Bernard Prince

Slika glavnog lika

Bernard Prince

Bernard Prince NA INTERNETU

• http://en.wikipedia.org/wiki/Bernard_Prince
• http://www.bedetheque.com/serie-96-BD-Bernard-Prince.html

Govoreći o klasičnom pustolovnom stripu, serijal koji svakako izbija u prvi plan i kojeg ističu sve strip-enciklopedije je "Bernard Prince", dvojca Greg/Hermann. U sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, kada je strip imao status kakvog danas može samo sanjati, ovaj iznimno popularni serijal stekao je brojne obožavatelje među stripofilima. Većina ljudi koje stripovi zanimaju ili su ih nekad zanimali vjerojatno se dosta rano susrela sa Bernardom Princeom. U vremenima kada su praktički svaki dan na kioscima nicali novi brojevi raznih strip revija jasno je zašto je ovaj strip dosta brzo pronašao svoj put do čitatelja. Avantura je po mnogim kriterijima najuniverzalniji od svih žanrova, a Bernard Prince je (bio) izričiti i kvalitetni primjer svoje vrste. Stoga: kvalitetan, univerzalan + lako dostupan = dobro prihvaćen.

Tri junaka

Serijal o Bernardu Princeu kreirao je sredinom šezdesetih godina Greg. Serijal je premijeru imao 4. siječnja 1966. godine u Tintinu, u kojemu je ukupno izašlo sedam kratkih pričica od svega nekoliko stranica (4-5, max. 6), i to se smatra prvim razdobljem. U njima Bernard Prince nastupa kao policijski inspektor koji rješava manje slučajeve. Međutim, kako je u to vrijeme u Tintinu izlazio sličan strip, "Ric Hochet" od Tibeta, Greg se odlučuje za transformaciju lika i nastaje pustolovni Bernard Prince kakvog znamo. Tako 1969. godine počinje drugo razdoblje, kada projekt preuzima izdavačka kuća Dargaud, za koju Greg i Hermann stvaraju ukupno trinaest cjelovitih albuma, plus kao četrnaesti izlazi album koji sakuplja one rane kratke pričice i dodaje četiri nove. Treće i posljednje (a većina bi se složila i najgore) razdoblje počinje 1980. godine, kada Hermann svojevoljno napušta serijal, a crtež prvo preuzima Dany (nacrtao ukupno dvije epizode - jednu 1980. i jednu 1989. godine), da bi potom štafetu prije finiša preuzeo Aidans (isto nacrtao ukupno dvije epizode - jednu 1992. i jednu 1999. godine).

Bernard Prince na Manhattenu

Scenarij potpisuje Greg (1931.–1999.), veliko ime francusko-belgijskog stripa i jedan od najpoznatijih strip-autora u povijesti. Pravim imenom Michel Regnier, rođen je početkom tridesetih godina prošlog stoljeća u Bruxellesu, a šezdesetih se godina seli u Francusku. Tamo uzima francusko državljanstvo i novo prezime, koje mu ujedno postaje i pseudonim. Teško je u kratkim crtama napisati sva njegova dostignuća jer se radi o iznimno svestranom autoru: scenaristu, crtaču, izdavaču, uredniku časopisa, savjetniku kod produkcije animiranih filmova, velikom promotoru stripa, itd. itd. Zanimljivo je da je u sedamdesetima bio direktor poznate izdavačke kuće Dargaud, a prije toga i glavni urednik legendarnog časopisa "Tintin" (u kome su izlazili najbolji stripovi tog razdoblja). Njegov opus je doista velik, procjenjuje se da je autor gotovo 250 cjelovitih albuma, što pomnoženo sa prosječnih 45 stranica (koliko sadrži jedan album francusko-belgijske škole) daje impozantnu brojku koja je u današnjim prilikama gotovo nezamisliva. Surađivao je sa svjetski priznatim crtačima (Hermann, Vance, Franquin...), a kod ljubitelja stripa najpoznatiji je po pisanju scenarija za serijale kao što su: Comanche, Bernard Prince, Bruno Brazil, Luc Orient, Spirou et Fantasio, Modeste et Pompon, Chlorophylle (Krcko), Rock Derby… Sudjelovao je čak i u pisanju gegova za Gastona, te adaptaciji Tintina u animirani film. Legenda kaže da je napisao i dvije cjelovite priče za Tintina, ali Herge ih je, ne želeći dijeliti svog junaka ni sa kim, odbacio. Umro je 1999. godine, i otišao u legendu kao velikan francusko-belgijske škole stripa.

Oluja

Erupcija

Glavni lik serijala je sjedokosi Bernard Prince (Bernar Prins), bivši Interpolov agent kojemu je dosadio policijski život, pa je željan slobode na svom brodu krenuo ploviti oko svijeta, zarađujući za život morima i rijekama prevozeći svakoliki (često sumnjivi) teret za razne poslodavce. Kako i doliči jednom glavnom junaku, Bernard je mozak, glas razuma i "kočnica" svoje šarene posade. Desna ruka mu je crvenobradi Barney Jordan (Barni Džordan), nekad davno mladi revolucionar i veteran nesretnog Vijetnamskog rata, a danas stari čangrizavi mornar. Impulzivan i energetičan, uvijek je spreman na čašicu žestice i kakvu lučku kavgu. Bernard ga prvi put susreće u epizodi "Pirati Lokange", i od tada postaje stalni član posade. Iako naizgled kamena srca i komične pojave, Barney je hrabar i požrtvovan drug koji daje svoj obol u svakoj avanturi. Ujedno je prijatelj i očinska (možda bolje rečeno "djedovska") figura malom Djinnu. Dječak Djinn (Đin) je Bernardov posvojeni sin. Jednom mu je prilikom, dok je ovaj bio na zadatku u Karachiju, spasio život. Djinn najčešće protiv Bernardove i Barneyeve volje sudjeluje u njihovim pustolovinama, iako se ruku na srce veoma često snalazi puno bolje od njih dvojice. Neko ih je vrijeme pratio i Čupko, medvjedić kojega je Bernard jednom prilikom spasio od požara, a od prijatelja koje su putem susretali tu je svakako najinteresantniji orijaš El Lobo, Barnijev drug u pijančevanju i uništavanju kafana. Seljak turned revolucionar iz Koronada, kasnije je postao poslovni čovjek. (Tako to i ide, jelte.) Moglo bi se reći da je četvrti član posade Bernardov brod – Cormoran (Kormoran), za ono vrijeme moderna mala jahta, koju je Bernard oporučno naslijedio od svog bogatog strica Leonarda. Cormoran je glavno prijevozno sredstvo vesele družine i 'proživio' je stvarno puno toga, od manjih kvarova do totalnog uništenja. Originalni je Cormoran kompletno uništen u dvanaestoj epizodi, pretposljednjoj koju je nacrtao Hermann, da bi u drugoj verziji (Danyjev crtež) 'uskrsnuo' moderniziran. No, izgleda da mu to nije naročito koristilo, budući da je nakon toga još jednom kompletno uništen. Treća odnosno posljednja verzija označila je povratak korijenima, izvornom izgledu, no to je tada malo kome bilo važno, budući da je kvaliteta serijala potonula na dno dna.

Cormoran

Najveći (praktički jedini) recurring villain je Vang Ho, kineska verzija Jabbe the Hutta, poznat i kao General Satan. Bogati, okrutni i svirepi crime lord, čiji pipci sežu duboko u legalne i ilegalne domene jugoistočne Azije. General Satan je vrsni strateg, svojim je paklenim planovima u nekoliko navrata vraški namučio trojicu pustolova. Pojavljuje se u ukupno tri epizode, u dvije kao neprijatelj, dok u trećoj igra sporednu ulogu 'poslovnog partnera', zatraživši od Bernarda da mu vrati kćer koju je oteo kolega bandit, tako mu ustvari časno odajući priznanje za prethodne poraze. Također su se Bernard i prijatelji osim sa raznim diktatorima dva puta (na različitim kontinentima) susreli i sa Kurtom Bronzenom, kriminalcem sa velikim planovima. No on će prije svega ostati zapamćen po tome da se pojavio u više od jedne epizode, a ne kao neka naročita opasnost.

Gregovi se scenariji u osnovi pokreću iz dosta jednostavnih premisa: junaci često prilikom rutinskih poslovnih posjeta stranim zemljama (najčešće Trećeg svijeta) igrom slučaja upadaju u pustolovine i često su protiv svoje volje prisiljeni prihvatiti teške zadatke, odnosno "igrati da bi spasili živu glavu". Pri tome su političke (ne)prilike u zemljama koje posjećuje Cormoran najčešći katalizator nevolja odnosno avantura. U to koliko su iste predvidive odnosno realne nećemo dublje ulaziti, nema vjerojatno ni smisla, većina ljudi ni dan-danas nezna što se i gdje zapravo dešava u svijetu, tako da bi bilo licemjerno u napadu prosvijećenosti četrdeset godina starom stripu suditi za podlijeganje rasprostranjenim stereotipima svog vremena. Unatoč tome scenariji su stvarno uzbudljivi i općenito korektni, rekao bih čak postojani (kao trovremenski Taft, kojeg navodno sam Bernard koristi za njegovanje svoje platinaste frizurice). Greg zna povremeno zagušiti radnju pretjerujući s tekstom, što je nuspojava fragmentacije radnje (nizanje manjih situacija unutar glavne linije radnje koje junaci na svom putu savladavaju služeći se moždanim vijugama i trikovima, pa je scenaristu potreban dodatni prostor da bi sve objasnio čitatelju), ali zato u priče gotovo uvijek lukavo ubacuje i dosta adrenalinskih akcijskih scena, koje onda "dinamiziraju" radnju. Također, uvijek je prisutan i dašak egzotike, koji u najvećoj mjeri proizlazi iz Hermannovog skladnog crteža iz vremena kada mu je filozofiranje tek počelo zujati glavom. Interesantno da je većina lokacija na kojima se odvija radnja izmišljeno, ali prema arhitekturi, lokalnim običajima i fizionomiji ljudi ipak dosta lako možemo naslutiti gdje se nalazimo. Uglavnom se radi o (tadašnjem prosječnom Europljaninu) stranim svijetovima, poput zemalja Srednje Amerike, Pacifika, Jugoistočne Azije, ili Afrike. Bernard Prince sasvim sigurno nije moždano najzahtjevniji strip koji postoji, ima tu uvijek pomalo junačkog pretjerivanja i pjesničke slobode, međutim to je u kontrastu sa svim ostalim što ovaj najčišći pripadnik svoje vrste nudi stvarno zanemarivo.

Bazaar

Gregove zamisli grafički je realizirao Hermann, za kojega je Bernard Prince predstavljao prvi ozbiljan posao, i koji ga je nakon nekog vremena i proslavio. U početnim epizodama vidljiv je utecaj Jijea, crtača kojega su u to doba i publika i kolege autori (npr. Moebius) doslovno obožavali, tako da ni Hermann nije bio iznimka. Početne epizode služe mu za zagrijavanje a kako serijal odmiče Hermann polako "pušta ruku", oslobađa se Jijeovog “Jerry Spring“stila, ne boji se pokazati svoj raskošni talet te u epizodi "Pakleni uragan" doslovce eksplodira u punom sjaju. Ispočetka radi kistom, sa jakom crnom bojom i sa puno detalja, pa table iz tog perioda izgledaju spektakularno u crno-bijelom tisku, ali kako je serijal odmicao počinje raditi rapidografom - table su praznije i vape za kolorom, a likovi mu sve više poprimaju zloglasnu fizionomiju lica (kulminacija u BP #13 "Luka ludaka") zbog čega se dobar dio fanova okrenuo protiv njega. Vidljivo je da se Hermann odlično snalazi u scenama koje se događaju na otvorenome dok je u gradskim epizodama poprilično suzdržan i nemoćan pokazati sve što zna, jer mu crtanje automobila i zgrada nikad nije bila jača strana (BP #4 "Avantura na Menhetnu"). Odličan je pripovjedač sa velikom brigom prema detaljima i osjećajem za dinamiku, što čitatelja uvlači u sam srž radnje, a to se uvijek traži kad je riječ o avanturističkim stripovima. Posebno se pamte gotovo filmski kadrovi od preko pola stranice među kojima je nekoliko stvarno nezaboravnih: borba sa murenom i dolazak uragana (u BP #6 "Pakleni uragan"), bijeg iz zloglasnog Suong-Baya (BP #3 "Bekstvo iz Suong Baja"), eksplozija vulkana Moloha (BP #10 "Moloh se budi"), zasljepljujuće stijene (BP #8 "Zeleni plamen konkvistadora"), napor da se Cormoran izvuče iz blata (BP #9 "Trka za utvarom"), i štakorima prekriveni brodolomac (BP #13 "Luka ludaka"). Što se naslovnica tiče, one su rađene u direktnoj slikarskoj tehnici, što će kasnije Hermann prakticirati i kod crtanja samih tabli u svojim stripovima. Iako kasnije u karijeri osporavan zbog načina na koji crta lica likova, mnogi crtači (posebno domaći) priznaju da im je uzor bio upravo Hermann iz vremena Bernarda Princea i Comanchea.

O ostaloj dvojici crtača se nema puno toga dobroga za reći. Dok je Dany (pravim imenom Daniel Henrotin), koji je respektabilan crtač na francusko-belgijskoj sceni, koliko-toliko korektno odradio svoj dio posla, za Edouarda Aidansa se zaista nebi moglo reći ništa pozitivno. To je, u kombinaciji sa slabim Gregovim scenarijima, rapidno dotuklo popularnost koju je Bernard Prince uživao dok ga je, nekad davno, crtao Hermann. Postoji puno anegdota o međusobnom odnosu Hermanna i Grega. Greg se – kao već afirmirani autor i urednik časopisa Tintin – nametnuo kao mentor mladom crtaču te ga cijelo vrijeme zasipao sugestijama i ispravcima, što se pomalo tvrdoglavom Hermannu i nije naročito dopadalo. Baš kao i činjenica da Greg nije prihvaćao njegove prijedloge i da mu nije ostavljao nimalo slobode već je sve uredno zapisivao i inzistirao da konačni rezultat bude baš onakav kaav je to on zamislio u scenariju. Usprkos neslaganjima na profesionalnom planu između njih dvojice vladalo je međusobno poštovanje, but that's as far as it goes. Hermann je kasnije ipak priznao da je pišući prve epizode "Jeremiaha" i "Boe-Morija" nesvjesno preuzimao Gregov način pisanja teksta i razrade scenarija, odnosno da je od njega puno naučio. Komercijalni uspjeh Bernarda Princea vodio je ka još jednom njihovom zajedničkom projektu – western serijalu "Comanche", koji je premijeru imao 1972. godine, i koji je po popularnosti uvjerljivo nadmašio Bernarda Princea, pa se danas smatra jednim od najboljih westerna u povijesti stripa. Rastanak nije protekao u baš prijateljskom ozračju, jer je Hermann krajem sedamdesetih svojevoljno napustio rad na Bernardu Princeu, a nakon toga i na Comancheu početkom osamdesetih. Njegov je odlazak ujedno značio i rapidno propadanje oba serijala, što se Gregu sigurno nije naročito svidjelo. Iako će Hermann reći kako mu se Bernard Prince ne sviđa kao strip, jer su scenarij i likovi previše jednostavni i plitki, a pojedine situacije pretjerane ako ne i nemoguće (što je u neku ruku doista točno), ostaje neosporna činenica da je upravo na tom serijalu stekao kultni status, brojnu čitalačku publiku i naklonost kolega crtača. Bez Bernarda Princea on kasnije ne bi bio u mogućnosti stvarati vlastite serijale kao što su "Džeremaja" (Jeremiah) i "Tornjevi Boa-Morija" (Les Tours de Bois-Maury), a da o eksperimentiranju sa svim ovim (ne)slavnim one-shotovima koje izbacuje posljednjih godina ni ne govorimo.

U bivšoj Jugoslaviji Bernard Prince je pod raznim manje ili više točnim transkripcijskim imenima izlazio redom u: Stripoteci, Gigantu, Eksu, Mini Eksu, Panorami, Denisu, Politikinom Zabavniku, Caku i Superu. U novije vrijeme serijal je izdao Marketprint, što u kombinaciji sa nekoliko Stripoteka novijeg datuma predstavlja najbolji i najlakši način za kompletiranje kolekcije. Sve te domaće edicije u kojima je tokom godina izlazio Bernard Prince imaju zajedničku manu - slabašan prijevod. Poznato je da je Greg savršeno baratao francuskim jezikom i upotrebljavao vrlo bogatu strukturu riječi i fraza koje su teško prevodive na druge jezike, pa zato ponekad prijevodi Bernarda Princea (kao i drugog Greg/Hermann serijala – "Comanche") izgledaju dosta "plastično". Ipak, s obzirom da se radi o čistom avanturističkom stripu, to vjerojatno običnom fanu neće do te mjere umanjiti doživlja prilikom čitanja. Kako se nesumnivo radi o klasiku među stripovima, red bi bio da BP u budućnosti dobije i svoje luksuzno integralno izdanje, kakvo su dobili i neki drugi stripovi. S obzirom na poplavu reprinata u posljednje vrijeme, nada svakako postoji.

Originalna tabla iz jedanaeste epizode – "La forteresse des brumes" (Tvrđava u magli)

Iako je nastao prije gotovo 40 godina, Bernard Prince i danas izgleda svježe, čitljivo, uzbudljivo, lijepo nacrtano. Jednostavno - dobro. Ako ćemo iskreno, ne poželi li svatko od nas ponekad ostaviti svakodnevne brige iza sebe? Zaploviti Cormoranom u novu avanturu, na palubi popiti koju čašicu sa starim morskim vukom Barneyem Jordanom i uz lovačku priču promatrati obzor, dok te omamljuje miris mora a vjetar nosi kosu... Ne zvuči loše, jel' da? Pročitajte Bernada Princea, i sigurni smo da ćete se složiti sa nama.

Godbye! So long! Sayonara!