Aldebaran

Stigli smo i do posljednjeg broja Zareza prije ljetne pauze, prije nego što svi spakiramo ruksake i zaputimo se na Jadransko ili neko drugo more. Ako sam u prošlom broju recenzirao relativno mračne, eksperimentalne, teško probavljive, ali svejedno impresivne srbijanske stripove, u ovom broju nudim vam nešto posve suprotno. Radi se znanstveno fantastičnom serijalu Aldebaran, kreaciji brazilskog autora Luisa Eduarda de Oliveire, zvanog Leo, koji već godinama djeluje na francuskom tržištu stripa. Aldebaran je njegovo ključno djelo, izlazio je od 1994. do 1998. godine u pet albuma, a Fibra je, prema običaju, na hrvatskom jeziku objavila cijeli serijal u jednom integralnom albumu.

Aldebaran je prema svojoj estetici, sadržajnim preokupacijama, narativnom pristupu, obujmu, pa čak i izdavačkom formatu tipičan predstavnik francuskog stripa devedesetih godina, simbol jedne pripovjedačke škole koja je u tom razdoblju pokazivala znakove ozbiljne krize, presušenosti inspiracije i općenito dekadencije. U principu se radilo o izdavačkoj krizi, o nagovještaju propasti diktature klasičnog francuskog strip albuma od 44 stranice, do tada gotovo jedinog mogućeg tržišnog formata. Generacija novih francuskih autora koja je početnu afirmaciju stekla u drugoj polovici devedesetih, a do pune zrelosti razvila se u nultim godinama ovog stoljeća – Lewis Trondheim, Joann Sfar, David B, Manu Larcenet i ostali (uz neke izravne prethodnike, kao što je Baru) – svojim je svježim pristupom stripu istodobno žestoko uzdrmala tadašnju izdavačku letargiju i svoje inovacije temeljila dijelom na bogatoj tradiciji domaćeg stripa, okrenutoj naglavce novim temama i novim stilskim opredjeljenjima. Ti su autori nepovratno promijenili francusko izdavaštvo, unijevši u nj nove, knjiške formate, nove oblikovne pristupe, nove vizualne jezike, ukratko – nove stripove. Klasični žanrovski strip, niz desetljeća glavni stup francuske industrije stripa, vrlo je brzo, u kvalitativnom smislu, izgubio bitku s novim valom autora, danas već slavljenima kao neupitnim majstorima devete umjetnosti. Pokazuju to i bitne nagrade u Angoulemeu (uz američku manifestaciju u San Diegu najvećem svjetskom mainstream festivalu stripa), koje su posljednjih godina odlazila u ruke uglavnom autorima iz aktualne generacije ili njihovim stilskim srodnicima.

Očito je da Leo po svojem shvaćanju stripa nije nimalo blizak spomenutim autorima, niti je njihov generacijski srodnik. Rođen 1944, prošao je sito i rešeto u rodnom Brazilu i ostatku Južne Amerike, prije nego što se u uspio afirmirati u Francuskoj, i to tek sredinom 80-ih godina. Budući je francuski strip otkrio sredinom 70-ih, logično je kako je Leo i u vizualnom i u sadržajnom smislu dijete tog razdoblja, pasionirani čitatelj Metal Hurlanta, obožavatelj Jeana Girauda – Moebiusa, iz čije su monumentalne autorske sjene tek recentni francuski autori uspjeli pobjeći. Zadojen suludom Moebiusovom avangardom, Leo u francuski strip ulazi u trenutku kad su svi bitni elementi Moebiusove revolucije odavno ukomponirani u izdavački mainstream, ukroćeni, ispeglani i uredno posloženi, prilagođeni ukusu najšire publike, na raspolaganju mladim autorima kao sigurno izražajno oruđe, pristup naraciji koji provjereno donosi uspjeh. Urađen na takvim temeljima, Aldebaran nužno predstavlja kompromis, no vidjet ćemo kako u Leovom slučaju, unatoč vidljivom manjku autorske hrabrosti i sklonosti eksperimentiranju, to još uvijek ne znači loš strip, niti promašen izdavački pothvat.

Kao što je spomenuto, Aldebaran je žanrovski vrlo lako odrediti – radi se o čistoj znanstvenoj fantastici, premda prilično realističnoj, koja više pažnje poklanja karakterizaciji likova i kreaciji uvjerljivog prostorno-vremenskog konteksta, nego ezoteričnim futurističkim vizijama. Sadržaj ukratko – na planetu Aldebaran, 64 svjetlosne godine udaljenom od Zemlje, osnovana je 2079. godine prva ljudska kolonija izvan Sunčevog sustava. Zbog komplikacija u putovanju brzinom svjetlosti, nedugo nakon osnivanja svaka veza kolonije sa Zemljom je prekinuta, i novi stanovnici su prepušteni sami sebi. Planet je ugodan, atmosferom i vegetacijom sličan Zemlji, s tom razlikom da je površina kopna bitno manja i da većinu planeta prekriva jedan golemi, kolonizatorima slabo poznati ocean. Sto godina nakon prekida veze sa Zemljom, u dubinama oceana počinje se dešavati nešto čudno – razne neobične pojave ukazuju na prisutnost nekog ogromnog, vjerojatno vrlo inteligentnog bića, pristiglog možda i iz dubina svemira… Marc i Kim, dvoje adolescenata, stanovnika malog ribarskog gradića, naći će se u samom središtu nadolazećih događaja…

Iz sadržaja se može naslutiti kako, uz mnoge klasične znanstveno-fantastične elemente, Aldebaran sadrži i neke karakteristike tzv. bildungsromana, proznih djela o odrastanju i adolescenciji u određenim socijalnim i političkim uvjetima. Doista, Aldebaran je podjednako priča o otkrivanju novih svjetova i novih oblika života, kao i o dvoje mladih koji proživljavaju prve snažne traume, i o vezi što će se među njima razviti uslijed tih okolnosti. Premda je fabula stripa u određenoj mjeri predvidljiva, te će vam i bez mojih spoilera odmah biti jasno kako se između Kim i Marca postupno razvija ljubavna priča, iskrenost emocija koje nam Leo prenosi time nije umanjena, i put što ga mladi prelaze od zbunjene djece do odlučnih post-adolescenata izveden je upečatljivo i uvjerljivo. Prisutnost brojnih drugih, sporednih likova, autoru omogućava da neprestano prebacuje fokus s karaktera na karakter i tako donekle umanji predvidljivost osnovne narativne linije. No, treba reći kako sporedni likovi u cjelini nisu kreirani jednako uspješno kao glavni par – oni ostaju tipovi, opterećeni klišejima karakterističnima za francuski avanturistički strip. Najizrazitiji primjer tog problema je lik gospodina Pada, simpatičnog starčića, varalice i švercera koji radi za neke terorističke organizacije, no unatoč svim manama, zapravo dobrohotnog čovjeka zlatnog srca, spremnog pomoći bližnjima. Makar se može učiniti kako je prema ovim karakteristikama njegov lik izveden plastično, to nije slučaj, jer se radi o tipičnom tretmanu jednog sporednog lica prisutnog u dobrom dijelu francuskih avanturističkih serijala – neizostavnog pratitelja glavnih junaka koji svojim moralnim relativizmom služi kao protuteža apsolutnoj etičkoj ispravnosti glavnih junaka. U Aldebaranu taj se klišej doima poput zaostatka iz nekih prošlih vremena, a lik je prije dopadljiva kulisa nego punokrvna ličnost zamjetnog unutrašnjeg života. Isto vrijedi i za neke od sporednih likova. Premda svi sporedni likovi imaju neku funkciju koja opravdava njihovu prisutnost u narativnoj konstrukciji, uloga nekih od njih je tek da ubrzaju ili uspore protok radnje, dok kao osobe čitatelju ostaju nepoznati. Na to jasno ukazuje epilog u prozi prisutan na kraju albuma, u kojem Leo obavještava čitatelje o sudbini svakog pojedinog lika jer ju unutar stripa, logično, nije uspio razriješiti. No, iako cjelina pati od viška detalja, naracija je ipak jasna i pregledna, a priča dovoljno napeta i intrigantna da zadrži čitateljevu pažnju. No ponekad, ako čitatelj na kraju sazna baš sve odgovore, efekt posljednje table, posljednjeg kadra u stripu bitno se smanjuje. To je, nažalost, i slučaj s Aldebaranom.

Grafički se Leo izrazio s podjednako polovičnim uspjehom kao i pripovjedački. Stilski gledano, on je vjeran učenik Girauda, odnosno njegovih manje talentiranih, komercijalnih epigona, te se može reći kako je, unatoč tome što je Leo njegove stripove čitao u pravo vrijeme i na pravom mjestu, Giraudov utjecaj na Leov crtež posredan; za razliku od recimo Zorana Janjetova, koji se u mladosti neprekidno napajao izravno (i gotovo isključivo) Giraudom u procesu izgradnje vlastite autorske osobnosti. U tom smislu, Leo ljudske figure crta pomalo hladno, distancirano, slično kao i Milo Manara svoje naizgled bujne i senzualne ženske likove. Izuzetak je mala Kim, na čijem putu pretvorbe od djevojčice u rasnu djevojku, odnosno ženu, možemo vidjeti najbolje od Leovog tretmana ljudske figure. S druge strane, ako je u interpretaciji ljudskih lica donekle podbacio, Leo je briljantan u iscrtavanju biljnog i životinjskog svijeta, posebno vanzemaljskih bića, stanovnika aldebaranskog oceana. Tu njegova maštovitost i smisao za ljepotu dolaze do punog izražaja – autor je doista uspio kreirati privlačan, egzotičan, biološki fascinantan svijet. U tome mu je svakako pomogao i izvanredan kolor, jedan od najljepših koje sam u posljednje vrijeme vidio u stripu. Uglavnom, premda se Leov domet u kreaciji Aldebarana može ocijeniti neispunjenjem vidljivog potencijala, što je rezultiralo ostvarenjem tek ponegdje jačim od prosjeka francuskog mainstreama, ipak se radi o pitkoj i zabavnoj ljetnoj literaturi, zgodnom štivu za plažu, kojeg ćete čitati u hladu borova prije nego što se otisnete u istraživanje morskih dubina.