Avanture Tintina

Mladi Indiana Jones

Kreirane davne 1929. godine u mašti i pod perom znamenitog belgijskog strip-majstora Georgesa Rémija Hergéa, „Avanture Tintina“ jedan su od najuspjelijih i najcjenjenijih strip-serijala u povijesti europske devete umjetnosti, koji se u izdanju Algoritma odnedavno počeo objavljivati i kod nas. Prvi put se pred čitateljima pojavivši 10. siječnja 1929. u publikaciji „Le Petit Vingtième“, dječjem dodatku u belgijskim novinama Le XXe Siècle, pustolovine znatiželjnog i dobrodušnog mladog novinskog reportera Tintina ubrzo su stekle izuzetnu popularnost, tijekom sljedećih desetljeća doživjele prijevode na više od 80 jezika i do danas se diljem svijeta prodale u preko 350 milijuna primjeraka. To nimalo ne čudi jer je uistinu riječ o sjajnom stripu kojeg su i čitatelji i teoretičari prigrlili zbog čistog, ekspresivnog crteža u prepoznatljivom Hergéovom „ligne claire“ stilu, zbog inteligentno koncipiranih i detaljnih zapleta, kao i zbog dinamične naracije i skladnog prepletanja niza žanrova, od klasične vratolomne pustolovine s elementima fantasyja, preko krimića i političkog trilera do znanstvene fantastike. Dakako, razlozi trajne Tintinove popularnosti leže i u spretnom umetanju elemenata slapstick humora, satire te političkih komentara i kulturalnih referenci koje albumima osiguravaju trajnu aktualnost i intrigantnost. Posebna su, pak, priča oštroumni i srčani naslovni junak i njegovi prijatelji i pomagači dikensovski slikovitih karaktera, od odanog i bistrog fox-terijera Čupka (izvorno Snowyja), preko grubog, ciničnog i alkoholu sklonog kapetana Haddocka, budalastih detektiva Thomsona i Thompsona (u originalu Duponta i Duponda) i drugih. Želju da ekranizira strip o Tintinu Spielberg je prvi put izrazio 1981., u vrijeme iznimnog uspjeha njegovih antologijskih „Otimača izgubljenog kovčega“ i dvije godine prije Hergéove smrti. Već tada je dio filmske kritike klasični pustolovni duh „Otimača...“ uspoređivao s onim Tintinovih avantura, a Spielberg se na prvi pogled oduševio crtežom stripa čiji sadržaj zbog jezične barijere nije razumio.

Zahvaljujući „Otimačima...“ i Hergé, koji nije bio zadovoljan dotadašnjim prilagodbama svojih stripova, je prema riječima Michaela Farra, autora knjige „Tintin: The Complete Companion“, Spielberga držao jedinim redateljem koji će doživljaje mladog reportera ekranizirati na odgovarajući način. Spielberg i Hergé, čiji stripovi zbog autorova filonacizma nisu bili objavljivani u bivšoj Jugoslaviji, trebali su se sresti 1983. godine u Londonu tijekom snimanja filma „Indiana Jones i Hram sudbine“, no veliki je strip-meštar umro nekoliko dana prije njihova susreta. Ipak, Hergéova je udovica Spielbergu pristala prodati prava za strip, a prema prvotnim planovima u priči o Tintinovu lovu na švercere slonovače kapetana Haddocka je trebao tumačiti Jack Nicholson. Međutim, Spielberg je nezadovoljan scenarijem Melisse Mathison i zauzet radom na „Indiani Jonesu i Posljednjem križarskom pohodu“ odgodio čitav projekt, za koji se uskoro zainteresirao Roman Polanski. Od svega naposljetku nije bilo ništa, sve dok se Spielberg nije 2004. odlučio vratiti projektu za koji je zaintrigirao i Petera Jacksona, upravo proslavljenog trilogijom „Gospodar prstenova“. I sada je pred nama zahtjevnom „performance capture 3D“ tehnologijom realiziran prvi nastavak planiranog serijala čiji će drugi dio režirati Jackson, i čiji se scenarij temelji na pričama strip-albuma „Rak sa zlatnim kliještima“, „Tajna Jednoroga“ i „Blago Reda Rackhama“. Kad od uličnog prodavača Hérgeova lika u Bruxellesu kupi umanjeni model starog jedrenjaka Jednoroga, Tintin shvati da su za maketu itekako zainteresirani stari Barneby i zagonetni Ivan Ivanovič Saharin. Naime, u maketi je skrivena jedna trećina zemljovida koji krije lokaciju na kojoj je potopljen Jednorog, koji je u trenutku potonuća prevozio više od 200 kg zlata i dragulja. A kad mu dvojica Saharinovih ljudi unatoč trudu nespretnih detektiva Thomsona i Thompsona otmu trećinu zemljovida, te kada se brodom Karaboudjan sa Saharinom zapute prema sjevernoj Africi, Tintin i Čupko odvažno krenu za njima. Putem će susresti kapetana Haddocka, od kojeg će Tintin doznati da je Saharin potomak pirata Reda Rackhama, smrtnog neprijatelja Haddockova pretka, kapetana sir Francisa Haddocka. A to je tek početak vratolomne avanture veće od života.

U Spielbergovoj izvedbi Tintin je svojevrsni mladi Indiana Jones, a njegove spektakularne, izuzetno dinamične, vizualno raskošne, impresivno kolorirane te duhovitim detaljima nakrcane pustolovine režirane su vrlo sigurno, u pravilu sugestivno i nerijetko nadahnuto. Akcija od koje zastaje dah obiluje cliffhangerima nabijenima suspensom, a Spielberg i scenaristi Steven Moffat, Edgar Wright i Joe Cornish svaku priliku koriste za ubacivanje humornih scena koje im služe kao odmor od akcije i dramaturško vezivno tkivo. Nažalost, ne i kao prilika za karakterno profiliranje likova, jer su svi oni, s određenom iznimkom živopisnog i alkoholizmom obilježenog kapetana Haddocka, jednodimenzionalni i posve nezanimljivi. To je osobiti problem u slučaju samog Tintina, posve prozirnog i papirnatog protagonista teško utvrdive dobi, koji (zasad?) izvan frenetične akcije i dinamične naracije uopće ne postoji. On čak i nije akcijski junak u klasičnom smislu, jer ga ponajviše pogoni splet okolnosti i slučajnosti a ne pustolovni duh. Svakako, posrijedi je dramaturški iznimno precizna, razigrana i maštovita cjelina u kojoj sljedeća scena prirodno proistječe iz prethodne, u kojoj su zbivanja gotovo savršeno orkestrirana i u kojoj su na maestralan način po uzoru na klasični Hollywood izmiješani krimić, akcija, triler i komedija, a sve se odigrava na egzotičnim lokacijama. Nažalost, Spielberg ne bi bio to što jest kada bi znao stati na vrijeme i ne pretjerivati u gomilanju vizualnih i zvučnih atrakcija te bučne bjesomučne akcije, što rezultira gledateljskim zamorom i gubitkom interesa. Ipak, unatoč svim prigovorima šarmantne „Avanture Tintina 3D“ svakako vrijedi pogledati.