Žarko Beker

Dječaku je bilo nepunih petnaest godina kad je odvažno ušao u uredništvo “Pionira” i iz školske torbe izvadio svoj rad, strip-šalu u šest sličica. Urednik je bio u dvojbi – objaviti stripić ili ne. Nacrtan u maniri Walta Disneyja, crtež je bio i odviše dobro urađen za dječakove godine, pa se nametnula sumnja nije li golobradi autor jednostavno prekopirao neki objavljeni geg-strip. No kad je dečko sjeo za stol i pred članovima uredništva uživo demonstrirao svoje crtačko umijeće, sumnje je nestalo. Urednik je prihvatio strip.
Uratkom objavljenim u novogodišnjem broju “Pionira” 1952, gimnazijalac Žarko Beker najavio se kao buduće značajno ime hrvatskog stripa.
Dakako, predstojale su mu godine učenja i usavršavanja. Potrebno iskustvo stjecao je povremenim crtanjem ilustracija u raznim listovima i časopisima, što mu je u srednjoškolskim danima donosilo džeparac. Zatim je, nakon mature, pekao zanat animatora u crtanom filmu (pa je zapustio upisani studij arhitekture), da bi najzad profesionalno zakoračio u svijet tiskanih medija: godinu dana radi kao ilustrator u dnevnim novinama (“Večernji vjesnik”, Zagreb).

Zaviša, po scenariju Zvonimira Furtingera, Plavi vjesnik, 1960.Odabir profesije nije bio slučajan: još u djetinjstvu kad je, naučivši slova, s nestrpljenjem očekivao nove brojeve “Zabavnika” s nastavcima Maurovićevih i Neugebauerovih stripova, kad je svako malo zagledao u šarene naslovnice knjiga u izdanju Kuglija i Vošickog, ili je, koju godinu kasnije, promatrao i za vježbu precrtavao radove starijeg brata Zvonka (isto tako dobrog crtača), trajno se zagrijao za likovne tvorbe koje se reproduciraju u visokim nakladama i komuniciraju sa širim krugom korisnika.
Sreća je naći se u pravo vrijeme na pravom mjestu – a Bekeru se to dogodilo 1958., kad se našao u redakciji “Plavog vjesnika”, tjednika za mlade koji je izvornom produkcijom domaćeg stripa i objavljivanjem probranih stranih ostvarenja privukao i odgojio nekoliko naraštaja stripoljubaca, stekavši glas kultnog izdanja.
Iako najmlađi u krugu suradnika “Plavca” (bile su mu tek 22 godine), iskazao se crtačkom zrelošću (odrađujući 3-4 ilustracije po broju), pa je ubrzo dočekao trenutak kad će nastupiti i kao strip-autor.Usljedila je plodna višegodišnja suradnja sa scenaristom Zvonimirom Furtingerom, koja je dosegla vrhunac objavljivanjem “Zaviše”. S tim četverodijelnim serijalom, povijesno-pustolovnom pričom iz hrvatskog srednjovjekovlja, koja je u vrijeme objavljivanja stekla iznimnu popularnost (zaostajući neznatno za uvoznim “Denom Darijem”), Beker se definitivno uvrstio u prvu ligu hrvatskih autora stripa, pridruživši se tada već legendarnima Mauroviću i Neugebaueru i uveliko afirmiranima Delaču, Dovnikoviću, Radiloviću, Svirčiću…

Magirus, po vlastitom scenariju, Plavi vjesnik, 1966.Nakon što je u “Plavcu” tijekom devet godina, uz scenarističku suradnju nekolicine autora (a i sam se u dva navrata okušao kao scenarist), objavio petnaest epizoda stripova različitih žanrova, crtanih što u realističkoj, što u karikaturalnoj maniri, Beker se za duže vrijeme odvaja od stripa. Okrenuo se novom izazovu: likovnom dizajnu u ekonomskoj propagandi, području na kojem će ostvariti zapažene uspjehe.Stripu, svojoj velikoj ljubavi, vratio se tek posljednjih nekoliko godina, otkako je u mirovini, objavljujući radove pretežno kraće forme u pojedinim listovima i magazinima. Svaki susret s Bekerovim stripovima govori o majstoru zanata: tu prepoznajemo njegov mekan potez, virtuozan crtež koji odiše lakoćom (netko je duhovito rekao da njegovi radovi ne vonjaju po znoju!), skladno komponirane kadrove, prizore neopterećene sporednim nanosom, likove koji zrače životnošću (s posebnim guštom autor oblikuje figure žena!), pažljivo porazmještene oblačiće s dijalozima … Ukratko: sličice ugodne oku, stil koji malo bolji poznavatelj stripa prepoznaje na prvi pogled! Najzad, s tih je radova moguće očitati autorovu opredijeljenost za sadržaje vjerne humanosti i životnom optimizmu.
Možemo žaliti što je na polju stripa Beker uradio relativno malo (u kvantitativnom pogledu), što je pritom, vjeran svojoj prirodi, tematski i žanrovski svaštario, što je svoje najplodnije stvaralačko razdoblje posvetio drugim oblicima likovnog izražavanja, no stripovi objavljivani u „Plavom vjesniku“ potvrđuju da je riječ o stvaraocu koji je zacrtao svoj trag u povijesti hrvatskog stripa, autoru koji nije zanemariv ni u širim relacijama.
Žarko Beker umro je 29. travnja 2012. godine nakon duže bolesti u 76. godini u Zagrebu.

Rudi Aljinović (tekst preuzet s http://www.stripforum.hr/)