50 godina, 37 crtača, 1 junak – Zagor!

Ovaj tekst je napisan u svrhu toga da se na jednom mjestu okupe svi crtači Zagora koji su svojim radom sudjelovali na crtanju njegovih brojnih epizoda. Obuhvaćeni su svi oni kojima je rad objavljen u edicijama regularnih, specijalnih, maxija, almanaha ili Chico specijala u zadnjih 50 godina, zaključeno s 15. 06. 2011. Svaki od ovih crtača je zaslužio imati zaseban tekst o vlastitom radu i iskreno se nadam da će se to jedan dan izvesti. A do tada uživajmo u njihovim radovima (barem što se Zagora tiče) sažetim na jednu hrpu.

U početku bijaše... Gallieno Ferri (1929.)

50 godina, 37 crtača a samo jedno lice. Lice Zagora. Iako ih je toliko puno radilo na crtanju Zagorovih avantura, fanovi često govore da je samo jedno od svih tih lica ono pravo Zagorovo lice. Lice crtano rukom Galliena Ferrija.

Šrafiranje (Ferri, SDEX 02 "Užas")

Zlobnici bi sada rekli da i to pravo lice dolazi u pravom i „pravijem“ obliku, jer je u 50 godina rada na Zagoru, Ferri razvijao svoj crtež, koji danas nije onakav kakav je bio na samom početku. Može se reći da su Zagor i Ferri zajedno evoluirali. Kada pogledamo rane Zagorove priče možemo primijetiti da je iz tvrdoglavog, agresivnog i nepromišljenog starinskog junaka, koji se nije ustručavao udariti ni Chica svog vjernog prijatelja, izrastao u plemenitog i promišljenog borca za pravdu. Upravo tako je i Ferrijev crtež iz statičnog i dosadnog starinskog crteža prilagođenom pričama koje se odvijaju na svega tridesetak stranica prerastao u crtež prilagođen epskim zbivanjima i bitkama koje se odvijaju na 5 epizoda današnjeg formata. Osim velikog broja Zagorovih epizoda i svih njegovih dosadašnjih naslovnica, nacrtao je i prvu epizodu Mr. Noa – Dijamantska klopka i sve njegove naslovnice do broja 115. Crtao je i naslovnice specijalnih izdanja Komadanta Marka. Detaljnije o samom Ferriju možete pročitati ovdje.

Već u prvoj priči "Zasjeda u šumi" možemo primijetiti promjene u Zagorovoj odjeći i licu, koji broj kasnije možemo vidjeti i šrafiranje. Postepeno je i Chicovo lice počelo nalikovati na ovog današnjeg debeljka s drugačijim brkovima koji su "pravi brkovi iz familije", a negdje usput ostao je i bez sombrera kojeg je na samom početku imao.

Ferri - Chico prije i poslije

Prvi format u kojem je Zagor izlazio sve do priče Sablast (po današnjoj numeraciji br. 68) je striscia ili kaiš format -16,3 x 7,8 cm. Striscia format bi nekom današnjem crtaču bila prava noćna mora, jer daje mnoga ograničenja. Ne trebamo biti profesionalni crtači da bi prostom seljačkom logikom zaključili kako to koči kreativnost. Taj format nije dozvoljavao crtanje nečeg što je danas tako banalno poput velikih okomitih slika, crtež koji prelazi u donje i gornje kvadratiće ili glomazne slike koje zauzimaju 2/3 današnje stranice. Naravno, to ne uvjetuje dobar crtež ali svakako iskače iz rutine.

Striscia

Striscia iznutra

Dok čitamo ranije Zagore koji su reprintani na današnji format uopće ne idemo za tim ograničenim uvjetima u vrijeme striscie. Gledajući iz današnje perspektive (pogotovo oni čitatelji koji su pročitali stotine stripova raznih crtača) crtež iz tadašnjeg doba možemo proglasiti dosadnim. Ali vjerujem da je klincima iz tog doba to bilo super, a da ne kažem kako se i u tim najranijim radovima znaju uočiti crteži koji se ne bi trebali sramiti pred onima koji su crtani u modernije vrijeme.

Ferri (LMS 96 "Stari sat")

Kratkotrajni suradnici

Chiomenti i Cubbino (oba rođena 1930.)

S današnje perspektive, kada proletimo kroz respektabilan broj Zagorovih epizoda koji premašuje 500, imena Enzo Chiomenti i Mario Cubbino upale lampicu samo onim tvrdokornim fanovima koji su zagorologiji posvetili malo više vremena. Njih dvoje su crtali po jednu kratku epizodu davne 1966. godine.

Enzo je u svijet stripa ušao kao pisac scenarija za Edizioni Alpe (Izdavačka kuća iz Milana), a radio je i na Kapetanu Mikiju s trojcem EsseGesse. Za Zagora je nacrtao epizodu Sveti jelen gdje smo po prvi puta sreli profesora Krugera i Mayera, a Cubbino epizodu Posljednja zasjeda. Najpoznatiji stripovi na kojima je Cubbino radio su Diabolik i Pantera Bionda (talijanski strip iz kasnih 40 –tih i ranih 50-tih, ženski pandan Tarzanu).

Chiomenti (ZS 542 "Beli jelen Irokeza")

Tenenti (ZS 424 "Vatreno iskušenje")

Kad smo kod Diabolika svakako moram spomenuti još jednog zajedničkog crtača - Giancarla Tenentija. Za razliku od Enza i Cubbina on nije imao svoju samostalnu epizodu već je radio u tandemu s Ferrijem u priči "Neravna borba" iz 1977. U vezi Tenentija ima jedna zanimljivost - osnovao je studio u kojemu je izučavao mlade talente a jedan od njih je bio i Freghieri, dobro poznat čitateljima Dylana Doga.

Osim zajedničkih crtača u svom staffu, Zagor i Diabolik imaju još nešto zajedničko – oba su za lice posudili lik glumca Roberta Taylora. (Da pri tom niti jedan ne liči na njega ;) A ne bi lagali kada bi rekli da Zagor ima nešto slično i s Panterom Biondom, jer su oboje inspirirani Tarzanom.

Cubbino (SDEX 53 "Posljednja zasjeda")

Važno je zvati se Franco

Prvi suradnici koji su nacrtali respektabilniji broj epizoda su tri Franca – Bignotti, Donatelli i Gamba. Doduše, Gamba je Francesco!

Franco Bignotti (1930.-1991.)

Nakon što je diplomirao na Umjetničkoj Akademiji, Franco Bignotti je crtao za dječje slikovnice i ilustrirao priče za djecu. U svijet stripa je ušao crtanjem epizoda za junaka Piccolo Centauro. Od nama poznatih junaka iz djetinstva radio je na Kapetanu Mikiju i Velikom Bleku u suradnji s trojcem EsseGesse, te na Malom Rendžeru, Mister Nou i Martinu Mystereu. Na Zagoru je debitirao s pričom "Neprijatelj iz sjene" davne 1967. god. Nažalost, neće nas više uveseljavati svojim crtežom (osim ukoliko u SBE redakciji ne iskopaju neke stare neobjavljene epizode). Preminuo je 1991. god u 62. godini života.

Bignotti (ZS 263 "Sablasna noć")

Nažalost, u ovom nizu imamo još jednog preminulog crtača – Franco Donatelli. Nakon Ferrija ima najveći broj nacrtanih epizoda. Fanovi ga dosta vole, a pogotovo stariji fanovi koji su odrasli uz Dnevnikova izdanja i koji se često bune na mnoge nove crtače koji su se pojavili u dobu nakon što je Zlatna Serija prestala izlaziti. Starijim fanovima tu puno igra nostalgija, ali i činjenica što Donatelli daje sigurnost da čitaju Zagora s dobrim starim crtežom, bez nekih eksperimentalnih iznenađenja koja im nisu baš uvijek ugodna. Donatelli je po zanimanju bio bankar, jer mu prvi crtački radovi nisu bili dobro plaćeni. Za kasniji uspjeh u crtačkim vodama najviše ga je pogurala okolnost što je bio obiteljski prijatelj Gianluigija Bonellija. U kasnim 40-tima prošlog stoljeća radio je i za američko tržište pod pseudonimom Frank Well za izdavačku kuću Victory publishers. Dok se nije usidrio u SBE editore promijenio je mnoge izdavačke kuće poput Universo, Nervini, Edizione Alpe i Casarotti. Osim što se bavio stripom crtao je i ilustracije za dječje knjige, a crtao je i stripove za novine Paris-Jour pod pseudonimom Donatel. Od stripova koji su komercijalno uspjeli na području Ex Yu crtao je, osim Zagora, i Malog Rendžera i Mr. Noa.

U Zagoru je debitirao na priči "Blago crvene planine" 1968. god. Zadnja priča objavljena mu je nakon smrti, 2002. u maxiju br. 3 "Sjena na suncu" koju nije stigao dovršiti, pa je isti dovršio D'Arcangelo.

Donatelli (ZS 259 "Snežni sokolovi")

Francesco Gamba (rođen 1926.)

Treći "Franco" je Francesco Gamba, koji također ima zavidan broj nacrtanih epizoda. Kad bi bila zlobna sad bi rekla da ne bi to tako bilo da nije Chico specijalaca. Prvih nekoliko priča crtao je u suradnji s Donatellijem Tajanstveni jahač, Tropical Corp, Sedmorica neustrašivih a prva samostalna je Sijera Blanca izdana 1980. god. Chicovu ediciju je počeo crtati od broja 6 i ostao je na njoj sve do broja 27 – Chico & Company koji je ujedno i zadnji broj te edicije. (Objavljen je u 4. mjesecu 2007.)

Kao i mnoge njegove kolege iz SBE karijeru je počeo crtajuči za izdavače Edizioni Alpe, za strip Razzo Bill. Zatim za kuću Edizioni Ippocampo, a kao najpoznatije stripove koje je crtao izdvojila bi Pecos Bill, Tex Willer i naravno Mali Rendžer. Upravo malog rendžera Kit Tellera smatram njegovim najvećim crtačkim dostignućem jer je Francesco Gamba i između ostalog i grafički tvorac tog lika. Napomenula bi još da Gamba ima brata, ime mu je Pietro Gamba, koji se također bavio crtanjem stripova. (Eto, to je neka vesela crtačka obitelj.)

Gamba (ZSSP "Čiko u Drakulinom dvorcu")

Stara Garda

Uz Bignottija, Gambu i Donatellija ima još crtača koje bi trebalo uvrstiti u staru gardu ako bi išli logikom da u tu kategoriju strpamo one crtače koji su bili objavljivani u Dnevnikovim izdanjima. To su Pini Segna, Michelle Pepe, Marco Toricelli i Renato Polese.

Segna (rođen 1925.)

Pini Segna je jedan od najplodnijih talijanskih crtača stare garde. Za vrijeme 2. svjetskog rata je bio u talijanskim partizanskim trupama, nakon čega je 1945. god. diplomirao na Umjetničkoj Akademiji, da bi već 1946. započeo karijeru crtača stripom Agent K6 i Il Giustiziere Mascherato za izdavačku kuću Nuova Aurora. To se zove biti uspješan, malo pucanja, malo učenja, malo crtanja... Do 1977., kada je počeo raditi za obitelj Bonelli izmijenio je mnoge izdavačke kuće. Neke od njih su: Editoriale Sportiva, Edizione Alpe, Marino Tomasina Editore, Editoriale Corno. Nacrtao je pet Zagorovih priča, a prva objavljena mu je "Masai Killer" iz 1977. god.

Segna (ZS 437 "Tajna gejzira")

Pepe (1946. – 1997.)

Nakon Gambe i Pini Segne, koji često na ovom sajtu dobiju kritike čitatelja, vrijeme je da spomenemo i jednog miljenika publike – Michele Pepe. Za razliku od Segne, nije završio likovnu akademiju već je njegov posao bio posao knjigovođe. Prvi objavljivani radovi su mu bili na kratkim ratnim pričama, koje su objavljivane u Super Eroica seriji. Prije nego li je završio u Bonelli kući, crtao je i za magazin Corriere dei Ragazzi. 1986. je počeo raditi za Bonellija a prvi Zagor mu je "Sovina Litica", objavljen iste te godine. Osim njega, crtao je Martina Mysterea i Mr. Noa. Preminuo je 1997. god. u 52. godini života. Prerano, trebao je još godinama uveseljavati ljude sa svojim crtežom.

Pepe (ZS 903 "Osveta Crne Ruke")

Torricelli (rođen 1957.)

Svojim recenzijama i ovim tekstom o crtačima nikako ne bi voljela krojiti mišljenje i nametati neke svoje vizije ali kada već muku mučim pišući ovaj tekst imam valjda pravo nešto reći. Pa ću vam reći da je Marco Torricelli po meni jedan od crtača koji nakon Ferrija zaslužuje naslijediti crtački tron, a pri tom najviše mislim na naslovnice. Razlozi zbog kojih to mislim je upravo to što ima veliko iskustvo sa Zagorom, nije star pa da ga možemo uvrstiti među potrošene i upravo njemu su u SBE povjerili crtanje prvog Zagor Giganta. Po meni je najbolji spoj iskustva i nepotrošenog radnog napona.

Prvi crtački radovi su mu objavljeni 1975. u listu Il Lavoro. Koliko je uspješan crtač najbolje će dokazati imena strip junaka za koje je crtao – Corto Maltese, Magic Girl, Gordon Link. Od nama poznatih Bonellijevaca - Tex Willer i Dampyr. Zagorova debitantska epizoda je "Pleme Sauka" izdana 1986. god.

Torricelli (ZS 1011 - Pećina vetrova)

Polese (rođen 1924.)

Renato Polese je nacrtao priču "Lov na vuka" objavljenu 1991. god. Priču je napisao tekstopisac Ade Capone povodom humanitarne akcije kojom su se prikupljala sredstva za zaštitu vukova kao izumiruće vrste. Poleseov prvi radovi objavljivani su publikacijama Giramondo i Il Vittorioso, krajem 40 – tih godina prošlog stoljeća. Polovinom 50 – tih, je radio za engleske izdavače Fleetway, Hulton i IPC. Kad se vratio u Italiju crtao je Belu & Bronco te Priče s Divljeg Zapada za Bonellija. Nakon čega u 70 – tima odlazi u Il Giornalino (Babe Ford , Pony Express, Mister Charade, Angeli del West, Cheyenne, Susanna i nekoliko priča Jules Vernea.). Tamo je radio sve do početka devedesetih kada je opet postao dio Bonelli tima, gdje je crtao stripove Ken Parker, Nick Raider te Mr. No.

Polese (SD 1 "Lov na vuka")

I tako smo došli do kraja predstavljanja Zagorovih crtača stare garde. U idućem dijelu teksta bit će predstavljeni crtači Zagorovog preporoda, a do tada nazdravimo – sretan rođendan Zagore!