Blacksad

Slika glavnog lika

Blacksad

Blacksad NA INTERNETU

• Blacksad (Spanish)
• Blacksad Wikipedia

Kako je ono išla priča o crnim mačkama... Kad vidiš crnu mačku pređi preko ceste na drugu stranu? Pljuni tri puta i okreni se oko sebe? Baci sol preko ramena? Ne mogu se oteti dojmu da je nešto slično o svim tim praznovjerjima moralo proći i kroz glave Juana Díaza Canalesa i Juanja Guarnida, kada su po Francuskoj šetali od izdavačke kuće do izdavačke kuće neuspješno pokušavajući prodati svog crnog mačora. Vjerojatno su se tada mislili što im je sve to trebalo, što im je trebalo kretati u neki posao sa crnom mačketinom kao glavnim adutom...

Juan Díaz Canales i Juanjo Guarnido

Juan Díaz Canales rođen je u Madridu 1972. godine. Oduvijek se zanimao za stripove i animaciju, koju je i studirao početkom devedesetih. Sredinom devedesetih sa nekoliko kolega osnovao je privatnu animacijsku kuću, preko koje je sudjelovao na mnogim poznatim internacionalnim projektima. Juanjo Guarnido rođen je nekoliko godina ranije (1967.) u Granadi. Studirao je slikarstvo na umjetničkom fakultetu u Granadi. Surađivao je sa brojnim fanzinima, sudjelovao na mnogim izložbama, te imao i kratku avanturu sa Marvelom. Početkom devedesetih seli se u Madrid da bi radio kao animator za španjolsku televiziju. Tamo upoznaje Juana Díaza Canalesa. Strip im je zajednička strast, i ubrzo dolaze do ideje da zajedno nešto stvore. Što zbog poslovnih obaveza, što zbog nekih drugih problema, želja im se ostvaruje tek desetak godina kasnije. Bolje ikad nego nikad - prva epizoda Blacksada u Francuskoj izlazi krajem 2000. godine u izdanju Dargauda: kupi odlične kritike, prodaje se u rekordnim brojevima, i stječe ogroman broj fanova. Tokom narednih godina serijal biva preveden i izdan na gotovo dvadeset stranih jezika, te osvaja mnoge prestižne nagrade na svjetski poznatim strip festivalima kao što su: Lys-lez-Lannoy Festival, Angouleme International Comics Festival, Sierre International Comics Festival, i drugi. Black cat curse? – Malo sutra!

Svijet crnog mačka Johna Blacksada su tmurna vremena pedesetih. Sjedinjene Američke Države su sve samo ne ona zemlja blještavih neonskih reklama i građanskih sloboda. Nakon Velike depresije koja je uništila gospodarstvo, i Drugog svjetskog rata koji je uništio ljude, zemljom vlada čvrsta ruka anti-komunističkih paranoika i bogatih pizduna koji misle da su iznad zakona. Negdje sa strane, među sjenama, obični ljudi se bore za život dok neimaština, opća demoraliziranost i bujajući rasizam prerastaju iz problema u način života. John Blacksad je veteran iz Drugog svjetskog rata, i ne razlikuje se od ostalih detektiva američkih krimića gotovo po ničemu.

Osim što je mačak, crni, i što više ne vjeruje u bajke. John Blacksad je samotnjak iza kojega je nekoliko neuspjelih ljubavnih afera, on radi kao privatni istražitelj (ili ponekad kao osobni čuvar), ima nekoliko lažnih licenci (FBI agent, utjerivač dugova, carinik), predstavlja se lažnim imenom - John H. Blackmore, puši jednu cigaretu za drugom, nosi tamno zeleno odijelo i mantil, te je nekad davno neuspješno studirao povijest. Da nije pozitivac, da ne slijedi zdrav razum i moralni kod, rekli bi da je propalica. Spominje mogućnost da je jednom napiše svoje memoare, ali se boji da nitko nebi vjerovao u to što pročita. Ipak, u neku ruku njegove pustolovine jesu ti memoari, priče koje dobijaju na dubini upravo njegovim ogorčenim komentarima o onome što vidi oko sebe.

Pucati ili ne pucati..

Svi su likovi u stripu antropomorfne životinje, s tom razlikom da se ovdje ne radi o životinjama koje liče na ljude, nego o ljudima koji liče na životinje (i poprimaju neke njihove osobine). O kojoj se životinji radi ovisi o tome kakvu ulogu u stripu igra, recimo ako je lik pošteni policajac onda je najčešće pas, ako se radi o nekom prepredenjaku onda je u pitanju lisica, ako je pak negativac onda je jasno da će biti gmaz... Nesretnik zdravog razuma, koji kroz svu tu bijedu i ludost prolazi, a bez ozbiljnih šansi da nešto promijeni, može biti jedino (nesretni) crni mačak. Treba naglasiti to da su ženski likovi puno realističnije (hmm, htio sam reći – ''oblinastičnije'', ali ta riječ nažalost ne postoji...) prikazani, što će se vjerujem svidjeti muškom čitateljstvu.

Mijau...

John Blacksad nema klasičnog side-kicka, ali tu dužnost povremeno obnaša Weekly, lasica koja nije na ti sa higijenskim protokolima. To raznim situacijama dodaje dozu komičnosti, budući da John ima osjetljiv njuh (iako to ruku na srce nije ni potrebno da bi se osjetio Weeklyjev 'miomiris'). Iako je isprva prikazan kao sitno piskaralo koje traži senzacionalističke vijesti, kasnije se pokazuje da je pouzdan drug koji Blacksadu dobavlja korisne informacije. Smirnov je pak okorjeli policijski komesar i čovjek od povjerenja. Iako odaje dojam tvrdog tipa bez emocija sam priznaje da je u duši naivni idealist koji sanja o svijetu u kojemu postoji pravda za sve. U prvoj epizodi pomaže Blacksadu da osveti Nathaliju Willford, bivšu Blacksadovu ljubav, a nakratko se pojavljuje i u trećoj epizodi. Smirnov je Njemački ovčar (vučjak).

Dosta je likova kreirano prema stvarnim ličnostima; primjerice pijetao Gallo je ustvari američki paranoidni političar Joseph McCarthy, bizon Greenberg je američki pjesnik i bitnik Allen Ginsberg, sova Otto Liebber podsjeća na mnoge znanstvenike koji su kao prebjezi nakon sloma Nacističke Njemačke u SAD-u zarađivali svoj kruh i slobodu, radeći na brojnim tajnim projektima (između ostalog i na razvijanju nuklearnog naoružanja). A ako malo bolje napnete oči i moždane vijuge nije teško prepoznati i druge: orangutan iz Cypher Cluba neodoljivo podsjeća na legendarnog muzičara Johna Leeja Hookera, reptil Fiston ima u sebi onu neku uglađenu malicioznost glumca Jamesa Woodsa, dok bi kujica Nathalia Willford lako moguće mogla biti nesretna američka glumica Natalie Wood. Siguran sa da ih ima još, ostavljam vama da ih otkrijete.

Ode sve u zrak...

Neću vam lagati, Canalesove priče nisu baš originalne, niti scenariji pretjerano složeni. No, sve ostalo je na visini, kako ''noirovski'' ugođaj, tako odabir ''životinjskih faca'', što svemu daje dodatnu simboliku. Očito je tome posvećeno dosta pažnje, što je i razumljivo, jer upravo to ovom stripu daje posebnost. Istina je da je i svaka sljedeća epizoda ukupno gledajući bila bolja od prethodne, tako da je za vjerovati da nakon akomodacijskog perioda (heh, koji traje već dobrih osam godina) ono najbolje u tom polju tek treba doći. Prekrasan Guarnidov crtež svakako je najjača karika ovog stripa. Kadriranje, odabir boja, facijalne ekspresije likova, scene u pokretu, povijesna autentičnost, sve je besprijekorno. Nažalost, akvarel mu oduzima puno vremena pa su se proteklih godina mogle čuti kritike na račun ''sporosti'' serijala, ali budimo realni – itekako ga vrijedi čekati. Vjerujem da će se s ovime složiti svatko tko je čitao ovaj strip, i da njega nema serijal nebi bio ni upola poznat. Možda je najveća kvaliteta Guarnidovog crteža to da čitatelja ostavlja bez riječi, ali ga ne umara. Čovjek u njemu uživa, ali bez ''napinjanja''. Jer crtež sam po sebi može biti dobar, lijep ili proporcionalan, promatrano nekim generalnim mjerilima, ali moć crtača da zabavi i opusti čitatelja, da stvori atmosferu, da ga zaokupi i zadrži na nekoj stranici dulje, iako je već pročitao tekst, te da ga navuče da mu se ponovno s užitkom vraća, doista posjeduju tek oni rijetki.

U posljednje se vrijeme spominje i moguća visokobudžetna filmska ekranizacija, a kao potencijalni režiser spominje se Louis Leterrier, Francuz koji je nedavno zadobio simpatije mnogih strip fanova svojim uspješnim filmom ''T he Incredible Hulk'' . Tako da ostaje da vidimo što će biti od svega toga. Nekako mi se čini da je za kraj najbolje reći kako bilo koji strip koji nije Bonelli, a koji je na ovim prostorima doživio dva luksuzna izdanja (plus ilustriranu knjigu o nastanku serijala) u kratkom vremenskom periodu, i koji se što je još čudnije dobro prodaje, zaslužuje da ga uzmete u ruke bez predrasuda.