Manu Larcenet

Rođen 1969. godine, poznatih (i brižnih) roditelja, Manu Larcenet proživio je u Vélizyju mirno djetinjstvo - bez napadaja strepnje koji muče njegov život. Kad je imao otprilike deset godina, bacio se na strip, bavi se njime stalno i nikada više neće prestati. U 4. razredu sudjeluje u lažnoj rock grupi (Rock 46) za koju crta lažne omote za singlice, karikature lažnih koncerata i ilustracije parodija pjesama.

U očekivanoj dobi (Larcenet nije baš najbolji s datumima) završava primijenjenu umjetnost u školi u Sevresu - program koji kao da je stvoren za njega: malo općih predmeta i puno crtanja, arhitekture, aktova, grnčarije, tapiserija, itd. Malo poslije izlazi iz primijenjene umjetnosti s višim stupnjem vizualnog izraza, opcija "komunikacijske slike". Istovremeno održava sve više i više koncerata sa svojoj grupom.

1991. pokušava se promijeniti na prilično nagao način, ali to ne funkcionira najbolje pa zarađuje boravak u disciplinskoj bojni - iskustvo koje ne želi ni svom najgorem neprijatelju. (Valjda.) Jednom na slobodi, useljava se u skvot s kompanjonima muzičarima i uskače do kraja u glazbu, iako sve vrijeme neprestano crta. Njegovi crteži pojavljuju se u raznim rock časopisima.

Odjednom ostavlja grupu i nastavlja svoje studije koje također ostavlja jer se zapošljava u časopisu „Fluide glacial“ 1994. godine. Ondje postaje tražena roba pa ga svi žele: Spirou, Dupuis, Glénat, itd. Lagodan život, pomodne večeri, novac, lake djevojke, zabranjene supstance...

Nošen poletom, zajedno s Nicolasom Lebedelom utemeljuje vlastitu izdavačku kuću, "Les reveurs de runes", preko koje objavljuje nekoliko autobiografskih albuma koji se ne uklapaju ni u kakvu strukturu.

Krajem 20. stoljeća (ugrubo) susreće Guyja Vidala i njegovu zbirku Poisson Pilote (Dargaud) koja tada tek nastaje. Nešto je kliknulo između njih i on ulazi u Poisson Pilote, prvo s Trondheimom i Les cosmonautes du futur, zatim sa svojim bratom Patriceom Larcenetom i Les entremondes (2000.-2001.), potom sam s Le temps de chien (2002.) i Svagdanjom borbom (2003.) Od 2000. crta serijal Donjon Parade po scenariju Lewisa Trondheima i Joana Sfara.

U međuvremenu u lipnju 2001. napušta Pariz i njegova svjetla koja zamjenjuje lionskom šikarom - pri čemu Vidala čuva u svom telefonu. Taj značajan egzistencijalistički zaokret donosi nam Le retour a la terre, scenarij za koji je sjajno napisao njegov kompa Ferri. 2005. pokreće svoj novi serijal Nic Oumouk.

Trenutno radi na novom, trećem nastavku serijala Blast koji je započeo 2009.