija i Teje Bonelli. Snažne je građe, srednjeg rasta, iz Milana, u mladosti nije propuštao nijedan film… i strastveno se bavio sportom! Ima skromnu prošlost nogometaša i tenisača. Od samog početka uronjen je u svijet stripovskog stvaralaštva pod paskom svog oca scenarista i svoje majke glavne urednice njihove vlastite izdavačke kuće Redazione Audace (od 1939.). Jedno od njegovih prvih radova u kući Bonelli su bili 1955. radovi pod pseudonimom Annalise Macchi, na didaskalijama serijala Ciuffetto Rosso ("Crveni Pramen"). Crtež je radio Roy D'Amy, a pojavio se u šestom broju druge serije Collane Capolavori.

Nakon završetka studija 1957. mladi (tridesetogodišnjak) Bonelli preuzima kontrolu nad obiteljskom tvrtkom i preimenuje je u Edizioni Araldo. Te iste godine debitira kao kompletni scenarista pod pseudonimom Guido Nolitta, da bi na taj način izbjegao eventualne kolizije s očevim imenom. A vjerojatno je bilo i lakše stvarati neopterećen očevom "slavom" i ujedno stvarati nešto sasvim novo. Njegov citat: "Nisam želio da moj otac, G. L. Bonelli, sa svim njegovim godinama profesionalnog rada, bude zamijenjen za pukog početnika". Samostalni scenaristički prvijenac bila je deseta i posljednja epizoda španjolskog western serijala "Verdugo ranch" pod nazivom "Strah", s Francom Bignottijem na crtežu. Serija je bila objavljivana u ediciji "Collana Frontiera" u formatu kaiša, a prvih devet epizoda napisao je H.G. Oersterheld koje su zatim oni prevodili i prilagođavali.

U istoj toj ediciji, 1958., nakon što završava "Verdugo Ranch" Nolitta stvara svojeg prvog stripovskog junaka "Un Ragazzo del far west" (u Dnevnikovom izdanju slobodno prevedenim kao "Tim i Dasti") zajedno s Francom Bignottijem. Prvi broj objavljen kod nas u ZS 96 "Oproštaj na zgarištu" (vidi usporedni popis). Serijal govori o vojnom izviđaču Timu Carteru i njegovom odanom kolegi vojniku Dustyju Ryanu. Nolitta ovdje po prvi put koristi junaka poznatoj po svojoj drskosti, buntovniku protiv sustava koji će kasnije također integrirati i u sve svoje ostale likove poput Zagora i Mister Noa. Kao comic-relief dodatak stripu je Timov vjerni pomoćnik Dusty, vojnik lijenčina, no izuzetne hrabrosti i sklonosti piću kao i potpune nemuzikalnosti. Napisao je prvih 35 epizoda (cijela druga i treća serija edicije Frontiera), a zatim zbog angažmana na nizu drugih projekata pisanje prepušta ocu koji je odradio ostalih 103 epizoda. Nakratko se vratio serijalu 1962. gdje piše tri epizode (12.,13. i 14. epizodu pete serije). Skoro sve epizode edicije odradili su Bignotti i Giovanni Ticci (koji kasnije postaje poznat na Texu Willeru). Serija će biti izdana ponovno nekoliko godina kasnije u ediciji "Rodeo", naizmjenično s epizodama PSDZ Gina D'Antonia.

1959. započinje rad na svojem novom serijalu "Sudac Bean" ("Giudice Bean"), objavljenim tek 1963. godine. Serijal je doživio samo 5 epizoda od kojih je prve četiri odradio Nolitta, a posljednju Gianluigi, dok je za crtež bio zadužen Sergio Tarquinio. Objavljene su u "Gli Albi del Cow Boy" i ponovno reizdane godinama kasnije u ediciji "Collana Rodeo". To su kratke i neobične priče o pustolovinama legendarnog suca Roya Beana koji je sam sebe nazivao "jedinim zakonom zapadno od Pecosa", sučevom unuku Dannyju i njegovom debelom pardu Samu. Ovo bi zapravo trebala biti Nolittino prvo iskustvo na scenarističkom polju, bez obzira na datum objavljivanja. Marljivim vježbanjem i iskustvom Nolittino umijeće je cvjetalo, čiji vrhunac se može vidjeti u zlatnom razdoblju Zagora i Mister Noa.

S Tarquinijem ponavlja suradnju u dvije kratke sljedeće priče od 96 stranica "Il ribelle" (Pobunjenik), gdje prikazuje pustolovine Alana Lebauxa, bivšeg časnika s američkog juga. Napravljene 1959., no objavljene su tek sedam godina kasnije, 1966., u prva dva broja u ediciji "Nuova Collana Araldo". Ta edicija kasnije će poslužiti za objavljivanje budućih avanture Komandanta Marka trojke EsseGesse!

1960. je, a Nolittin spisateljski duh i dalje ne miruje. Potpisuje nekoliko epizoda Malog rendžera (Andrea Lavezzolo i objavljeni po prvi put u Collana Audace, crteže Francesco Gamba). Nolitta potpisuje epizodu krajem 1960. ("Malajski bodež", 3. serija, 23 epizoda od 30. studenog 1960.) do 1963. ("Šerif u nevolji", 5. serija, 22. epizoda od 23. listopada 1963.). Također 1985. u siječnju i veljači objavljuje posljednju priču tog junaka u dvije epizode ("L'ultima avventura" i "Rangers addio!", objavljene u LMS) s Francesom Gambom na crtežu.

Dolazi 1961. godina, u kojoj počinje izlaziti junak koji će biti kruna njegovog stvaralaštva i kojim će povući niz odanih generacija čitatelja – Zagora, Duha Sa Sjekirom! Naime, Zagor je rođen već godinu dana ranije, 1960., u sudbonosnom susretu s crtačem Gallienom Ferrijem, a prva pustolovina objavljena je već sljedeće godine. Likovi Zagora i Chico nastali su na stolu tijekom susreta njihovih autora – odmah su glede njih imali sasvim jasnu viziju što žele. Htjeli su lik koji će prigrliti mladi, ali koji istodobno neće biti djetinjast, a objedinjuje sve tipične elemente pustolovne priče uključujući i djeliće drugih žanrova. Jedna od konstanti te izdavačke strategije su bile ironija, groteska i brzi geg! Temeljni dio je naravno pustolovina! Zagor kao serijal je bio miks niza žanrova, pomicanje granica filmske fantastike i literature. Chicov lik imao je funkciju smirivanja tenzija u dramatičnim situacijama i činio je priče atraktivnijima za čitanje.

Evo što je Nolitta zapisao godinama kasnije u knjizi 1000 Zagorovih svjetova Graziana Fredianija: "Sjećam se famoznog straha, dobro poznatog studentima, od bijelog lista papira, koji bi me preplavio svaki put kad bih trebao pisati novu epizodu. Sjećam se frenetičnog kopanja po časopisima i knjigama iz američke povijesti koje sam pomno spremio u svoju biblioteku. Najviše od svega sjećam se ogromnog uzbuđenja koji sam osjetio nakon otkrića da čitatelji najviše vole one likove koje sam osmislio u hipu, gotovo za svoje zadovoljstvo."

Nolitta nakon prve epizode doživljava pravu stvaralačku krizu te se posvećuje izdavaštvu, pa za rad na scenarijima moraju uskočiti njegov kolega crtač Ferri i tata Gianluigi Bonelli. Srećom, kriza je trajala kratko vrijeme jer se Nolitta vraća sredinom 1963. godine spektakularnom priču o robotu Titanu i veliko Zagorovom neprijatelju Hellingenu. Priča je bila hommage "Virusu" Pedrocchija i Moline i jedne stare priče Bricka Bradforda "Željezno čudovište". Od te točke započinje Nolittina uzlazna putanja gdje njegovo nadahnuće ne jenjava te jedno vrijeme ostaje kao jedini scenarist na serijalu uz poneku intervenciju Cesara Melloncellija, Alfreda Castellija, Tiziana Sclavija, Deciana Canzia i Giorgia Pezzina sve do kraja sedamdesetih. Piše ukupno 85 priča od 1961.-1980. Posljednja epizoda Zagora koju piše je "Vječna magija" iz rujna 1980. Na ovom serijalu definitivno je dosegao svoju scenarističku zrelost.

Prvi broj Zagora izlazi u lipnju 1961. godine u ediciji "Collana Lampo" u kaiš formatu, pod nazivom "Zasjeda u šumi". Izlazi svakih 15 dana, ima 64 stranice i stoji 50 lira! Od kolovoza 1965. izlazi i "Collana Zenith" u okomitom formatu. Na našim prostorima Zagor je osvanuo (prema "legendi") 13. rujna 1968., samo tri godina kasnije kao reizdanje okomite edicije "Collana Zenith". Izdan je kao 13. svezak edicije Zlatna Serija, pod nazivom "Nasilje u Darkvudu" (kasnije tal. epizode #30-32 "Guerra! "), a prvijenac u drugoj važnoj ediciji Lunov Magnus Strip 1969. u 4. broju "Blago Crvene planine" u većem A4 formatu za 5 dinara s drugim junacima!

Isto tako u predgovoru povijesnom prvom Zagoroneu (Zagor Gigant) uz ispriku što izlazi tako kasno, tek 2011., Nolitta kaže: "Darkwood je bio sretna intuicija: kako sam želio stvarati maštovite priče, nevezane uz povijesne i geografske poveznice poput Texa, smatrao sam pametnim izmisliti cijeli svijet, pomalo kao što je bilo s Flashom Gordonom tridesetih godina i danas s Conanom. Mislim da je važno za scenarista imati na raspolaganju svijet gdje se neće morati svaki čas boriti s pitanjima kako to i kako ovo… Žalio sam da Zagor, kao Robin Hood i kao Tarzan, ima svoje kraljevstvo, tajanstvenu šumu…"

Svi stare, ali strip junaci ne… "Neke urbane legende pričaju kako sam – da bih izbjegao stalne potvrde i svijest o neminovnom i otužnom starenju – ostavio Duha sa sjekirom u uvijek istoj dobi. Bude li on vječno mlad, kao, bit ću i ja. I to je istina, potpuna istina, sad mogu priznati."

1962. izlaze herojsko-humorističke priče "Tri marinca ("I tre marines"), i kako nam sam naslov govori – prati pustolovine troje simpatičnih marinaca koji pokušavaju doći u posjed zlatu koje se nalazi na dnu zaljeva Ensenade u Meksiku. Crtež je radio Vladimiro Missaglia. Strip je objavljivan po par tuceta stranica kao dodatak strip serijalu Tex Willer. Kasnije prepušta serijal Enniju Missagliji, koja ga radi sve do kraja.

Osim što se bavio izdavaštvom i pisanjem stripova, Nolittina velika strast su bila putovanja! Čak je objavljivao dvotjedna izdanja o širenju etnografije i turizma (u obliku dnevnika putovanja, 8 izdanja objavljenih 1961.) koji ga je nerijetko vodio na putovanja diljem planete! Svoju veliku ljubav prema Južnoj Americi i Amazoniji pretočio je u novi serijal, gdje stvara novog junaka pod imenom Mister No. Isto tako, taj junak rađen je prema stvarnoj ličnosti kapetana Vege kojeg je upoznao tijekom putovanja Meksikom.

Za ovu priliku htio je stvoriti junaka drugačijeg od Zagora, gdje bi izmaštani darkwoodski svijet uglavnom bio zamijenjen realizmom i romantičnim zapletima. Kako je Nolitta područje Amazonije dobro poznavao, ugođaj, atmosferu, ljude, mogao je sve to vrlo vjerno prenijeti na papir. Radnja se odvija u Brazilu, u Manausu pedesetih godina 20. stoljeća, a prati pustolovine ratnog povratnika Jerryja Drakea, poznatijem po nadimku Mister No. On je svojevrsni antijunak, anarhista koji zbog svoje iskrenosti i pravdoljublja često zapada u neprilike svakojake vrste. U bijegu je od zapadne civilizacije, te se nada u tom u kutku raja pronaći mir koji ga nije pratio sve prijašnje godine. On voli žene, ali i žene vole njega! Sve su to bile karakteristike junaka koji se jako dopao široj publici. Na kioske dolazi tek 1975. godine. Kako izdavački posao u tom razdoblju opet raste, Nolitta je odlučio posvetiti se u potpunosti svom novom serijalu, a Zagorove priče počinje uskoro pisati niz novih scenarista. Na serijalu Mister No napisao je ukupno 38 redovnih epizoda i 8 specijala, da godinama kasnije napisao posljednju pustolovinu redovne serije Mister Noa u čak 16 nastavaka.

Nolitta & Tex Willer

1976. Nolitta piše "Čovjek iz Teksasa" za prestižni seriju strip albuma "Un uomo un avventura" ("Jedan čovjek, jedna pustolovina"), a crtež radi Aurelio Galepini. Od 1976.-1999. radi na Texu Willeru. Priskače u pomoć ocu te anonimno piše nekoliko scenarija, te zapravo vraća uslugu ocu koji mu je više puta uskočio u pomoć. Prva Nolittin Tex je objavljen u siječnju 1976. #183/185 ("Lov na čovjeka"), a otada, unatoč različitosti njihovih likova, potpisuje nekoliko priča "godine (uključujući i poznati "El muerto" #190/191), naizmjenično sa svojim ocem. 1984. pisanje prepušta Claudiju Nizziju koji postaje nasljednik serijala. Od 22 godine piše 19 priča za Texa.

Na vrhu Zagorove popularnost, 1979. godine, Nolitta radi prvog Chica, koji bi se mogao nazvati prvim specijalnim izdanjem Bonelli kuće. Izlazi "Chico story", a nakon toga još 4 epizoda do 1983. , nakon čega se više počinje baviti izdavaštvom. Sa serijalom se nastavilo tek nakon pauze do 1990. godine. Serijal prati pustolovine Zagorovog odanog štitonoše Chica, koji ovdje upada u tisuću smiješnih situacija, te ga pratimo od njegovih prvih koraka pa sve do pustolovina na teritoriju Amerike.

1985. pokreće miniseriju "River Bill", prilično neobičan i retro lik za kojeg piše prvu epizodu. To je ujedno i njegov posljednji kreiran lik. Objavljen je u #37 (travanj 1990.) u ediciji "TuttoWest" (u kojoj je ranije pokušao reizdati neke povijesne junake izdavačke kuće iz 50-tih i 60-tih, među kojima je bio i njegov "Sudac Bean", no nisu naišli na uspjeh). Crtež rade Gamba i Buffolente. Staje već s drugom epizodom, pa scenarije nastavlja pisati mladi Mauro Boselli sve do završetka serijala, s 45. brojem (veljača 1991.), što nas dovodi do ukupno devet epizoda.

Nolitta & Tex Willer

Devedesetih definitivno odustaje od scenarističkog posla, a zadnje su objavljene dvije njegove ranije napisane i nedovršene priče za Texa, "Pokolj u Red Hillu" (Tex 431/435) iz 1996. i "Golden Pass" (Tex 466/469 ) 1999. Prekinute su ranije zbog smrti crtača Alberta Giolittija i Galepa, koje je na crtežu zamijenio Giovanni Ticci u oba slučaja). Bonelli sve svoje vrijeme poslije posvećuje izdavaštvu. 1987. godine nakon niza naziva – Redazione Audace, Araldo, Cepim, Daim Press, Altamira, Nemo, Edizioni Bonelli, nastaje sadašnji Sergio Bonelli Editore.

2011. Moreno Burattini, glavni urednik Zagora, radi biografsku knjigu "Nolitta – sono io". Te iste godine, zlokobnog 26. 9. dolazi vijest da je preminuo stripovski velikan Sergio Bonelli. Mnoge generacije su odrasle na njegovim junacima, mnogo njih upoznalo je svijet preko njegovih stripova. Inspirirao je mnoge scenariste koji su kasnije krenuli njegovim stopama, a njegova izdavačka kuća postala je pravi pravcati poligon za stvaranje snova i čudesnih svjetova. Hvala ti Nolitta!

In memoriam: Guido Nolitta aka Sergio Bonelli
Milano, 2. 12. 1932. – Monza, 26. 9. 2011.