Sometimes, this is just the way it happens. No last twists of the tail, no one sticking their hand out of the grave to grope your ancle, no funny - looking bastard popping out of the woodwork to laugh like Orson Wells and say: Well, mister Constantine, you might think you've won but actually your left testicle is now possesed by Azathoth, demon king of dodgy pension policies… HELLBLAZER#139: HAUNTED

Što je to što čini Hellblazera strip fenomenom? Što to čini sina DC-jevog ogranka za odrasle, Vertiga, najdugovječnijim strip serijalom ove edicije sa preko 150 do sada izašlih brojeva i daljnjim neprestanim izlaženjem? Što ga čini toliko interesantnim da Warner Bros po njemu snima film sa Nicolasom Cageom u glavnoj ulozi, u reziji Tarsema Singha (The Cell)? Što ga čini Vertigovim naslovom koji privlači najveću pažnju fanova, što ga čini toliko poželjnim i priželjnim za rad da se vrhunski scenaristi tuku za posao na njemu?

U pitanju je možda protagonist stripa, John Constantine? Stvorio ga je sada već legendarni scenarist Alan Moore za potrebe stripa Čudovište iz močvare (Swamp Thing), koji je preuzeo i od njega napravio pravu senzaciju i poligon za svoje eksperimente sa medijem koji su ušli u povijest stripa. Postoje dvije anegdote vezane za nastanak ovog stripa. Prva kaže da se strip trebao zvati Hellraiser, ali je jedan drugi Englez, Clive Barker, ipak bio nesto brži, pa je strip nazvan Hellblazer (usput rečeno, glavnom liku stripa se nitko u stripu ne obraća tom rječju, niti pak on sam za sebe tvrdi da je Hellblazer). Druga anegdota kaze da je Moore upitao svoje crtače na Čudovištu iz močvare, Stephena Bissettea i Johna Totlebena, što bi željeli crtati u spomenutom stripu. Među ostalim željama našla se i ona da se u stripu pojavljuje lik koji izgleda poput pjevača Stinga, sto je Mooreu došlo savršeno. Naime, Moore je, po svojim rječima, vec dugo vremena želio stvoriti lik modernog maga, koji bi u njegovoj interpretaciji bio iz radničke klase, a ne iz visokih, aristokratskih krugova, kakva je tradicija tretiranja engleskih likova povezanih s magijom u popularnoj umjetnosti prije toga bila. Tako se u 37. broju Čudovišta iz močvare, American Gothic-u, pojavio neuredni plavušan u kišnom mantilu, s upaljenom cigaretom u uglu usana i lukavim planom za svaku nezgodnu situaciju. John Constantine je Englez, i engleski je produkt isto onoliko koliko i Big Ben, funta ili čaj u pet. Constantine je mag, dakle čarobnjak, i ako ste pomislili na Mandraka kad ste čuli ovaj podatak, silno ste pogriješili! Constantinova magija nema ama baš nikakve veze s uvijek zalizanim iluzionistom pokojnog Lee-a Falka, jer je svijet magije i magova, te zakulisani milje okultnog tretiran s posebnom svježinom, uz neprestano inventivno preispitivanje magije i ljudskog poimanja iste, te potrebom čovjeka da vjeruje u nešto izvan njegove domene. Constantine je, osim toga sto je veliki mag, i veliki manipulator i cinik, i ponekad (u stvari, dosta često) njegova magija pada u drugi plan u usporedbi sa prepredenim i neočekivanim planovima koje mag plete oko svojih neprijatelja. U opasnosti da umre od poodmaklog stadija raka pluća (jer on zaista ne vadi cigaretu iz usta!), sklopio je ugovor sa tri gospodara pakla u kome je svakom od njih trojice nezavisno prodao dušu, pa je Pakao odmah po njegovoj smrti došao u opasnost građanskog rata kad su sva tri gospodara došla naplatiti dugovanja - tako da su u interesu mira morali Constantina oživjeti i izlječiti. Ubrzo potom arhanđeo Gabrijel Constantinovom intervencijom ostaje bez svojih krila, sve iz osvete sto je odbio pomoći Constantinu u trenucima očajanja, a naš je mag u skorije vrijeme uspio u tome da u najstrože čuvanom zatvoru izazove pobunu i stvori sasvim novu vrstu Pakla... što nije nista čudno za čovjeka koji je svog brata blizanca zadavio u utrobi pupčanom vrpcom, koštao života vlastitu majku kod rođenja, iz osvete, kao klinac, bacio čini na svog oca koje su uzrokovale to da ovaj poslije smrti ne uspije odmah preći na drugu stranu, u toku pogrešno izvedenog prizivanja demona koštao duše nevinu djevojčicu po imenu Astra i zbog toga proveo nekoliko godina u ludnici Ravenscar, bio uzrok smrti svojih brojnih prijatelja i ljubavi. Ne čudi stoga činjenica da je najčešća riječ kojom se drugi likovi obraćaju Johnu Constantinu upravo „Kopile", bilo da su u pitanju njegovi nemezisi i demoni iliti najbliži prijatelj Chas. Ipak, nemojte steći pogrešan dojam, riječ je o čarobnjaku čije je srce na pravom mjestu, a namjere (uglavnom) dobre... Jednostavno, radi se o liku čija će vas karizma zgrabiti i natjerati da o njemu pročitate sve do čega možete doći.

Možda je ipak stvar u mjestu gdje se strip dešava, Londonu? Jer u Hellblazeru London nije samo scenografija, vec i protagonist stripa, personificiran, uvijek sumoran i kišan, sa svojom dugom i mračnom povješću, od prvih žrtava koje su svoja zemaljska postojanja završavali pod nožem kakvog keltskog druida, pa do modernih katakombi Londonske podzemne željeznice gdje vam se i danas može desiti da vam zariju nož u prsa u ime mnogo prozaičnijeg (ali zato ne manje moćnog) boga, novca. Constantinovim Londonom promiču serijski ubojica koji ubija porodice (simpatičnog i sasvim odgovarajućeg naziva "Family man") i koji će ubiti Constantinovog jednorukog oca, poludjeli novinar koji misli da je našao škrinju sa abortiranim Luciferovim djetetom koje se trebalo roditi paralelno s Kristom, duh Engleskog pilota u olupini aviona koja nikada nije pronađena, demon nogometnih utakmica koji izaziva tuče među navijačima i kao trofeje odnosi duše poginulih, vudu čarobnjak koji je žrtvovao svoju rođenu sestru da bi ostvario dominaciju u svijetu duhova... Na mjestu je vjerovatno usporedba sa Londonom kakvog su čitaoci sa naših prostora (kod nas Hellblazer nije nikada objavljivan) imali prilike vidjeti u Dilanu Dogu. Za razliku od upeglanog, a opet iracionalnog Londona u kakvom živi Dilan, Constantinov London diše na sasvim drugačiji način. Radi se o gradu kontrasta koji usprkos tome (i zahvaljujući tome) živi na svoj jedinstveni način. U pitanju je grad u kojemu iza umivenih fasada vrebaju sjene, često stare i stotinama godina, grad u kojem azijski emigranti održavaju male biznise, a balkanski stanove, grad korumpiranih policajaca i nogometnih huligana, širokih barskih dvorana u kojima vječno traje valcer u kojem plešu živi i mrtvi čarobnjaci, grad prljavštine u ljudima i van njih, socijalnih i vjerskih netrpeljivosti, neiscrpnih mogućnosti…

Da li zasluge pripadaju tome što je strip jedinstvena mješavina aktualnog i svevremenog, horora i politike? Kroz Johnove usputne komentare i kroz replike drugih likova, kao i kroz pažljivo tkanje pozadine saznajemo gdje leže Johnove simpatije, njegovi stavovi o konzervativcima i laburistima i kako sve te političke igre uopće dotiču "malog" čovjeka koji samo pokušava preživjeti kako najbolje zna. U petljanju s politikom najdalje je otišao Garth Ennis u šokantnoj skupini epizoda Damnation's flame, u kojoj Constantine odlazi u Ameriku gdje ga voodoo vrač šalje na začaranu šetnju imaginarnom Amerikom, Amerikom strgnutih maski i bolnih istina, u šokantnoj šetnji gdje se laži na kojima počiva koljevka demokracije barem nabrajaju kad već ne razotkrivaju.

A opet, razlog popularnosti Hellblazera sasvim bi lako mogao biti veliki broj kvalitetnih autora koji radili na stripu tokom ovih četrnaestak godina koliko strip postoji. Tajna uspjeha je možda u tome što su autori zaposleni na Hellblazeru velikim dijelom i sami bili sa Britanskih otoka (uglavnom svi scenaristi, crtači i ilustratori naslovnih strana nešto rjeđe), sa intimnim razumijevanjem života u Engleskoj, političkih i socijalnih prilika, kao i duge i nadasve zanimljive povijesti Velike Britanije. Lik je stvorio Alan Moore, kao što je vec rečeno, ali kad je pokrenuta posebna sveska posvećena Constantinovim avanturama, na njoj je od samog početka pisao Jamie Delano, dok je prvi od mnogih crtača bio John Ridgway. Pisanje Jamie Delana je zadalo obrasce uspješnog serijala osamdesetih, koje će kasniji scenaristi u večoj ili manjoj mjeri poštovati - jaka naracija u prvom licu, priče ispričane bez pardona, Constantinov mračan karakter, šarolika galerija sporednih likova (od kojih će se veliki broj zadržati do današnjih dana), aktualne socijalne, političke i religiozne dileme, inteligentan horor... Delanov angažman na Hellblazeru je trajao 40 brojeva (s tim da su povremeno uskakali i Grant Morrison i Neal Gaiman (čiju epizodu „Hold me" čitaoci smatraju najboljom pojedinačnom epizodom Hellblazera do dana današnjeg), i kad se početkom devedesetih Delano zasitio pisanja Constantinovih avantura, u scenarističku igru je uskočio tada dvadesetogodisnji Irac Garth Ennis, grabeči čitaoce početnom pričom u kojoj Constantine saznaje da ima rak pluća i da ga svi ovozemaljski ljekovi ne mogu spasti. Constantine je postao ciničniji i prepredeniji, a kao poklon od svog scenarista dobio je jedinu veću ljubavnu aferu sa žestokom Irkinjom Kit i period koji je proveo kao beskućnik kao posljedicu sloma te veze. Negdje na početku svog bavljenja Constantinom Ennis je ukrstio staze sa Steveom Dillonom, s kojim će kasnije raditi do kraja Hellblazera, i kasnije, u njihovom nevjerovatnom uspjehu sa stripom Preacher. Kad je Ennis napustio pisanje Hellblazera, uskočio je Eddie Campbell (crtač maratonskog „From Hell") sa nekoliko epizoda, prije nego što je doveden Paul Jenkins, koji se svojski trudio, u suradnji sa obećavajućim Shawnom Fillipsom (koji je postao novi stalni crtač serijala), da dostigne slavu svojih prethodnika, ali na žalost u tome nije uspio, ublaživši Constantinovu oštricu i svesvši stravu knjige na najmanju moguću mjeru. U veljači 1999. u cipele scenarista Hellblazera doveden je žestoki Warren Ellis, čije su početne priče veoma obećavale. Ellisov beskompromisan stav doveo je do svađe sa čelnicima Vertiga, i Ellisovog napuštanja sveske poslije svega jedanaest urađenih epizoda, što je svakako za žaljenje. Rupu do dolaska Briana Azzarella popunio je Darko Macan dvodjelnom pričom o imigrantima sa ovih prostora, i njihovim shvaćanjem magije. Azzarello je odmah nastupio tvrdo, i s obzirom da je prvi Amerikanac koji redovno piše ovaj strip, odlučio se na radikalan potez; naime, John zadnje dvije godine obilazi Ameriku, pružajući svom novom scenaristi i novom redovnom crtaču, prilično dobrom Marcelu Frusinu, priliku da se bave onim što najbolje poznaju, dakle Američkim prostorima. Azzarello je, ako ništa drugo, priču donekle približio "neo noir"-u, što stare i vjerne fanove izrazito iritira, ali zato prodaja stripa raste… Crtež serijala nije uvijek bio na nivou pisanja, ali se među ljudima koji su radili na Constantinovim avanturama mogu naći neka prilično zvučna imena, kao sto je Dave McKean, pokojni Alfredo Alcala, Shawn Fillips, Steve Dillon, Richard Corben, Tim Bradstreet… Naslovne strane su mahom uvijek bile prvoklasne, za šta su zaslužni Dave McKean, Glenn Fabry, Shawn Fillips i Tim Bradstreet, koji i danas ilustrira mjesečne epizode.

A mozda konkretnog odgovora za popularnost Hellblazera ipak nema? Možda je jednostavno u pitanju... magija?