Od golemog Trillovog opusa (radi se o nevjerojatno plodnom i svestranom autoru koji je napisao nekoliko desetaka tisuća stranica stripa) izdvojio bih nekoliko stripova koji su me zaista oduševili. Počnimo sa Spaghetti Brothers, gansterskim stripom o neobičnoj mafijaškojoj talijanskoj porodici u Americi tridesetih godina prošlog stoljeća koju je fantastično nacrtao Domingo Chaco Mandrafina i koju ćete također uskoro imati prilike vidjeti u izdanju izdavačke kuće Libellus iz Zagreba. Zatim je tu Loco Chavez, romantična komedija o novinaru i njegovim uzbudljivim i urnebesnim avanturama kojeg je crtao fenomenalni Horacio Altuna (ako ga znate samo preko erotskih stripova iz Playboya, onda ne znate što propuštate!!! Štoviše, ako mislite da Manara crta najbolje komade, čekajte da pročitate Loca i upoznate npr. Pampitu!). Onda slijedi El Negro Blanco (u Italiji preveden kao Bruno Bianco), nastavak Loco Chaveza koji je završen nakon što se Altuna preselio u Španjolsku, pa Locovo novinarsko mjesto zauzima Bruno Bianco, a kista se prihvatio Ernesto Garcia Seijas, još jedan iz plejade argentinskih majstora o kojima ne znamo gotovo ništa, što je zaista šteta je radi se vrhunskom crtaču (ako mislite da Altuna crta fantastične komade, pričekajte da vidite Seijasove!!!). Bruno Bianco uglavnom ima istu tematiku kao i Loco Chavez, dakle radi se i dalje o romantičnoj komediji, skoro pa sapunici tj. telenoveli kako je oni zovu, razlika je jedino u atmosferi koja je u Locu počesto pomalo melankolična i depresivna, i na najbolji način ocrtava stanje u Argentini tijekom diktature i ekonomske krize, dok je Bruno Bianco rađen u devedesetim pa su stvari ipak puno vedrije. Osim još pregršt vrlo uspjelih stripova u duetu sa gore navedenim crtačima (pogotovo u tandemu sa Altunom), Trillo je često uspješno surađivao sa Eduardom Rissom (spomenimo samo Video Noir, Boy Vampire, Fulu, Borderline, Chicanos, Simon...) a   pogotovo sa maestrom iz Barcelone, Jordi Bernetom, s kojim uspješno surađuje već dvadeset godina. Prvi zajednički rad im je bio Custer, vizionarski strip u kojem je glavna junaknja ujedno i glavni i jedini lik reality showa (pazite, godina je 1985.!!! Pročitajte ovo, pa onda pogledajte npr. «Truman Show» ) svemoćne televizijske mreže CBN. Zatim slijede «Light & Bold», «Ivan Piire», «Cicca Dum Dum» te, naravno, glavna junakinja ovog teksta: Clara de noche!

Klara, noću

Clara de noche je strip serijal o Klari, prelijepoj kurvi savršenog tijela, ali i samohranoj majci koja se brine za svog sinčića, sastavljen od kratkih, uglavnom dvostranih pričica, koju su Trillo, Maicas i Bernet kreirali za španjolski tjednik El Jueves. Strip je odmah postigao veliki uspjeh u Španjolskoj pa se ubrzo preselio i na stranice argentinskog tjednika «Pagina 12», a zatim i u talijanski Scorpio, da bi potom bio objavljivan u raznoraznim formatima i pod raznim imenima (od točnih prijevoda kao što su «Chiara di notte» u Italiji ili «Claire de nuit» u Francuskoj do maketinški motiviranih «Betty by the hour» u Americi ili samo «Betty» u Njemačkoj). Hrvatsko izdanje se zove Klara, što je svojevrsni kompromis između ova dva pristupa, iako bi možda efektnije i preciznije bilo «Jasna noću», no to bi bio problem jer jedna od glavnih ko-protagonistica je Klarina kolegica Jasnica (tj. Clarita u originalu), pa bi imena bila preslična. Mada, meni osobno taj dodatak «noću» i nije najsretnije rješenje, jer je pomalo nepravedan prema našoj Klari. Naime, u samom stripu osim Klare noću imamo i Klaru danju! Noću je Klara izazovna, ženstvena, zamamnih oblina i vatrena pogleda, cinična, drska, strastvena, naivna, samovjerena, iskusna profesionalka ali i romatična sanjarka, rasna kurva koja prodaje svoje tijelo svakome tko ga može platiti. Iz noći u noć kroz njen krevet prolaze svi mogući tipovi muškaraca, njenu ljubav može kupiti svatko, no u njenom srcu ima mjesta samo jednoga. Klara, danju, je samohrana majka koja se trudi podići svog sina Pericu (Paolito u originalu), zabrinuta kao i sve majke, nježna i brižna, nesigurna u to da li je njen život najbolje što može pružiti svom sinu, no svejedno hrabra i ponosna žena koja bi za sina napravila sve, žena koja bolne uspomene iz prošlosti riješava osmijehom i radošću životu, nikad se ne odričući optimizma i pozitivnog pogleda na bolje sutra. Upravo je ta bivalentnost ono što čini ovaj strip tako posebnim. Rafinirana erotika (no nikad vulgarna pornografija!), hedonistička razuzdanost i seksualne vratolomije, gruba ironija te oštar i sarkastičan humor čine snažan kontrast sivoj svakodnevnici, tamnim i mračnim stranama života samohrane kurve sa djetetom, suzama i jadu, predrasudama, licemjerju, osudi, lažnom moralu. Trillo ima jednu posebnu vrlinu, njegovi su likovi tako topli, stvarni i ljudski, tako da ni Klara nije izuzetak. Bez obzira na način života koji su joj autori nametnuli, ona je prvenstveno Žena pa tek onda kurva i kao što je to Darko Macan lijepo primjetio, ovaj strip je, mada to nitko ne bi na prvi pogled rekao, izrazito feministički, jer on je ustvari pogled jedne žene lišen bilo kakvih iluzija na muškarce i njihov svijet i kada se smijemo s Klarom, smijemo se uglavnom sebi samima. Od cijele plejade svih mogućih podvrsta ljudskog roda koji defiliraju Klarinim životom, teško da se nećete prepoznati bar u nekome od likova/tipova karaktera koje je Trillo tako vješto secirao, pa ismijao.

Klara, danju

Kratka forma od dvije stranice po epizodi je za Trilla relativno nepoznat teritorij u kojem se on sam i ne snalazi baš najbolje, pa je stoga u pomoć pozvao svog prijatelja Eduarda Maicasa, radijskog i tv komičara s kojim u paru piše Klarine dogodovštine (ali i Ele, serijal o četvoro djece koji skrivaju u kući slona pobjeglog iz crikusa, a da to mama nikad ne sazna!). «Sa Eduardom se nađem jednom tjedno u kafiću, oko podneva, i ostanemo tako obično sve do večere. Sviđa nam se raditi tamo, sa bilježnicom u ruci, pričajući o stripovima, gegovima, čavrljajući... Obično ja smislim priče a onda mi on kaže kako završavaju.» Naravno, u jednom tako dugom serijalu (Klara izlazi preko 14 godina, do sada je napravljeno preko 700 priča!), teško je očekivati neprestanu inovativnost i svježinu, teško je izbjeći ponavljanje i recikliranje vlastitih ideja pa tako i Klara, kako godine odmiču, sve više postaje simbol, lik  koja glumi Klaru sa početka, sve više postaje tip osobe, a sve manje prava osoba, skučena u okvire manirizma, što je vidljivo ne samo iz scenarija nego i iz crteža koji od početnog realizma sve više prelazi u stilizaciju. No, iz kista takvog majstora kao što je Jordi Bernet, jednog od najvećih živućih crtača današnjice,  i ta stilizirana Klara predstavlja vrhunski užitak za grafičke sladokusce. Njegova je naracija briljantna, likovi savršeno karakterizirani,  njihove su emocije neusiljene, jasne i uvjerljive. Svojim minimalističkim stilom, fokusirajući se na uglavnom na kompoziciju i režiju, te pogotovo na jasnoću i eleganciju nauštrb bogatstva i detaljnosti crteža, nevjerojatnim osjećajem za ravnotežu crnih i bijelih masa, dramatičnim i snažnim potezima (polusuhog)kista uspijeva ostaviti nevjerojatno jak emocionalan utisak na čitatelja, pričajući priču s naizgled nevjerojatnom lakoćom. Njegov je crtež prevaga u situacijama kada i scenarij nije na visini, gotovo je nemoguće zamisliti nekog drugog na njegovom mjestu, nekoga tko bi sa jednakom strašću, veseljem i užitkom dočarao Klaru i njen svijet.

Kao jedan od trojice urednika hrvatskog izdanja Klare, uz moje prijatelje Dadu Antunovića i Dadu Raiča, ne mogu ne biti ponosan što imamo čast i sreću biti izdavači jednog tako kvalitetnog i važnog stripa, a veselje je tim veće što su svoj ogroman doprinos dali i Melina Mikulić prelijepim dizajnom (koji je dobio sve pohvale i od samih autora), te Tatjana Jambrišak i Darko Macan prijevodom i adaptacijom teksta. Iskreno, sumnjam da bi to itko drugi bolje napravio. No, da vas ne gnjavim previše, najbolje bi bilo da se uvjerite sami!