Magnus

Magnus je diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti kao profesor likovne kulture i scenografije, pa se osim stripom bavio i kazalištem. Za vrijeme studija napravio je svoja prva dva (neobjavljena) rada  Il vendicatore (1958.) i Il dottor Kastner (1961). Ta prva djela je potpisao s Bob la Volpe (Lisica Bob), svojim prvim umjetničkim imenom, da bi kasnije došao do imena Magnus iz latinske rečenice Magnus pictor fecit (Veliki slikar je ovo napravio) koju je vidio na sveučilištu. U Milanu se 1964. povezuje s Lucianom Secchiem (Max Bunker) i tako je rođena jedna od najtrajnijih i najplodnijih suradnji u svijetu talijanskog stripa. Kao predstavnici crnog stripa (fumetto nero), u njihovim su prvim djelima prevladavali anti-junaci, sadistički ubojice s dobrom dozom erotike.

Tako je svjetlo ugledao Kriminal (1964.-1974.) koji je alias Anthonya Logana, engleskog profesionalnog lopova. Nastao je po uzoru na istovremni ali puno popularniji talijanski strip Diabolik. Kriminal je imao pratiteljicu Lolu Hudson, inače bivšu ženu inspektora Patricka Miltona, njegovog glavnog protivnika. Strip je ugašen nakon 419 brojeva. U broju 90. Quello che non ti aspetti Kriminal susreće Satanika- ovo je prvi slučaj crossovera u talijanskom stripu. Prva ekranizacija stripa nazvana Kriminal napravljena je 1966., pod redateljskom palicom Umberta Lenzija, a glavnu ulogu je dobio nizozemski glumac Glenn Saxon. Nastavak pod imenom Il marchio di Kriminal režirao je Fernando Cerchio u ljeto 1968.

Istovremeno s Kriminalom nastaje i Satanik (1964.-1974.), prvi ženski anti-junak, nemilosrdna znanstvenica. Lik je napravljen po uzoru na roman Čudan slučaj Dr. Jeckylla i Mr. Hydea od Roberta Louisa Stevensona. Magnus je napustio mjesto crtača nakon broja 161. U Francuskoj je strip nazvan Demoniak, da ne bi došlo do zbrke zbog Killinga koji je pak nazvan Satanik. Killing je bio svojevrsni plagijat Satanika. Po stripu Satanik je također snimljen film (1968.) koji je režirao Piero Vivarelli, dok je glavnu ulogu dobila Magda Konopka.

Magnus i Bunker na početku suradnje

Magnus i Bunker su zbog sadističkog nasilja i erotskih scena u Kriminalu i Sataniku imali velikih problema s tadašnjom cenzurom, te su optužnice protiv njih podizane nekoliko puta, ali nikad nisu osuđeni. Table s polugolim djevojkama često je cenzurirao sam izdavač. 1966. nastaju Gesebel (23 epizode), SF strip o kraljici dalekog Djevičanskog planeta, te Dennis Cobb Agente SS018, koji je nastao pod utjecajem Jamesa Bonda.

Satanik

1968. objavljuju satirični strip Maxmagnus (25 epizoda), čija se radnja odvija u  imaginarnom srednjem vijeku u kojem vladari iskorištavaju siromašan narod. Ime stripa je dobiveno kombinacijom autorovih imena, dok je Magnus sebe karikaturalno prikazao u liku ministra financija, koji će kasnije biti prebačen u lik Boba Rocka u Alan Fordu, jer je Maxmagnus svojevrsna preteča AF-a.

Maxmagnus

I tako 1969. nastaje Alan Ford, satirični strip temeljen na crnom humoru i kritici društva, koji govori o doživljajima raznolike i marginalizirane grupe tajnih agenata koja se naziva TNT.

Za izgled glavnog lika Magnus je uzeo lice plavookog britanskog glumca Petera O`Toolea.

Strip izlazi i dan danas, dok je Magnus napustio mjesto crtača poslije 75 brojeva.

Alan Ford

Iako je do danas strip promijenio 17 crtača, ni jedan od njih nije došao ni blizu Magnusovom talentu. Ovo je inače najpoznatiji njihov strip na području bivše Jugoslavije.

Strip je bio izdan u Francuskoj (ali je zbog slabe popularnosti ukinut nakon dvanaest izdanja), Brazilu (doživio samo tri izdanja) i u bivšoj Jugoslaviji, gdje izlazi i danas. U Hrvatskoj je dobio na popularnosti ponajviše zahvaljujući odličnom prijevodu Nenada Brixya.

Suradnju s Bunkerom Magnus prekida 1975. kada započinje samostalnu karijeru. Ta godina mu je bila najproduktivnija, kada je za Renza Barbierija (autora i izdavača talijanskih erotskih stripova i osnivača izdavačke kuće Edifumetto) napravio erotske stripove Mezzanotte di morte (Ponoć smrti), Dieci cavalieri e un mago (Deset vitezova i čarobnjak), Quella sera al collegio femminile (Te noći na koledžu za djevojke), te Il teschio vivente (Živa lubanja).

Neznanac

Odmah nakon odlaska od Bunkera, Magnus se prebacio sa groteske na sirovi realizam. I tada je taj ˝zanatlija u stripu˝ kako je nazivao samog sebe, a zapravo je bio tvorac novog stila realizacije, lansirao u svijet Lo Sconosciuto (Neznanac) koji je na engleskom preveden kao Specijalac (The Specialist), te nesumnjivo predstavlja prema mnogim obožavateljima njegovo najveće remek djelo zbog originalnosti radnje i žive izražajnosti zrelog grafičkog stila. Magnus je razvio prvu seriju stripa uz pomoć svog prijatelja, pjevača i pisca Francesca Guccinija. Prva serija Neznanca (između srpnja 1975. i siječnja 1976.), izdana je u Edizioni del Vascelo, a sastoji se od pet pustolovina objavljenih u šest svezaka s ukupno 664 table u crno-bijeloj tehnici što ih je Magnus u potpunosti realizirao posve sam, jer osim crteža, scenografije i naslovnih stranica u boji, on je autor scenarija. Glavni junak je pesimistični povratnik iz Legije stranaca s ne baš kristalno jasnom prošlošću u Alžiru i Indokini, uspomenama kojima se bezuspješno pokušava otrgnuti. Njegovu prošlost Magnus oživljava u brzim flasbackovima, a glavni se doživljaj svake avanture isprepliće s jednim ili s više sporednih pustolovina, stvarajući zaplet nabijen napetošću, nepredvidivošću i naglim obratima.

Ovako raščlanjena, bilo koja avantura može se doimati elementarnom, šturom i na granici nezgrapnosti, ali tu sad stupa Magnusovo majstorstvo, kojim on u jednu formulu zna udahnuti reskost i evokativnu snagu dostojne izuzetnog naratora. Ritam priče, bogatstvo detalja, psihološka zapažanja, realizam ambijentalnih rekonstrukcija daju priči nevjerojatnu uzbudljivost. I teško je odrediti koliko je za taj prvoklasni thrilling zaslužna sama radnja, a koliko originalnost grafičkog stila, ekspresionističkog okusa, ludi ritam bogat obratima i filmskim rezovima, u kojima groteskni crtež služi samo kako bi osigurao prikladno psihološko tumačenje likova i situacija. To je savršeni spoj forme i sadržaja, za kojim mnogi teže, ali malo njih ga i postižu.

U svim je epizodama ubacivao aktualne političke i društvene situacije, poput korupcije, terorizma i trgovine drogom.

Družina od vješala

1981. Neznanac počinje izlaziti u novinama La Nazione i Il Resto del Carlino, a godinu dana kasnije Magnus objavljuje cijelu priču za magazin Orient Express u kojem je izašla i zadnja priča 1984. Jedan kratki prolog za neobjavljenu priču  Nel frattempo (U međuvremenu) se našao 1996. u Comixu. Tu priču je Magnus posvetio svom dobrom prijatelju, crtaču Francu Bonviciniju.

Poslije prve serije Neznanca, Magnus 1977. god. uspostavlja suradnju sa svojim učenikom i prijateljem Giovannijem Romaninijem, te nastaje serijal obilježen sjajnim crtežom, zanimljivom pričom i odličnim prijevodom Marije Jurele. La Compagnia della Forca (ukupno 20 epizoda) je strip kod nas prevedena kao Družina od vješala, a izlazio je u izdanju Vjesnikove (VPA) Superstrip biblioteke 1987.-88., deset godina nakon talijanske premijere.

Godine 1978. objavljuje se I Briganti, strip za koji je Magnus većinu tabli nacrtao još 1973.-1974.  Zatim 1979. slijedi Vendetta Macumba. Ovaj strip je prepun horrora i erotike, a scenarij je napisao Ennio Missaglia. U ovom je razdoblju Magnus do kraja razvio svoj crtački stil, te se čini kako bez problema skače iz jednog žanra u drugi. Od 1980. do 1984. radi na serijalu SF Milady nel 3000 koji govori o Paulini Zumo, oholoj grofici i pukovnici dinastije Zumo. Njena priča je smještena u 3000. godinu, a predstavlja slikovitu mješavinu kineskih nošnji, talijanske renesanse, hipertehnoloških pejzaža i Flash Gordona. Strip je izlazio u časopisima Il Mago i Eureka, a objavljen je u Francuskoj, Španjolskoj, Belgiji i SAD-u.

Milady3000

Godinu dana nakon Milady 3000 Magnus objavljuje strip Necron (1981.-1985.) za koji je scenarij pisala Ilaria Volpe. Bilo je nekih rasprava o tome da je Magnus pristupio ovom radu iz ekonomskih, a ne umjetničkih potreba. Međutim, on se ozbiljno posvetio Necronu, te prekoračio neke granice, otišavši stepenicu dalje od klasičnih erotskih stripova. Necron je nevjerojatna mješavina horrora i pornografije prepuna užasnih i vulgarnih scena koje Magnus obogaćuje grotesknim i duhovitim prikazima. Za ovo djelo je odabrao stil Ligne Claire, a pojedine tabele je potpisivao s MS. Strip je naišao na više nego dobar odaziv kod publike, ali je Magnus bio izvrgnut nemilosti kritike i  odmah je pao na margine ˝devete umjetnosti˝. Za lik Friede Boher uzeo je dobru prijateljicu Mariu Graziu Perini. Slijedeći njegov rad je Le 110 pillole (110 pilula) iz 1985. za koji je priču uzeo iz jednog kineskog romana. Cijelo djelo je prožeto brojnim i eksplicitnim scenama seksa koji i ovdje naravno simbolizira muku i smrt umjesto života.

Slijede Le femmine incantate (Začarane žene) iz 1987., svojevrsna himna ženstvenosti.

1991. Magnus se preselio u Castel del Rio gdje se samotnjačkim životom prihvatio rada na specijalnom izdanju Texa Willera za Bonelli. Trebalo mu je sve skupa čak 7 godina mukotrpnog rada da nacrta 224 table. Tom projektu je pristupio gotovo sa strahopoštovanjem.

Ovaj veliki umjetnik i inovator stripa zadnji put je sklopio oči nakon što je izgubio bitku s rakom 5. veljače 1996.

Isticati njegovu genijalnost masi vjernih štovatelja gotovo je neumjesno, ali nesumnjivo neophodno mlađim čitateljima i dobrom dijelu militantne kulturne kritike, koja nikad nije pokazala pretjerano oduševljenje za djela velikog bolonjskog umjetnika. Možda ona još nije shvatila razlike između autorskog i popularnog ili potrošačkog stripa na osnovi literarnih i stilskih arhetipova koji se ne prilagođavaju priči u slikama. A možda je zavarana jednostavnošću i linearnošću Magnusovog grafičkog izraza, pogrešno protumačenog kao izražajno siromaštvo. Ili je možda takva kritika uvjetovana činjenicom da se Magnus proslavio prije kao autor crnog stripa, a tek poslije popularnim serijama porno-horror žanra. Očito je da je ona potpuno zanemarila inovaciju stila, ideološku podlogu, profesionalnu svijest, znanje, mjerodavnost i bogatu kulturu, te igru riječi i ironiju što su prisutni u djelu tog umjetnika, koji je u 30 godina marljivog i ustrajnog rada proizveo korpus izvanredne originalnosti.

Roberto, makar smo upoznali samo mali dio tvog stvaralaštva, hvala ti na svim likovima kojima si nam izmamio osmijeh na lice. Hvala ti što si nama i našim potomcima uljepšao djetinjstvo.

Roberto, ti nisi bio Veliki. U našim srcima bio si i uvijek ćeš biti Najveći!