Valerian

Slika glavnog lika

Valerian

Valerian NA INTERNETU

• http://www.noosfere.org/mezieres/

Jean Claude Mézieres i Pierre Christin oboje su rođeni 1938. godine u Parizu. Živjeli su u istom predgrađu i išli u istu školu, a za vrijeme II. svjetskog rata sakrivali su se u istom skloništu. No, tu sličnosti prestaju. Barem privremeno. Mézieres je bio osrednji učenik, nezainteresiran za školu i nesposoban da uči ono što ga nije osobno interesiralo. Imao je dvije strasti – crtanje i Ameriku. Drugim stvarima nije poklanjao previše pažnje. Opčinjen mitskom Amerikom kakvu je gledao na filmovima, sanjao je o putovanju preko oceana i sakupljao slabe ocjene u školi, posvetivši se punom snagom samo jednom polju interesa - umjetnosti.

S druge strane, Christin se pokazao kao vrijedan radnik, predan nastavi i discipliniran pri učenju. Đak za svaku pohvalu. I nakon temeljnog obrazovanja produžio je u istom pravcu, pa se upisao na Sorbonu i postao profesor sa doktoratom iz komparativne književnosti. 1967. godine zapošljava se kao direktor Odjela za novinarstvo na sveučilištu u Bordeauxu. Dok je Christin sakupljao zaslužene lovorike, Mézieres se potpuno posvetio umjetnosti. Kao petnaestogodišnjak upisao je umjetničku školu i ondje upoznao još jednog talentiranog momka, izvjesnog Jeana Girauda. Dva su crtača postali doživotni prijatelji, ali za razliku od Girauda, Mézieres u tim trenucima nije bio ni blizu uspjehu, a još manje ozbiljnijoj zaradi. Radio je western stripove za Coeurs Vaillant (pod pseudonimom Mezi), pa otišao u vojsku i svjedočio padu francuske vlasti u Alžiru. Nakon toga, kuburio je po opskurnim agencijama, ilustrirao enciklopedije… sve dok mu konačno nije dosadilo, pa se pokupio i, uz pomoć legendarnog strip crtača Jijéa, Giraudovog mentora, izborio za privremenu radnu vizu i otišao u Ameriku. Bilo je to ostvarenje njegovog sna, ali i neobična igra sudbine. Jer, u Americi ga je očekivao jedan prijatelj iz djetinjstva - Pierre Christin.

Christin, Mezieres i koloristica Evelyn Tranle - kreativan tim Valeriana

Mézieres se dobro zabavljao. Bio je, naime, kauboj. Radio je na američkim rančevima i živio život junaka iz filmova koji su ga godinama ranije toliko impresionirali. Vrijedni radnik Christin u međuvremenu je i sam napustio Francusku; kao gostujući profesor zaposlio se na sveučilištu Utah, u Salt Lake Cityiju. Pa, kad nije išlo dok su živjeli u istoj ulici i pohađali istu školu… Christin i Mézieres došli su na ideju o suradnji za vrijeme svog boravka u Sjedinjenim državama. Napravili su tako strip i objavili ga u prestižnom francuskom časopisu Pilote, nakon što ga je sam Giraud preporučio i odnio tadašnjem uredniku, Reneu Goscinnyiju (da, istom onom Goscinnyiju koji je pisao Asterixa, Lucky Lukea i Umpah Paha).

No, Mézieres je imao jasnu viziju svog života, i usprkos tom uspjehu vratio se kaubojskom poslu! Na njegovu žalost, a našu sreću, javili su se problemi sa vizom, i na jesen 1966. bio je prinuđen vratiti se u Francusku bez centa u džepu. Za sobom je ostavio jednu djevojku, inače Christinovu studenticu, koja će kasnije postati njegova životna družica. Naime, vrativši se u domovinu, sakupio je nešto novaca, taman koliko joj je trebalo za putnu kartu i ona mu se nedugo potom pridružila - zauvijek. U međuvremenu, Christin je odradio godinu dana kao gostujući profesor u Salt Lake Cityiju, pa se i sam vratio u Francusku. Njegovi su se interesi širili, pa će tako tokom godina pokriti nevjerojatno širok spektar literarne aktivnosti. No, ključan trenutak, koji će mu donijeti svjetsku slavu, dogodio se neposredno po povratku u Pariz.

Još jednom, susreli su se Mézieres i Christin, nevjerojatno usklađeni u svojim kretanjima po svijetu – nakon što su istodobno bili u Americi, gotovo istodobno su iz nje i otišli. 1967. godine – ovaj put u rodnom Parizu – opet su razmotrili mogućnost da surađuju.

Njihov novi strip zvao se "Les mauvais reves".

Bila je to priča od netipičnih 30 stranica, radnjom smještena u grad Galaxity, centar Galaktičkog carstva, godine 2720. Odmetnuti tehnokrat Xombul pobjegao je kroz vrijeme, u Srednji vijek, a za njime je poslan simpatičan, dobrodušni "vremensko-prostorni agent" po imenu Valerian. Priča je objavljena u dva nastavka, u Pilote magazinu, a SF nakon toga više nikada nije bio isti.

Mézieres se predstavio začuđujućim crtežom. Njegovi su likovi bili jednostavno crtani, uz jaku humorističku notu, kao neka čudnovata kombinacija Morrisa i Jijéa. No istodobno, radio je nevjerojatne scenografije, koje će kasnije, prema mnogim nepotvrđenim nagađanjima, i sam Lucas usvojiti i reproducirati kroz filmski serijal "Star Wars". Istodobno, Christin je zavidnom lakoćom kombinirao opuštene, zabavne pustolovine sa jakom crtom modernog science fiction pristupa.

U međuvremenu, Valerian je hrlio kroz svoju debitantsku epizodu "Les mauvais reves" ("Loši snovi"). U lovu za Xombulom, vratio se u 11. stoljeće te upoznao privlačnu, tvrdoglavu Laureline, koja će se vratiti sa njime u 2720. godinu. Tu je Christin izgradio za to doba vrlo neuobičajen koncept – glavni lik, Valerian, bio je simpatičan i sposoban, ali pomalo šlampav, često komičan, a ponekad gotovo blesav. No, Laureline se, za razliku od njega, pokazala kao prava heroina. Čvrsta i smiona, energična, čak žestoka, dominirala je stranicama serijala… Iako zamišljena kao klasičan "sidekick", ona je polako postajala junak, dok je Valerian – iako u centru pažnje – sve više preuzimao njenu ulogu i sâm se pretvarao u – sidekicka. Stvar se naočigled mijenjala, i gotovo bismo mogli reći da je u toj konstelaciji Valerian bio Čiko, a Laureline – Zagor.

Impresivne scenografije - Amasador senki

Da to nije slučajno, pokazati će kasnije epizode. Serijal je s vremenom sve socijalno osvješteniji, te propagira liberalne ideje, promovirajući demokraciju, spolnu ravnopravnost i, općenito, jednakost, a kritizirajući pritom manjkavosti kapitalima i sve oblike totalitarizma. No, baš zbog svoje manjkavosti, Valerian se nametnuo kao uvjerljiv, svima razumljiv lik, lik s kojim se čitatelj može potpuno poistovjetiti. I zaista, čitatelji su sjajno reagirali i potakli Goscinnyija da zatraži od Mézieresa i Christina – još!

"Les mauvais reves" je tako postao pilot epizoda novog serijala, "Valerian", koji je odmah krenuo uzlaznom putanjom, a sjajne epizode su zaredale u još uvijek neprekinutom nizu – "La cité des eaux mouvantes", "L'empire des mille planetes", "Le pays sans étoile", "Bienvenue sur Aflolol", "Les oiseaux du maître", "L'ambassadeur des ombres", "Sur les terres truquées", itd... Tokom serijala, Christin se konstantno potvrđuje kao duhovit i inventivan autor, dok je Mézieres sazrijevao i mijenjao se, djelomično zauzdavši svoje spontane, energične crteže. S vremenom, njegov je stil postao precizniji, nijansu manje okrenut karikaturi, ali jednako svjež i osebujan. Također, razvio je svoje futurističke scenografije do neslućenih razmjera – pogledajte samo uvodnih nekoliko stranica u kultnu epizodu "Ambasador sjenki" (L'ambassadeur des ombres); crteži su toliko očaravajuće maštoviti, a opet čvrsti i minuciozni, kao da je Mézieres zaista vidio svjetove koje crta! Valerian je požnjeo ogroman uspjeh u Europi i postao četvrti najprodavaniji serijal Dargauda, dok u Americi nije prolazio najbolje – prema nekim kritičarima, koji jednoglasno osuđuju američku publiku zbog neprihvaćanja serijala, razlog tome je pretjerano liberalna narav scenarija i slobodan Mézieresov crtež koji ne prihvaća uobičajene SF "kanone".

Christin je, uz Valeriana, nastavio sa radom na čitavom nizu različitih polja, od književnosti do znanstvenih radova, a posebno mjesto zauzimaju i njegova istraživanja problema komunikacije. Stripove je pisao i za Bilala, Tardija i druge… Mézieres je crtao za brojne scenariste, među kojima i za Goscinnyija, a ističe se i njegov autorski strip, "Moja privatna Amerika", kojeg je radio sredinom sedamdesetih.

No, vrhunac njihove kreativnosti ostaje Valerian, na kome već desetljećima surađuju skladno i dinamično, imuni na bilo kakav pad kvalitete, čemu svakako doprinosi upravo Christinov osjećaj za eksperiment, ali i širina njegovih interesa – u ovaj je serijal unio elemente svih onih znanstvenih i socioloških studija kojima se čitavog života bavi, i to je vrlo jak utjecaj u Valerianu. Također, bitan faktor je Mézieresov crtež koji evoluira i mijenja se, uvijek otvoren za neobične kombinacije satire, dječjeg poigravanja linijama, ali i impresivnih bio-tehnoloških scenografija.

Valerian je jedinstveno ostvarenje, koje pritom stoji i kao vječit spomenik čudnovatim putovima sudbine; jer, što je drugo moglo spojiti Mézieresa i Christina na tako neobičan, gotovo komičan način, ako ne sudbina?