Lucio Filippucci

Rođen u Bologni, 30. studenog 1955., a trenutno jedan od zapaženijih crtača novije generacije na serijalu Martin Mystère, i crtački autor pustolovina Martinovog alter-ega, Docteura Mystèrea! Ljubav prema stripovima osjetio je davno, listajući stranice dnevnog lista „Giorno dei Ragazzi“, a oduševili su ga razni stripovi poput „Cocco Billa“ Benita Jacovittija i posebice „Dan Dare“ Franka Thompsona. Velike obojane stranice prepune futurističkih brodova i tehnologija, ukrašene pravim slikarskim stilom, nadahnule su ga da uroni u svijet stripa. Svi njegovi daljnji planovi bili su neraskidivo povezani uz strip. Završio je Umjetničku gimnaziju, naučivši tu osnove potrebne za rad, no stvarni početak je bio težak. U svijet profesionalnih crtača ušao je početkom 1970-tih, radeći ne samo stripove, već i oglase, promotivne materijale i ilustracije knjiga. Zahvaljujući svom posebnim stilu mogao je vrlo brzo pronaći izdavačku kuću za suradnju, te tako započinje svoju karijeru crtajući brojna džepna izdanja za "Edifumetto" Renza Barbierija. Radio je 5 godina na različitim naslovima za Edifumetto, što jest relativno dobar početak za mladog autora, no ne i nešto što može zadovoljiti apetite ovog autora. Stripovi na kojima je tu radio su prema njegovim riječima, jeftini erotski stripovi s površnim scenarijima, primjerice erotski serijal „Snjeguljica“.

Istovremeno s karijerom u kući Edifumetto radi i na drugim poslovima. Oko 1979., „Corriere dei ragazzi“ preimenovao se u „Corrier boy“ s novim glavnim urednikom Raffaellom D'Argenzijem. Tu radi na pustolovnom serijalu „Chris Lean“, s Luigijem Picattom (koje je kasnije isto prešao u SBE na DD). Na tom serijalu nasljeđuju Mila Manaru. Zbog promjena u uređivačkoj politici kuće 1982. izdanje je prekinuto i Filippucci se vraća u Edifumetto. Kako je Barbieri u Edifumetto pokrenuo dječje izdanje „Il paninaro“, tako su Fillipucci i Giovanni Romanini trebali razviti „Djecu iz 3B“, serijal nadahnut televizijskom serijom iz tog doba. U suradnji s kolegom i prijateljem Giovannijem Romaninijem također radi za francusko tržište.

Kako je već spomenuto, osim rada na stripu, Fillipucci se istovremeno bavio i oglašavanjem, ilustracijama i promotivnim kampanjama za razne poslodavce. Radio je mnoge poslove za općinu Bologna i pokrajinu Emilia Romagna, oslikavao priručnike poput „Il manuale di autodifesiva televisiva“ Patrizija Roversija i „Il manuale della tap model“ Syusy Blady. Surađuje intenzivno s izdavačkom kućom "Panini" i nakladničkim kućama knjiga za djecu "Piccoli" i "Juvenilia". 1992. godine zajedno s Robertom Savinijem, osvaja nagradu „Lungiana“ za dječju knjigu „Onaj tunel ispod škole“. 2003. ilustrira knjigu svoj supruge Marije Gabrielle Buccioli „Vrtovi koji su došli s vjetrom“ i za to dobiva nagradu „Giardini botanici Hanbury“; 2005. osvaja nagradu „Anafi“ kao najbolji crtač.

Za prvi broj izdanja "Klasici erotike u stripu" (ožujak 1991., "Blue Press"), Giovanni Romanini i Filippucci objavljuju strip "Cicciolina: Amore libero" koji odaje počast jednoj od najatraktivnijih filmskih diva filmova za odrasle i ženi koja je u to vrijeme na neki način bila pravi fenomen u Italiji: porno zvijezda Ilona Staller poznatija pod svojim umjetničkim imenom Cicciolina!

Docteur Mystere & Cicciolina

Radeći često uz bok vrsnih crtača (Magnusa i Romaninija) na vrijeme je razvio svoj vlastiti crtački stil, koji karakteriziraju preciznost i jasnoća crteža, posvećivanje pozornosti pojedinostima ali i izvanredna maštovitost. Novo poglavlje u Filippuccijevoj karijeri događa se početkom devedesetih, kad on i Romanini pokušavaju predstaviti Alfredu Castelliju (uredniku serijala MM) fantastični strip serijal u stilu „Flasha Gordona“ (za kojeg i dandanas tvrdi da čuva u ladici!). Ideja je bila odbijena, no Fillippucci je dobio ponudu da se pridruži crtačima na serijalu Martin Mystère. Navodno je Castelli odmah bacio na stol scenarij od 100 stranica Piera Carpija, "Teutonska baština", gdje je morao crtati table i table borbi Romana i Markomana…

Nakon tri kratke priče MM-a u razdoblju od '92.-'93., prvijenac na redovnoj seriji „Decameron! “ objavio je je 1994., što je i praktički početak njegove suradnje s izdavačkom kućom Sergio Bonelli Editore. Osim redovitog rada na redovnoj seriji, Filippucci je od 1997. isključivi crtač Martinovog spin-off serijala „Docteur Mystère“ koji se objavljuje u ediciji Almanah misterija. Njegova prva epizoda "Docteur Mystere i narod tame" objavljena je u Almanahu misterija 1998. Te epizode dodatno su obojane i objavljivane kao albumi u nekoliko država (u Hrvatskoj su izašla dva albuma u izdanju Bookglobea). Ukupno je izašlo 5 epizoda. Lucio je ispočetka bio mišljenja da Castelli radi Docteura tek toliko da popuni ediciju almanaha, no kasnije shvaća da mu je ovaj lik zaista prirastao srcu. Čak se niti gazdi Bonelliju takav tip stripa nije sviđao, no scenariji su dolazili, a Castelli je čak uspio ugurati Docteura u redovnu seriju!

Ilustracija za Lucca Comics

2002. dolazi rad na osmom gigantu „Tajna prozirnih sjenki“, gdje se Lucio može razmahati i prikazati svom čitateljstvu u velikom formatu. Jedan je od crtača jubilarnog specijalnog broja „Generacije“ iz 2003. Nakon Generacija odrađuje još jednog Docteura (Docteur Mystere i užasi ukletog dvorca) te kraći redovni broj #268 "La pietra caduta dal cielo" da bi se do 2008. posvetio izradi Texonea. Posljednji rad na redovnoj seriji je bio na jednoj od priča iz jubilarnog broja 300 „Sedam gospodara duginih boja“ iz 2008. Od 2009. radi na crtežu kraćih dodataka u MM specijalcima.

Zapravo nije ni čudno što se Lucio iznimno brzo i dobro prilagodio Martinovom pseudopovijesnom svijetu. Sjeća se kako je pratio rad Petera Kolosima, pionira tog žanra u Italiji, koji je davno prije Castellija pokušao progurati svoj fantastično-arheološki univerzum s povijesnim zagonetkama i pretpotopnim civilizacijama i svemircima. Znanstvena fantastika je oduvijek bila izvor njegovog nadahnuća, i hvali se da je bio jedan od malobrojnih koji je pročitao skoro sve romane objavljene u biblioteci „Urania“; obožava Jamesa G. Ballarda, Asimova, Heinleina, Clarkea i mnoge druge. Nikad nije poželio biti kompletni autor, njegova suradnja s Castellijem više mu je nego dovoljna, jer smatra da se zadovoljstvo (kao u njegovom slučaju) može postići i da se upotpunjava drugi autor. Kao što je to slučaj s njihovom suradnjom.

Njegov crtež je od samog početka bio u službi MM-a, ali se od njega mora nakratko udaljiti 2006. samo da bi odradio 22. Texone pod nazivom „Seminole“ (scenarij Gino D'Antonio). Raditi Texone velika je čast u kući Bonelli i samo odabrani dobivaju priliku okušati se na takvom projektu. Filippuccijev "misteriozni vestern" izlazi dvije godine kasnije.

Tex by Filippucci

2012. sudjeluje u projektu "Una donna un'avventura – La donna del risorgimento" s drugim strip autorima, gdje s Castellijem radi na kratkoj priči „La Bella Gigogin: Una storia quasi vera“.