Maxmagnus

Slika glavnog lika

Maxmagnus

Ovaj talijanski crnohumorni strip dobio je ime kao akronim njegovih autora, Maxa Bunkera i Magnusa. Prve epizode u obliku kratkih pričica izlazile su 1968.-1970. u sklopu časopisa Eureka. Skoro 20 godina kasnije Max Bunker odlučuje pokrenuti strip od 25 sveščica. Ovaj su put crtači bili Leone Cimpellin i Domenicio Marino. Tokom 80-ih godina izlazio je samo na području bivše Jugoslavije i Francuske. Na području bivše Jugoslavije Maxmagnus izlazi u sklopu Zov Stripa, Strip Magazina i Superstrip Maxija (tri kratke pričice naslova Kruha i rada, Savjeti i Prepad). Maxmagnus je u Hrvatskoj počeo ponovno izlaziti u sklopu izdavačke kuće Strip-Agent 2007. godine.

Maxmagnus – Ovo je tipični primjerak debelog pohlepnog apsolutiste. Osim prežderavanja, pijančevanja i stravičnog natezanja žica na harfi, najdraži hobi mu je izmišljanje novih suludih poreza koje sa neopisivim guštom baca na pleća napačenog naroda. Nitko ga ne voli osim vlastite kćeri i nije previše pametan, ali kad dođe u pitanje zgrtanje love, odjednom postaje genije zla.
Ministar financija – Kraljevska lopina zadužena za kraljevo izmišljanje novih poreza i prijevara. Lopovluk je sve što zna i trudi se da u svom poslu bude najbolji. Krade apsolutno sve i zarađuje na apsolutno svemu, tako da je među ostalim i ratni profiter. Obožava vlast i moć koju iskorištava na sve moguće načine. Kad se malo bolje pogleda, ovaj lik nešto mazne praktički u svakoj tabli stripa u kojoj se pojavljuje. Bezgranično je uporan u svojim planovima da zasjedne na prijestolje. Inače, njegov lik je autokarikatura samog crtača Magnusa, preteča kasnijeg Boba Rocka, a najbolja TV analogija bio bi mu lik Crne Guje.
Kraljica – Ona voli klopu koliko i njen muž. Agresivna je, zavidna i ljubomorna, ali nimalo naivna, tako da joj više-manje ne promaknu dvorske ˝operacije˝ ministra financija.
Princeza – Plod ˝ljubavi˝ kraljevskog bračnog para. Ružna je ko tursko groblje u ponoć zbog čega joj je lice uvijek prekriveno velom ili maskom. Starci je neumorno pokušavaju uvalit nekom plemenitom ženiku.
Vrač Truba – Kako ga i samo ime definira, on je truba od dvorskog čarobnjaka. Jedan obični šarlatan i prevarant, koji se svojim lukavstvom uvijek uspijeva umiliti kraljici i sačuvati glavu.
Vještica Harpija – Ona je zaista prava vještica, ali postoji jedan problem. Umjesto da mućka čarobne napitke, ona više uživa u mućkanju onih alkoholnih, a vrijeme provodi kupajući se u svom velikom kotlu, uglavnom konstantno pijana, sa svojim kućnim ljubimcem - zmajem. Predstavlja stalnu konkurenciju i prijetnju vraču Trubi.
Kraljevstvo od Zakrpe – Siromašno kraljevstvo koje graniči sa onim od Maxmagnusa, uvijek u dugovima i na rubu bankrota. Na prvi pogled kralj od Zakrpe i njegov prekrasni sin su jadne poštenjačine kojima nikako da krene u životu...Ali samo na prvi pogled.
Veliki i Mali svećenik – Lopovi prema kojima kralj Maxmagnus i njegov ministar izgledaju kao buvljarski šibicari. Za razliku od njih, ova dvojica ne djeluju lokalno nego globalno. Pod svojom indirektnom vlašću i kontrolom imaju cijela kraljevstva. Nesumnjivo simboliziraju Vatikan i baš poput Orwellovog Big Brothera vide sve i znaju sve, vođeni blagoslovom ˝Onoga koji sve vidi i sve zna˝. Oni su pastiri naroda koji pod svoju političku, vojnu i duhovnu zaštitu primaju bilo koga. Jedini uvjet je da se isti podredi njihovoj volji, tj. volji ˝Onoga koji sve vidi i sve zna˝ (Jasno da shvaćamo kako je dušama vašega carstva potreban netko tko će ih voditi u raj i shvaćamo da nećemo plaćati nikakve poreze i da će zemljište na kojemu ćemo graditi biti dano besplatno...). Njihovo poimanje vjere svodi se otvaranje tobožnjih čudotvornih jezera za koja naplaćuju ulaznice od deset bakrenjaka. Preko njih Max Bunker svojim crnim humorom na jedan drzak i provokativan način satirizira tisućgodišnju tradiciju Crkve, te publici na samo sebi svojstven način pokazuje što se događa u trenutku kada religija postane institucija predvođena licemjernim oportunistima.
Lopov Drpiga – Strah i trepet kraljevstva Maxmagnus, inače nesposobni lopov i konstantno gladni sirotan koji živi u planinama. Vječni krivac za sve nedaće kraljevstva. Simbolizira odvraćanje pažnje od stvarnih problema, taktiku kojom se političari služe dan-danas kako bi fokus naroda usmjerili na minorne, praktički nebitne stvari. Treba napomenuti kako je ovo genijalno ime osmislio prvotni hrvatski prevodilac ovog stripa Davor Brixy (originalno ime glasi Sante il brigante).
Četverooki, Gnok i Stil – Trojica prijatelja i glavni agitatori revolucije. Korijeni njihovog ustanka počinju u lokalnoj krčmi, na veliku žalost njenog vlasnika. Budući trijumviri, čiji će trijumvirat završiti slično kao i onaj Cezara, Pompeja i Krasa, točnije Oktavijana, Marka Antonija i Lepida.
Markus – Maksbunkerovska verzija Robespierra... A valjda svi znamo kako je Robespierre završio.

Radnja ovog stripa smještena je u neodređeno vrijeme, a balansira između stvarnog i bajkovitog srednjeg vijeka. U njemu se dapače pojavljuju kraljevi, vitezovi, princeze i čarobnjaci, ali su svi dobrano natopljeni ogromnom količinom cinizma i crnog humora. U Maxmagnusu ne postoje pozitivci, a kamoli junaci. Ovdje apsolutno svi kradu, varaju i zabijaju jedni drugima nož u leđa, od članova kraljevske obitelji, preko zemaljskih predstavnika Kraljevstva Nebeskog do samih predstavnika nesretnog puka. Na početku teksta sam izjavio da je ovo bezvremenski strip. Zašto bezvremenski? Zato jer se njegova priča može primjeniti na bilo koju vrstu vladavine (republika, monarhija, diktatura), demokracije (predsjednička, parlamentarna) ili političkog uvjerenja (kapitalizam, socijalizam, fažizam, komunizam). Kritika suvremenog društva i konzumerizma je i više nego očita. I upravo zato vrijeme prkosi svemu, ali Maxmagnus prkosi vremenu, jer kako bi rekli njegovi siromašni žitelji: Svirači se mjenjaju, ali muzika ostaje ista.

Većina revolucija u povijesti pokazalo je kako se puno toga može promijeniti, samo čovjeka nikako – Karl Marx