|
Parafraziraću
jednu poznatu rečenicu da bih iskazao ono što trenutno osjećam i čime sam veoma
zadovoljan: Svakog dana u pogledu mangi sve više
napredujem!!! I stvari stoje upravo tako. Neki na
forumu će se sjetiti, a neki neće, vremena kada sam pljuvao po mangama i bio
jedan od najvatrenijih boraca protiv mangi, tih stripova u kojima se djeca bore
protiv čudovišta i ogromnih robota zureći u njih širom otvorenim velikim
okicama. Da upravo tako, za mene su to bile mange. Nisam imao pojma kakva se
blaga kriju pod tim imenom. I stvarno jednog dana dobio sam skenirane trejdove
stripa Blade of the Immortal i sve se
promijenilo (Magic, jel' ti poznato ovo? ;-). Od tada kopajući po internetu i
pregledajući japanske i američke sajtove, te zahvaljujući nekim forumašima (pozdrav
za jgorana :-), pronašao sam na desetine izvrsnih mangi u kojima, nećete
vjerovati, nije bilo djece sa velikim očima. Tu je bilo raznih žanrova, a meni
najdraži su samurajski i horori, za što su japanci pravi specialisti. Među tim
hororima našao se i Gyo (što na
japanskom jeziku znači riba) Junji Ito-a, autora nominiranog za
Eisnerovu nagradu za najbolji strani strip (u pitanju je Uzumaki, takođe horor).
 Još od 1999. godine kada izlazi film
Tomie, baziran na Itovom stripu, popularnost Junji Ita naglo raste
kako u Japanu tako i izvan njega. Rođen u Gifo prefekturi 1963. , Ito je
pokazao zanimanje za horor stripove još kao osnovac. Što inspirisan horor
stripovima u Umezu što sestrinim
hobijem crtanja stripova, on počinje i sam da crta svoje priče. 1986. godine
prijavljuje se na konkurs za Umezo nagradu za horor mangu i osvaja ga 1987. godine sa stripom Tomie, te tako počinje bogata karijera
ovog strip autora. Najveći uticaj na njega su imali autoru mangi Kazuo Omezu i Hideshi Hino te veliki H.P.
Lovecraft. Interesantno je to da je Ito
po zanimanju stomatološki tehničar i da se nekoliko godina tim poslom bavio
uporedo sa crtanjem stripova, da bi se onda odlučio posvetiti samo stripu.
Ito je jednom prilikom rekao da voli pisati priče koje mu omogućavaju da otkrije čudovište skriveno u svakidašnjem, ali svi koji su došli u dodir sa njegovim radovima znaju da je njegov nadrealni crtež sve samo ne običan i svakidašnji, prepun zastrašujuće unakaženih ljudskih tijela nacrtanih do najsitnijih detalja. Priče mu uglavnom počinju sasvim normalno, a zatim ubacuje nešto zaista groteskno te junake(kao i čitaoce) ostavlja da se bespomoćno koprcaju prije nego ih preplavi horor.
Kao i u mnogim japanskim stripovima, i Itovi junaci rijetko neozlijeđeni dočekaju kraj priče, ako ga uopšte i dočekaju. Junji Ito je takođe veoma poznat po tome što izbjegava bilo kakvo naučno objašnjenje (Dana Scully zasigurno ne bi čitala njegove stripove ;-) za čudne događaje u svojim stripovima, radije se koncentrirajući na to da sam horor učini što je moguće više uznemirujućim i visceralnijim.
A sada nešto više o radnji samog stripa...
Jednog lijepog dana mladi par, Tadashi i Kaori, odluče se za ljetovanje na ostrvu Okinawa. Dani su
prolazili u ronjenju i sunčanju (uz pokoji histerični ispad razmažene i
emocionalno napete Kaori) sve dok tu idilu nije pokvario tajanstveni neugodni
miris. Izvor tog mirisa nisu Tadashijevi neoprani zubi (kako bi čitaoci mogli pomisliti na samom
početku stripa) već ribe koje hodaju(!?!). Raspadajuće ribe izlaze iz okeana i
preplavljuju ostrvo Okinawa, a nedugo zatim i čitav Japan. Tadashi u potrazi za
objašnjenjem odnosi jednu od tih četveronožnih riba svom ujaku Koyanagiju, koji
je (slučajnost!?) naučnik. Šta se poslije dešava i kako Tokyo, kao i čitav
Japan, postaju ruine zarobljene gustom izmaglicom nastalom isparavanjem
nepoznatog gasa, pročitajte sami jer mislim da je i ovo što sam već ispričao
previše.
Strip je zaista poslastica za sve ljubitelje horora. Gyo
sadrži horor koji se bazira uglavnom na infekcijama i mutaciji ljudskog tijela
do najvećeg mogućeg stepena te raspadanja kao krajnjeg stadija. To je sasvim
nesvakidašnja vrsta horora, koji sadrži stvarna, opipljiva čudovišta, i u neku
ruku vrlo moguća.
Ovaj strip takođe krasi osobina da od nečega vrlo smiješnog
dobijamo veoma zastrašujući rezultat (na prvu loptu ideja o hordama riba koje
imaju noge djeluje jako smiješno). Autor nam je vrlo dobro dočarao atmosferu
masovne panike. Tako vidimo gomile ljudi koji bježe pred velikom bijelom
ajkulom na četiri noge, koji ne znajući kojim putem krenuti gaze sve pred
sobom. Takođe usađuje ono čega se svi ljudi u 21. stoljeću boje a to je strah
od kuge i infekcije, strah da će nam se ponoviti pošast iz srednjeg vijeka, kazna
za sve ono što činimo planeti Zemlji i sebi samima. Ali isto tako imamo pogled
izbliza na paničnu Kaori punu očaja i straha, izbezumljenu smradom koji je
prati u stopu te mnogo čim drugim što joj se kasnije dešava. Tadashi joj
nevjeruje što još više povećava njenu paranoju (ne mogu a da se ne sjetim Mary
Ann iz fenomenalnog filma Devil's Advocate). Neizostavna je i ljubomora
koja uvijek dovodi do tragičnog ishoda, pa tako i ovdje.
Kad je u pitanju diktiranje brzine i tajming, Ito je tu pravi majstor, što je veoma važno kada se piše horor priča. Čudovišta uvijek drži u sjeni te ih
polako otkriva, sa ponekim lažnjakom, tako da nikad ne znamo kada će se
ona stvarno pojaviti što atmosferu čini veoma napetom. Svojim ilustracijama Ito nam prikazuje vanzemaljski izgled
stvorenja te sposobnost da se brzo pojave niotkud i postanu nezadrživa masa. Ribe i ostala morska stvorenja svakako imaju neku čudnu i takoreći aliensku pojavu koja je sama
za sebe zastrašujuća, a kada tome dodamo još organske naprave sa nogama sve izgleda znatno strašnije.
Inače sam pojam riba koje smrde na raspadnuta trupla tjera nas na povraćanje, a zamislite još da ste i sami uronjeni u taj zagušljivi, užasni smrad kojeg se ne možete riješiti. Kada tome pridodamo činjenicu da se od tog smrada možete i zaraziti, i mutirati u monstruozni oblik života (ili nečega na granici života i smrti), dobijamo osjećaj tjeskobe i užasa kojem ne možemo pobjeći, što strip čini još strašnijim i turobnijim.
U Japanu, Gyo se prvi put pojavio 12tog Novembra
2001. godine u časopisu Big Comics Spirits Weekly gdje je izlazio u 20 dijelova. Bogu hvala, u Americi imamo
dvije izdavačke kuće, VIZ Comics i Tokyopop, koje se već dvadesetak godina
brinu za to da mange budu prevedene na engleski jezik (a samim tim budu i nama dostupne). Dobro, moram spomenuti i Dark
Horse koji posljednjih 5 godina intenzivno radi na izdavanju mangi, doduše uglavnom u saradnji sa Digital Manga
Publishing (skontali su i oni iz DH gdje leži zlatna koka stripa). U augustu 2003. Gyo doživljava svoju premijeru i na američkom tržištu (izdavač VIZ Comics), gdje izlazi u dva dijela (svaki sadrži po 10 originalnih epizoda). Moram napomenuti da je izdat u originalnom
japanskom formatu, tj knjige se čitaju s desna na lijevo.
| 
