Barefoot Gen

Slika glavnog lika

Barefoot Gen

Barefoot Gen NA INTERNETU

• Barefoot Gen - wikipedia

Najteže je započeti.

Kažu da ako pisac ima dobru temu, onda se priča piše sama.

No, teško je pisati, kada se slike onog što treba reći, onog što je bitno, sumanuto prepliću pred očima, gube jedna u drugoj; tonu i isplivavaju iz rijeke sjećanja; dok bodu svakom crticom, svakom tačkom do dubina kojih se često ni ne sjetimo da imamo. Jer kako posložiti, kako ispričati priču kada je tema najteža i možda najvažnija od svih ostalih koje su zaslužile da se ispričaju u 20. stoljeću?

Keiji Nakazawa je vjerovatno jedini koji je mogao i kome je to uspjelo 17 godina nakon najgoreg dana u historiji čovječanstva. Preživjeli svjedok eksplozije "Little Boy" bombe nad japanskim gradom Hiroshimom 6. augusta 1945. godine, Nakazawa je godine poslije završetka Drugog svjetskog rata provodio, kao i milioni japanaca, u potrazi za tim završetkom, zatvaranjem crnog poglavlja japanske prošlosti. Ogorčen na sistem koji se i dalje ponašao kao da više od 200.000 ljudi nije poginulo u dva dana najužasnijom smrti, koji je još uvijek uspijevao naći opravdanja za ratne zločine koje je Japan počinio u Pacifiku u ime Cara-boga i države (a zapravo za profit vojnog lobija), pokušavao je izdavačima u Tokiju prodati svoju priču, svoj bol i bol svih preživjelih.

Najveći izdavač "priča za dječake", magazin Shu-kan Sho-nen Jampu, se 1973. godine uhvatio zadatka serijaliziranja onog što će postati poznato kao "Bosonogi Gen" ali je nakon godinu i pol morao odustati od tog zadatka, koji su preuzeli edukativni časopisi s manjim tiražom. Na valu pozitivnih kritika i sjajnog prijema, posebno kod mlađe publike, gdje su prema riječima Nakazawe, "i najljući desničari plakali čitajući [Gena]", 1975. godine počinje svoj život u knjigama. Prvi tom, koji je imao 284 stranice, je već 1978. godine zbog svoje jake anti-ratne i anti-atomske poruke, dobio i englesko izdanje u izvedbi "Gen projekta", volonterskog tima s bazom u Tokiju, te tako postao jedna od prvih mangi prevedenih na engleski.

Autobiografska priča gospodina Nakazawe je u narednih deset godina dobila i svoje njemačko i finsko izdanje, i usprkos ograničenoj distribuciji usljed malih tiraža, i prevashodno teškoj temi koju obrađuje, stekla širom svijeta djelić kultnog statusa koji već drži kod kuće u Japanu.

Ko je Gen?

"Bosonogi Gen" nas vodi u jedan od najvećih industrijskih centara na južnom dijelu otoka Honshu, grad Hiroshimu, i to u april 1945. godine. Gen Nakaoka (jap. gen - korijen, izvor, porijeklo) je dječak od svojih sedam godina koji dane provodi u školi i pazeći na svog mlađeg brata, Shinjija. U jeku ratnih borbi, kada je svaki japanac dao sve od sebe, i kada je zdjelica riže dnevno za cijelu porodicu luksuz, Gen pokušava trikovima i smicalicama zaraditi nešto novca da pomogne ocu, slikaru, i izdržati stalne napade drugih dječaka na njega i njegovu sestru, Eiko, u školi i na ulici.

Zašto Gen?

Uveče, nebom bistrim,
Jesenji vjetar duva...
Cvrčci zovu mjesec da sija...

Zapamti nebo, to isto nebo
Nad našim domom,
tako veoma dalekim...

Pjesmica je kojom Gen i njegova sestra Reiko pokušavaju otjerati suze da ih ne vidi njihova majka i ne sazna za samo jednu u nizu sramotnih stvari kojim su njena djeca izložena kada direktor susjedske odbrambene asocijacije proglasi njihovog oca za izdajnika. Iako među najsiromašnijim porodicama, Nakaoke su dale sve od sebe za borbu - svoje limene posude, koje njihov najstariji sin Koji pretvara u oružje u lokalnoj tvornici; drugi sin Akira, koji ima tek osam godina, na selu proizvodi hranu za vojnike na frontu iako i sam gladuje i zna da njegovi gladuju. I pored svega toga, dovoljno je da njihov otac javno prokune rat i idiote koji ga tjeraju da uči borbu kopljima od bambusa, da bi cijela porodica bila prokleta kao izdajnička i stavljena pod svakodnevnu torturu.

"Izmasakrirali bi nas mašinkama prije nego im se i primaknemo!" kaže Nakaoka u lice voditeljima susjedske odbrambene asocijacije, pijan i ogorčen jer zbog takvih glupih trenaža ne može zaraditi dovoljno da nahrani svoju trudnu suprugu i gladnu djecu. Zbog toga završi u policijskom uredu, gdje ga nadležni policajci pitaju "Zar te nije stid?!" dok batinama pokušavaju izbiti pobunu iz njega. I usprkos svemu, Nakaoka stoji čvrsto na svojim principima, uvjeren da ako njegova djeca odrastu da budu kao on, i druga djeca takođe s druge strane okeana, možda više neće biti ratova, i možda Japan napokon počne raditi nešto za svoje stanovnike, a ne da jadnici kao on crkavaju za profit cara i vojne diktature.

I kada najstariji sin, protivno željama oca, ode u mornaricu, da spasi porodicu od proganjanja (jer kako može biti izdajnička porodica čiji sin je spreman da se sutradan zaleti avionom u američke nosače aviona?); a Akira dođe sav pobenavio od gladi i tretmana koji su mu priuštili na selu; kada napokon porodica podmiri svoje potrebe koliko je moguće i Nakazawa donekle uspije dočarati život onih kojim je možda bilo i gore nego Nakaokama, pada... zastor? Metaforički, atomski zastor koji samo rijetki sretnici (nesretnici?) poslije mogu otkloniti, da pogledaju svijet, možda napokon očišćen od stvari koje su ga do sada zaklanjale. Možda, ipak, unakažen za sva vremena, čak i kada Hiroshimu i Nagasaki ponovo izgrade.

Kakav je Gen?

"Bosonogi Gen" je beskompromisna knjiga čovjeka ogorčenog na svijet koji vidi oko sebe i budućnost koja mu zuri u oči pogledom punim mržnje. Sadržaj je fantastičnog dijapazona kakav se, barem mi se tako čini, može naći samo u mangama: od priča o odrastanju do policijske okrutnosti; od ratne do ljubavne priče, do možemo slobodno reći, najgoreg horrora svih vremena. Crtež naivno-karikaturalan nas uljuljka, gotovo kao da gledamo Disneyevu priču za djecu (mada bez životinja, sve su već pojedene) da bi već na sljedećoj stranici vidjeli nagu i osramoćenu Reiko u kancelariji direktora škole, kako trpi optužbe da je ukrala novac iz školske kase. Do u detalje definisane zgrade nam gotovo fotografski uspijevaju dočarati Hiroshimu autorove mladosti, kao i tehnološku premoć amerikanaca. No sve ovo blijedi pred prikazima poslije eskplozije Bombe, emocijama koje bude slike smrti ravne nijednoj drugoj.

Žestina kojom Nakazawa prelazi sa obične, skoro normalne svakodnevnice glavnih likova na okrutnu stvarnost rata je bez paralela u bilo čemu što sam ikada vidio ili čuo. I tu se ne ograničavam samo na scene bombardovanja i rata, kojih je srazmjerno malo u odnosu na ukupan broj stranica. Okrutnost i mržnja prema drukčijem koju Nakazawa portreira u vlastitim sunarodnjacima isijava gotovo iz svake stranice, i dovodi u oštar fokus dobrotu koju Nakaokama pružaju drugi outsideri i tjera nas da ipak na trenutak cijenimo ono što imamo i one koje imamo, koliko god taj trenutak bio prolazan.

Čini se da je ta okrutnost ona jedna karakteristika japanske književnosti i općenito kulture koja privlači nas zapadnjake, ali to nije sve, čak ni dovoljno. Štaviše, objektivnošću bez paralele, Keiji Nakazawa razotkriva kako japansku ispranost mozgova u toku rata, tako i zlo koje su za Cara i domovinu nanijeli drugim narodima u okruženju. Dobrota jednog korejanca, gospodina Paka, je tim veći kontrast svim bivšim prijateljima i susjedima koji Nakaokama okrenu leđa kada se uzme u obzir da je Pak odvojen od svoje porodice i odveden iz Koreje, maltene kao roblje, nakon početka japanske okupacije. Prijatelj Hanada, kojeg Koji ne uspije spasiti od sramote i na kraju krajeva, smrti u mornaričkom trening kampu, je tek simbolično prikazana izgubljena japanska mlađarija, koja do danas živi pod pritiskom okoline u uvjerenju da ako nisi najbolji, ne vrijedi ni živjeti.

Možda se čitalac neće složiti sa mnom o svemu ovdje napisanom ali jedno je sigurno jasno svakom ko je uzeo "Bosonogog Gena" u ruke: ne postoji dio ove knjige, ne postoji slika koju ne vrijedi opet pogledati i vratiti joj se opet i iznova. Istinski neizostavno štivo za svakog ko cijeni strip ali i umjetnost uopće.