 Giancarlo Berardi je sjajan pisac. Njegov i Milazzov Ken Parker je jedan od najkvalitetnijih western serijala u svijetu, strip koji je svojom
svježinom, originalnošću i inovativnošću ostavio neizbrisiv trag na talijanskoj strip sceni i koji i dan danas ima velik broj poklonika koji se
nadaju da će ga njegovi autori ponovo vratiti na kioske (a u tom smjeru je i krenuo još jedan reprint Ken Parkera u izdanju Panini comicsa, sa
obećanjem da će se ovaj slavni dvojac vratiti Kenu ukoliko podaci o prodaji budu zadovoljavajući). Već prije gašenja Ken Parkera (zadnji broj,
specijal broj 4 je izašao u siječnju 1998.), Berardi je došao Bonelliju sa prijedlogom o novom serijalu koji je ideju prihvatio, oformljena je
redakcija i staff i tako se, praćen prilično velikom medijskom kampanjom, u listopadu iste te 1998. na kisocima širom Italije pojavio prvi broj
Julie, dočekan sa velikim očekivanjima i radoznalošću, kao novi veliki Berardijev strip. Jer Berardi je sjajan pisac, sjećate se? Ili to ipak (više)
nije?
No krenimo redom. Tko je Julia?
Miss Julia Kendall je privlačna i elegantna mlada dama koja je netom navršila 30 godina koja živi sama sa svojom kućnom pomoćnicom
Emily u obiteljskoj kući u Garden City-u, generičkom američkom gradiću udaljenom sat vremena vožnje od New Yorka. Po zanimanju je
kriminologinja i radi na Hollyhock University-u Garden City-u kao asistentica, ali kao "freelancer" često biva pozivana od strane
lokalne policije i tužiteljstva kao pomoć pri rješavanju najkompliciranijih slučajeva i zločina, kojima se rado odaziva i koje naravno uspješno
rješava, koristeći se često totalno nekonvencionalnim metodama čime izaziva oprečne reakcije svojih kolega policajaca.
Julia je neudana iako smo tijekom serijala imali priliku svjedočiti nekim njenim burnim ljubavnim avanturama koje su uglavnom završavale jako
brzo i to prilično bolno i razočaravajuće. Ipak, samoću joj ublažava bijela perzijska mačka Tony, njen ljubimac. Roditelji su joj poginuli davno u
automobilskoj nesreći, kad je ona imala samo tri godine, pa je odrasla sa bakom Lillian i sestrom Normom. Baka je već u poodmakloj dobi i živi
(na vlastitu želju i na Juliino veliko protivljenje) u domu za umirovljenike gdje je Julia često posjećuje provodeći duga poslijepodneva u šetnji i
razgovoru, dok sestra Norma radi kao fotomodel i živi u New Yorku, tako da se ne viđaju baš često, a kad se to i desi onda to bude dosta buran susret
pošto se radi o totalno različitim karakterima. Kao uspješna žena kojoj je karijera na prvom mjestu, Julia nema previše vremena za kućanske poslove
pa zato ima kućnu pomoćnicu Emily Jones, koja je tijekom godina postala više dio obitelji nego prava kućna pomoćnica, i koja sa
Juliom ima razvijen gotovo materinsko/zaštitnički odnos. Obilježje serijala je naracija u prvom licu koju nam Berardi servira putem dnevnika kojeg
Julia vodi i koji služi kao neka vrsta intermezza između akcijskih dijelova.
Njena suradnja sa policijom je rezultat povjerenja kojeg uživa kod glavnog tužitelja Garden City-a, Michael H. Robson-a, kojem je
jednom u prošlosti riješila jako važan i poznat slučaj te stoga često ima priliku sudjelovati u istragama, ponekad čak i na vlastito protivljenje.
Kao glavni tužitelj, Robson je neizbježno povezan sa politikom i političarima što je jedan od glavnih uzroka netrpeljivosti između njega i poručnika
Alan Webb-a, inspektora s kojim Julia tijesno surađuje u istragama. Webb je otvoren, direktan i netaktičan, burnog temperamenta i
nagao i često dolazi u sukob i sa Juliom počevši oko različitih metoda vođenja istrage pa sve do životnih svjetonazora i načina života
(koji pak dijele jer su oboje samci). Te svađe često vrlo uspješno prekid narednik "Big" Ben Irving, Webbov najbolji prijatelj i
kolega koji u paru s Webbom čini klasičan "good cop – bad cop" par. Još jedan bitan razlog čestim svađama na relaciji Julia – Webb je i
Leo Baxter, privatni detektiv i veliki Juliin prijatelj kojeg ova često koristi u svojim istragama koristeći njegovo poznavanje
kriminalnog miljea i sposobnost da dođe do ljudi i informacija koje policija nikad ne bi dobila. Naravno, za Webba je on samo šarlatan, a imamo
dojam i da je on pomalo ljubomoran na njega, iako je Leov odnos sa Juliom isključivo prijateljski, a tim više što Leo gaji posebnu simpatiju prema
pripadnicama ljepšeg spola tamnije boje kože! Kako bilo da bilo, Webb je nekoliko puta morao progutati svoj animozitet prema Leu jer se ovaj pokazao
kao vrijedan i sposoban suradnik. Kao još jednog od bitnijih sporednih likova spomenut ćemo Juliinog automehaničara Nick Yorgis-a, dobroćudnog grka
zaljubljenog u stare automobile na čiji nagovor Julia vozi prekrasni Morgan 4/4 iz 1967. usprkos njegovom prečestom običaju da se pokvari, pogotovo
kad pada kiša. Još jedna važna napomena je da su skoro svi likovi dobili lik po nekom od poznatih filmskih glumaca, pa je tako Julia Audrey Hepburn,
Webb je John Malkovich, Ben Irving je John Goodman, Leo Baxter je Nick Nolte, Emily je Whoopi Goldberg (plus jos gomila epizodnih uloga u pojedinim epizodama), što pomalo i ide na živce jer osobno
preferiram likove koji su plod mašte svojih autora, ali izgleda da je ovo postao trend u Bonelliju, kojeg se nemaju namjeru odricati, a kojeg evo i
zgleda prate i ostali talijanski izdavači (najnoviji serijal Eura editoriale izdavačke kuće se zove John Doe i tu je glavni junak preuzeo lice
Toma Cruisea).
Robson, Baxter, Irving & Webb
Julia, kao svaki strip junak koji drži do sebe, također ima super negativca koji se pojavljuje kroz nekoliko navrata tijekom serijala. U prva tri broja,
koja su po meni definitivno najbolja Juliina epizoda, smo upoznali Myrnu Harrod, opasnu serijsku ubojicu koju je Julia uspjela
uhvatiti, ali ova je nakon 40-tak epizoda uspjela pobjeći iz zatvora i uopće ne sumnjamo da ćemo je opet vidjeti u novom okršaju sa Juliom.
Osim nje nemamo "fiksnih" negativaca protiv kojih se Julia bori, u svakom broju vidimo neki novi lik i neku novu temu, iako se više-manje sve
svodi na varijacije na temu standardnih krimi motiva tipa otmica, pljački, mafija, serijski ubojica, vjerskih fanatika, ludih bombaša koji prijete
gradu…
Crtački dio autorskog tima je prilično iznenađujući, jer tu osim par već poznatih imena u Bonelliju, izdvojit ćemo SJAJNE Lucu Vaninija
i Lauru Zuccheri, koje znamo iz Ken Parkera, zatim Pietro Dal'Agnol, Luigi Siniscalchi, Marco Soldi koji inače radi
i izvrsne naslovnice koje su po meni najbolje od svih Bonelli serijala, imamo i nekoliko gostujućih zvijezda kao što su
Sergio Toppi, Corrado Roi, te meni jako dragi Giorgio Trevisan. Spomenuo bi i Enio Legisamóna
jednog od kvalitetnih argentinskih crtača koji su se odlično uklopili u cijeli serijal, te Roberto Zaghija, mladog autora koji
dosta obećava. Ostali su također više-manje sve kvalitetni i korektni crtači koji su korektno odradili posao. Ono što je važno napomenuti je
da je ovdje Berardi inzistirao na grafičkoj uniformnosti serijala i da je praktično prisilio crtače da se prilagode ili čak da totalno promijene
svoj stil da ne bi bilo velikih oscilacija od broja do broja kako se to obično dešava u Bonelliju kod ostalih junaka. Na neki način to je još
jedna potvrda velikog Berardijevog egoizma koji kao da želi reći da je on taj koji je tu zvijezda a ne crtači. Tako smo nažalost dobili neke
prilično nesretne pokušaje inače sjajnih crtača kao što su Toppi ili Dal'Agnol čiji su pokušaji za prilagodbom i promjenom stila završili
poluuspješno i zbog čega većina crtača izbjegava rad na Juliji, ne želeći se odreći svoje osobnosti i stila. Ipak, da ne bi sve bilo tako crno,
tu su zaista sjajna Laura Zuccheri te Vanini i Enio koji pružaju ipak nešto više osobnosti i grafičkog užitka od ostalih.
Ukupni dojam o serijalu je što se mene tiče ipak pozitivan, ali nakon 55 pročitanih brojeva sam ipak osjetio zamor materijala i odlučio da od sada
čitam samo neke uspjelije brojeve (hvala uBC-u :-)) jer su me neke stvari već počele jako smetati, unatoč nekim nesumnjivim kvalitetama serijala k
oji znaju u meni, kao zagriženom kenparkerovcu, pobuditi nostalgiju za tim starim avanturama, pošto nose isti senzibilitet i atmosferu koja je očito
jedan od Berardijevih zaštitnih znakova. Naime, osnovni problem ovdje je što serijal nikamo ne vodi. Nema kontinuiteta, nema razvoja likova,
imamo jasno definiranu pozornicu sa još jasnije definiranim likovima koji iz epizode u epizodu igraju jedne te iste role samo sa različitom
scenografijom i sporednim glumcima. Tako već znamo da će se u svakom broju Julia posvađati sa Webbom, da će ih Ben pomiriti, da će Leo prekinuti
svoje "druženje" sa uobičajnom crnom ljepoticom da bi skočio Julii u pomoć i tako dignuti živce Webbu, itd itd. Dakle, cijeli jedan niz
klišeja koji pomalo umaraju čitatelje koji traže nešto više od običnog krimića, plus dodatno opterećenje u vidu već uobičajenog preuzimanja
tema iz filmova i literature, koje samo ponekad uspije, kao u slučaju epizode koja se direktno naslanja na Scorseseovog "Taxi drivera".
Nadalje tu je i pomalo iritantan osjećaj da nas Berardi povlači za nos, sugerirajući nam konstantno "produbljenje" odnosa između Webba i Julie koji se pak,
vjerojatno nikad neće desiti, nešto slično onome što je Chris Carter uradio sa Scully i Mulder u Dosjeima X.
Dakako, tu je i poslovičan pad kvalitete, uzrokovan mjesečnim ritmom izlaženja koji zahtijeva izuzetan napor autora, pogotovo što Julia za
razliku od ostalih Bonellijevaca ima 32 stranice više!!!! Još jedan egocentričan Berardijev potez, koji ne bi toliko smetao da on zaista i
ima čime popuniti te stranice, pa odatle i imamo tako često klišeizirane scene koje se ponavljaju iz epizode u epizodu plus počesto iritantan
i nepotreban Juliin dnevnik, koji je očito namijenjen čitateljicama koje se eventualno mogu poistovjetiti sa glavnom junakinjom. Iako nije klasični
dio stripa, stvar koja me također užasno živcira je stranica pošte koja zauzima prve dvije uvodne stranice gdje Berardi odgovara na pisma čitatelj(ic)a
i koji sve više počinje ličiti na petparačke rubrike sa savjetima u časopisima za domaćice. Kako su šanse da se ovaj serijal pojavi na našem
jeziku gotovo nepostojeće teško da ćete imati priliku moći se pobliže upoznati sa ovom Berardijevom junakinjom, koja to ipak zaslužuje,
zbog nekoliko zaista sjajnih epizoda. Zbog toga što je Berardi sjajan pisac? Ne znam. Ni ja više nisam siguran. Najbolje da se uvjerite sami…
|
