Nisam baš siguran da li je pametno pokušati napisati nešto što je netko već nacrtao, nešto što je netko već proživio u svojoj glavi, u svojoj mašti…
Zaista nisam siguran, ali opet…i ja sam dio te priče pa valjda imam bar toliko pravo napisati koliko mi je drago što sam dio te priče.
Ne…nisam ja nitko poseban i Vi ste dio te priče ili to možete postati…Ovo je moja priča… 23.10.1984. prijavio sam se na audiciju za sudjelovanje u
nečemu što se ispočetka nije činilo kao obećavajuće putovanje. Cijena…50 dinara. Naime tog dana se na kioscima pojavio 830. broj STRIPOTEKE.
Gledajući brojeve i ne čini se tako davno ali godine…pffffff…I baš tada započinje ovo putovanje.
Avantura u Kabulu
London, godina je 1843. Slučajna ulična čarka završava smrću mladog časnika g. Pebltona. Nesretni slučaj, naravno, ali tko će povjerovati
siromašnom Ircu. Bijeg i sakrivanje po mračnim ulicama Londona završavaju prisilnom regrutacijom u Englesku vojsku. Pravac Indija.
Tako započinje i moje putovanje. Franc mi je uvijek bio drag crtač. Upoznao sam ga kroz serijal Jugurtha koji je maestralno nastavio nakon
jednog od meni dva (drugi je Giraud) najdraža strip crtača. Mislio sam, ma daj, tko može dostojno nastaviti Hermannovo djelo.
A sad mnogo godina poslije tvrdim da je spomenuti serijal nastavio bolje nego ga je Herman započeo (ali to je neka druga priča).
Vratimo se riđokosom Ircu i našem putovanju. Započela je Avantura u Kabulu (orig. LES FOUS DE KABOUL – 1982.). Lester Cockney,
Irac iz Kilarnija, siroče, okorjeli neženja…To je njegova prošlost, a sadašnjost…Indija.
Dolaskom u Indiju spašava gospođicu Emu Peblton, sestru ubijenog časnika, koja je igrom slučaja bila na istom brodu.
U Indiju je krenula posjetiti roditelje. Stupa u 44. konjički pod komandom generala Šenona. I naravno svaki normalni pisac bi sad ubacio
motive romantike, naravno i Franz. Ipak nisam siguran na čiji je pogled Lester zadrhtao. Na jednoj strani Pikadili, tek ukroćeni Lesterov
pastuh a na drugoj Ema. Ljepotica zbog kakvih izbijaju ratovi. Nisam siguran ni da li je Lester možda Franz (ili obratno)
ali sam siguran da su obojica volili konje. Sam Lester kaže "…rođen sam u štali…"! A Franz? On je u slobodno vrijeme bio džokej.
Crtao je konje lakoćom kojom su oni u njegovim djelima skakali iz table u tablu. Probajte prebrojiti table njegovih stripova na kojim se ne
pojavljuju konji. Ništa lakše, nema ih mnogo. Zbog toga i ona dilema nekoliko redaka gore…
I opet natrag u priču (ili iz nje nismo ni izlazili). Bježi iz vojske, a saznavši da je kriv za smrt njenog brata Ema, iako nevoljko, puca u Lestera
želeći ga ubiti.
Pebltonovi
Ipak ostaje živ u Afganistanskoj zimi uz Emu i, u najmanju ruku rečeno, čudni dvojac Tuluza i Narbonca. To je i početak priče naslovljene
Pebltonovi (LA NEIGE ETAIT CRISSANTE – 1983.). Dolaze u Bala Hisar i tu se pozdravljaju sa simpatičnim dvojcem. U općoj pometnji koju
izazivaju Afganistanski napadi, a saznavši da su Lord i gospođa Peblton zarobljeni, ponovo bježe i pomoć traže od generala Šenona.
Lester odluči pronaći Emine roditelje. Pri tome susreće Barona Euzebijaa Ajmar – Talamusa koji se savršeno uklapa u šarenu galeriju
likova sa kojima se Lester tijekom svog putovanja (serijala) susreće. Napadnuti, sklanjaju se u napuštenu tvrđavu gdje ponovo susreću Tuluza i
Narbonca koji su u međuvremenu, zahvaljujući svojim vezama oslobodili Emine roditelje. Spašeni od strane generala Šenona privremeno se sklanjaju u
Pakistan. Lester napokon uvjeri sve u svoju nevinost a ljubav između njega i Eme postaje više nego očita. Ipak on ostaje u utvrdi i
rastaje se od Eme.
Ne smijem zaboraviti ni simpatičnog Afganistanca koji sve promatra preko nišana ali ipak drži Lesterovu stranu i imam dojam da bi serijal
završio već nakon druge epizode da je on to poželio. Razlog ovoj privrženosti je zajednička ljubav prema konjima.
Otmica u Pendžabu
Dosadu koja ga je već počela zamarati prekida Emino pismo. Molba za pomoć. Diplomacija je nemoćna i Lester je posljednja šansa mladoj Grofici
Iloni von Horvat, Eminoj prijateljici, koju Radža od Kandistara drži zatočenu u Pendžabu. Otmica u Pendžabu
(UNE HONGROISE AU PENDJAB – 1984.) bila je jedini spas za mladu Mađaricu. Prepušten je sam sebi. Ili možda ne… Dolaskom u Pendžab upoznaje još
jednu od natprirodnih ljepota Indije. Taranu, petneastogodišnju, crnokosu buntovnicu. Ili je možda bolje napisati vatrenu,
jer baš tako, u plamenu, ostaje Pendžab iza nje. Bijesni Radža šalje ubojice za njima. Iako ranjen, Lester ih dovodi do utvrde na granici.
Na prvi pogled rana nije opasna… sigurno manje opasna od one koja je nastala smrću vjernog Pikadilija. U općem metežu i bunilu čak izjavljuje
ljubav Iloni ali to odmah i ignorira. Izbjegava susret sa Emom i krca se sa Taranom i Ilonom na brod za Europu. Krajni cilj London.
Hm… pa i nije loše za jednog siromašnog Irca. Negdje na drugoj strani svijeta, daleko od domovine, Ema se zaljubila i pucala u njega a
zaljubivši se u Ilonu zbog nje opet zaradi metak. Izgleda da sam otkrio tvorca izreke… ljubav boli…
Kralj Dalmata
Povratak u Pečuj (JE VEUX RETOURNER A PECS – 1985.) bila je misao koja Iloni nije dala mira. Sklona avanturi i nekonvencionalnom
ponašanju nagovara Lestera da se iskrcaju u Adenu i rubom Afričkog kontinenta, preko Sredozemnog mora, Albanije, Bosne i Hrvatske, stignu
u Mađarsku.
Kako je to jednostavno zvučalo iz Iloninih usta. Naravno Lester je znao da je takav put prepun opasnosti ali je Ilonina ponuda da Tarani o
sigura školovanje i financijsku sigurnost bila odlučujuća. On joj to nije mogao pružiti. I opasnosti su se redale. Vrlo brzo nakon
iskrcavanja su opljačkani, Tarana zatočena (iako "malu kugu", kako je Lester naziva nije moguće zatočiti) a sukobili su se sa Portugalskom
vojskom i kradljivcima arheoloških vrijednosti u Egiptu. Unatoč svemu, ugledavši, piramide znali su da ovo putovanje ulazi u završnu fazu.
Zahvaljujući novčanoj pomoći Engleskog konzula, i uz uvjerljivu Lesterovu pušku, iznajmljuju brod i prelaze Sredozemno more. Iskrcali su se u
Albaniji na samom rubu Otomanskog carstva. Ljubazno primljeni od lokalnog stanovništva izazivaju odmazdu pohlepnog Mulaj Beja koji je
svoje posljednje dane tiranije želio što bolje unovčiti. Na taj način naši prijatelji silom bivaju uvučeni u sukob lokalnih mladih pobunjenika
koje predvodi Kralj Dalmata (LE ROI DES DALMATES – 1987.) i lokalnog Turskog zapovjednika.
Mladost pobunjenika, od kojih je većina još bila djeca, izaziva kod Tarane podsmjeh ali Lester im odluči pomoći.
Organiziraju napad na Mulaj Bejovu rezidenciju. Napad prolazi dobro ali, iako ranjen, Mulaj Bej sa svojim pomoćnikom i dvije robinje bježi.
Život se odmah normalizira a mladi "Kralj Dalmata" ponovo je onaj isti deran kojemu je sve u životu zabava. Ponudi se otpratiti ih dio puta
prema sjeveru ali gine od metka iz zasjede. Ubija ga Mulaj Bejov pomoćnik ali mu to bude zadnje zlodjelo. Samog Mulaj Beja, ranjena,
Lester ostavlja na milost i nemilost dvjema robinjama. Kažu da su žene osvetoljubljive… i više nego muškarci.
Ostatak puta prešli su bez problema. "Pejsaž se promijenio. Pa i ljudi koje su povremeno sretali… Čak i mirisi i svjetlost više nisu bili isti!".
Zaverenici s Dunava
Napokon, Mađarska. Ilonina razdraganost vratila je Lesterove misli na vjetroviti, kameni, brežuljak gdje je pod jednom maslinom,
prekriven ispucalim kamenom ostao ležati Stavros Dukades - Kralj Dalmata. Iako se to u stripu ne primjećuje, volim vjerovati da se sa tog brežuljka
vidi more. Međutim dolazak u Mađarsku nije ništa promijenio. U samo praskozorje revolucije protiv Austrijske vlasti naša trojka kao magnet i
dalje privlači nevolje. Nisu ni slutili da će u narednim danima Zaverenici s Dunava (LES CONJURES DE DANUBE – 1987.) odigrati važnu ulogu u
njihovim životima. Usijana Irska glava, na spomen ženske suknje, nepozvan uljeće na svadbu. Upoznaju i Ferenz (Franc) Lista koji ne ostaje imun
na Ilonine čari (što će se na kraju pokazati spasonosnim). Tamo se nađe i trio Austrijskih vojnika koji su na vrlo grub način tumačili svoju vlast.
Uvijek na strani potlačenih Lester ih savlada ali dođe u sukob i sa domicilnim stanovništvom. Nesretnim slučajem Ilona i Lester uzrokuju smrt
Austrijskog vojnika ali blizina Iloninog posjeda im pruži sigurnost.
Pod pritiskom opasnosti zbog ubojstva vojnika, a želeći zaštititi Ilonu, Lester prihvaća ponudu njenog oca da za novčanu naknadu prenese neke
dokumente do Budimpešte. Na putu upoznaju Arpada, cigana kojemu pružaju pomoć oko kola. U novom bijegu pred Austrijskim vojnicima, kao
čudom, spašava ih Ferenc List i prevozi ih do Budimpešte. Primopredaja dokumenata se zakomplicira. Zavjerenici kao osiguranje otimaju
Taranu očekujuči da im Lester donosi, umjesto bezvrijednih papira, novac potreban za revoluciju. Ispostavi se da je Lester bio samo mamac
a da je pravi kurir bio Arpad. Lester bježi a zavjerenici ga pokušaju ubiti. Arpad je jedini svjestan novonastale situacije
"…sad kao da imamo zvijer puštenu iz kaveza…" Međutim prava opasnost je Tarana.
S lakoćom bježi otmičarima a Lester u međuvremenu krade Arpadu novac. Kad otkrije da je Tarana na sigurnom vraća novac revolucionarima koji
uviđaju svoju pogrešku. Ponovo se pojavljuje Ferenc u društvu Ilone. Ona je u međuvremenu pobjegla iz samostana gdje su je uputili roditelji.
Otac joj pogiba nesretnim slučajem (od Austrijskog metka), braća nasljeđuju imanje, a ona nestaje zajedno sa Lesterom i Taranom.
I … kao da smo došli do kraja puta. Završetak ove, vrlo kompleksne, epizode ostavio me je u nedoumici. Radnja je logično završena.
Sve karte su posložene ali imao sam osjećaj da nešto nedostaje. Možda je to preveliki utjecaj filma koji nam obično vrlo malo stvari
ostavi neotkrivene ili možda je to prevelika želja da usporedim kraj Lesterovog i mog (imaginarnog) putovanja.
Nasledstvo
Bila je 1991. god. Ova epizoda objavljena je u 933. broju Stripoteke koja se gasi zaključno sa 936. brojem, kojeg li slučaja,
objavljivanjem epizode serijala Jugurta istog autora. Nije bilo interneta, nikakvih informacija a moj kontakt sa stripom postao je iz
raznoraznih razloga sporadičan. Prošle su godine a ja sam sasvim slučajno naišao na podatak da postoji i sedma epizoda serijala.
Uskoro se, nadam se na sveopću radost, oporavila i klinički mrtva Stripoteka. Bio sam siguran da me neće iznevjeriti. I zaista 953. broj donosi
dugo očekivanu sedmu epizodu Nasledstvo (LA DECHIRURE – 1993.). Mislim da ni sam Franc nije bio načisto hoće li nastaviti serijal.
Između dvije posljednje epizode prošlo je šest godina. Od zadnje objavljene čak deset ali kao da ni njemu nije bilo jednostavno pružiti ruku
i oprostiti se od vesele trojke. Odlučio je razjasniti sve nedoumice. U posljednju epizodu uvodi nas tekstualni prolog gdje saznajemo nešto
više o Lesterovoj prošlosti. Saznajemo da je on odrastao kao Mahonej. Noseći majčino prezime. I baš taj detalj baca novo svjetlo na priču.
Godina je 1860. Lester, Tarana i Ilona su u Irskoj. Gdje su i kako proveli proteklih petnaest godina samo Franc zna. Prisustvujemo prodaji
Leserova imanja ali i primitku pisma od svog oca koji se prije dvije godine pojavio u Irskoj. Otkriće da mu je otac možda još živ užurbano ih
tragom pisma odvodi u Španjolsku. Tu dolaze do Paka Mirta koji ga odvodi do mjesta gdje mu je otac ostavio novac. Nasljedstvo.
Pronalazi škrinju ali to ne prolazi nezapaženo. Više je zainteresiranih za njen sadržaj. Saznajemo čak i da je Tarana Lesterova vjerenica.
Taj detalj kod Ilone ponekad izaziva ljubomoru a ponekad kao da samo čeka žrtvu ( muškarca ) da je zgrabi. Baš takav bio je mladi Amerikanac
Kristofer D'Argimbau, trgovac, koji joj ponudi brodski prijevoz za Gibraltar gdje su se za mjesec dana trebali susresti sa
Lesterom i Taranom. U međuvremenu oni nakon niza pogibeljnih situacija pronalaze Lesterova oca, Čarlsa Finča, koji im objasni razloge
tolikog interesa za njihov novac. Naime Čarls je sasvim slučajno prilikom ronjenja pronašao potopljeni jedrenjak pun zlatnika. Dio je namjenio
Lesteru a velike količine trošio je na otkup otete djece koju su otmičari prodavali prljavim korisnicima diljem Europe. Djecu je otkupljivao
i financirao njihov prihvat po samostanima. Kao da je na taj način pokušao nadoknaditi ono što nije pružio svom sinu. Međutim na taj način
navukao je i svakojake sumnjive tipove na vrat. Svi oni su željeli njegov novac. Uspješno dolaze do Gibraltara gdje je Ilona već bacila
oko na naočitog mladog brodskog časnika Džejmsa ostavljajući Krisofera u kipućoj ljubomori. Kreću za Indiju i krug se zatvara.
Vraćaju se na kontinent koji im je zadao toliko nevolja, a opet i zaslužan je za njihov susret. Ilona najavljuje udaju za Džemsa a Kristofer
ga u napadu ljubomore pokuša ubiti. Samo ga ranjava ali ga Lester spašava posljedica. Susreće bivšeg suborca, narednika Mek Brajda i
poziva ga da im se priključi. Sa ocem je odlučio prevoziti brodom robu između Kine i Sumatre. Odnekud se pojavljuju Tuluz i Narbonac i posada
je kompletna. Ilona je njegovala zaručnika a Tarana je, uz Lesterovu pratnju, uživala u starom zavičaju.
A Lester i njegov zavičaj … Irska, ona se nikada ne napušta… Pa i ako je tijelo toliko daleko od zelenog otoka…
 Franz Drappier rođen je u Belgiji 11.06.1948. Studirao je kiparstvo u Briselu a Umjetničku akademiju u
Monsu. 1969. karijeru započinje kao ilustrator i crtač stripova. 1971. radi Korigana a 1972. strip Kristofer. U suradnji sa
vrhunskim scenaristima (A.P.Duchetau, Vic, J.L.Vernal) radi serijale Mandarin, Hiperion i Jugurta. Pripovjedački pokušaj (i to vrlo uspješan)
došao je serijalom Lester Cockney. Nacrtao je sedam albuma za Lombard a
nakon njih Irish Melody (1994.) i Shamrock song (1996.) u kojima je obradio period Lesterove mladosti.
Franz je bio kompletan umjetnik stripa. Nesputana mašta omogućavala mu je suradnju i sa drugim autorima ali i rad na drugim serijalima kao što jež
Tomas Noland (pet albuma za Dargaud). Lutka od slonovače i Lutka iz Vajominga njegova su novija ostvarenja kojima je sigurno želio
posvetiti više vremena znajući da je napustio serijal Jugurta.
Ovaj tekst želio sam posvetiti njegovom 55-om rođendanu. Nije ga doživio. 08.01.2003. napustio nas je bez najave… Na početku sam napisao da mi je
Franz bio drag crtač. Zbog ovog preranog odlaska ga mrzim.
- "Šta je bilo? Šta vas dvije opet hoćete? … Hej? …"
- "Ništa Lestere … Gledamo te i divimo ti se! … To je upravo ono što i želiš, zar ne?"
- "Dosadne su kao uši!"
| 
