Bijeli lama

U svakoj je umjetnosti, pa tako i u stripu, pitanje autorstva umjetničkog djela jedan od presudnih problema koji je tokom različitih epoha tumačen na vrlo raznolike načine, od promatranja autora kao univerzalnog intelektualca, autentičnog stvaraoca gotovo božanskih atributa i mogućnosti u doba renesanse, do sumnje u instituciju autora i razgradnje simboličnog značenja tog pojma u današnje postmodernističko doba (uz brojne druge, također važne koncepcije). U slučaju stripa, pitanje autorstva nosi niz specifičnih problema karakterističnih za ovaj medij; od prvih nekoliko desetljeća njegovog postojanja, kada je strip podrazumijevao industrijaliziranu proizvodnju, reprodukciju i distribuciju sadržaja u nekoliko izdavačkih idioma (pa stoga autor i nije mogao biti više od radnika u izdavačkoj industriji, a često nije bio ni potpisan), pa do pojave modernizma u stripu u godinama nakon Drugog svjetskog rata, kada su nekim stvaraocima stripa priznate osobine istinskih autora i umjetnika. Ipak, budući su većina strip serijala srednje struje i danas kolaborativni projekti između barem dvije autorske ličnosti – scenarista i crtača (a često i kolorista čiji udio u stvaranju stripa publika često zanemaruje), pitanje autorstva i dalje je vrlo živo i aktualno, nevezano uz to što svijet stripa danas poznaje niz samostalnih autora koji s pravom uživaju status superzvijezda među smanjenom, ali postojanom i živahnom publikom. Pitanje o kojem se lako može raspravljati jest udio pojedinog autora u stvaranju djela, pri čemu je sve do negdje sredine osamdesetih godina scenarist gotovo uvijek bio u podređenoj poziciji prema crtaču. Međutim, kako su osamdesete godine općenito bile doba velikih previranja u svijetu stripa i, usudio bih se reći, vrijeme mnogih epohalnih pomaka u evoluciji medija, tako se u to vrijeme i scenariste malo pomalo počelo promatrati kao punopravne autore, koji neovisno o suradnji s pojedinim crtačima, iz stripa u strip također beskompromisno slijede svoju autorsku viziju, a uskoro publici postaju i ključna referenca pri izboru hoće li neki strip čitati ili neće. Ukratko, u drugoj polovici osamdesetih i scenarist postaje superzvijezda, a njegove suradnje s crtačima, manje ili više uspješne, sekundarne su odnosu na njegove vlastite autorske opsesije. Neizbježan primjer za to je Alan Moore, najslavniji i najhvaljeniji suvremeni strip scenarist, čiji se stripovi čitaju bez obzira tko ih crtao, a među njima osim nezaboravnih, grafički impresivnih kolaboracija (Watchmen, V for Vendetta, From Hell, Batman: Killing Joke itd.) postoje i sasvim prosječno, rutinski crtani stripovi (Marvelman, Tom Strong, Top Ten itd.) kojima, međutim, vrijednost (a time i reputaciju i komercijalni uspjeh) osiguravaju Mooreovi uglavnom izvrsni scenariji. Mooreov je primjer možda najvidljiviji, ali svakako nije jedini – nameće se slučaj Neila Gaimana koji se može smatrati pravim i jedinim relevantnim autorom Sandmana, koliko god crtači pojedinih epizoda u serijalu bili kvalitetni. Imena ima mnogo – u španjolskom govornom području to su svakako pokojni Hector German Oesterheld, koji je tek nakon smrti počeo uživati reputaciju jednog od najvažnijih scenarista u povijesti stripa, i njegov suvremeni nasljednik Carlos Trillo (ipak, treba napomenuti – sreća je što su ovi autori kroz karijeru surađivali s mahom veoma talentiranim crtačima, pa su vizualne interpretacije njihovih scenarija kvalitativno ujednačenije nego Mooreove i Gaimanove). No, ako pogled skrenemo prema francusko-belgijskom stripu, od osamdesetih godina naovamo njega je presudno obilježilo jedno ime koje danas s Alanom Mooreom (bez ikakve dvojbe) suvereno dijeli tron najpoznatijeg svjetskog strip scenarista (zanimljivo je, također, da ta dva autora vežu brojne slične tematske preokupacije). Radi se, naravno, o Alejandru Jodorowskom.

Alejandro Jodorowsky nije samo strip scenarist. Riječ je o vrlo kompleksnoj stvaralačkoj ličnosti čiji utjecaj na više umjetničkih grana (ponajprije na film, strip i kazalište) do danas nije iscrpno i sveobuhvatno valoriziran, a trajnost njegovog raznorodnog i zapravo vrlo velikog opusa moći će se ispravno procijeniti tek u godinama koje dolaze. Rođen u Čileu 1929. godine kao dijete emigranata, ruskih Židova, Jodorowsky je studirao u Parizu gdje se uključio u umjetnički život i avangardne pokrete 50-ih i 60-ih godina, formirao svoj osebujni pogled na svijet i vlastitu filozofiju temeljenu na izučavanju brojnih spiritualnih i religijskih pravaca sa svih krajeva svijeta, a sve do danas živi između Meksika i Francuske, intenzivno se baveći umjetničkim radom i predavačkim aktivnostima. U različitim fazama života Jodorowsky je bio glumac, pantomimičar, mađioničar, kazališni i filmski redatelj (njegovi filmovi Fando y Lis, El Topo, The Holy Mountain, Santa Sangre i dr. već desetljećima uživaju kultni status među vrlo raznolikom publikom, mada nikada nisu postigli komercijalni uspjeh), književnik, strip scenarist i prema vlastitom priznaju – čarobnjak, odnosno psiho-šaman (radi se njegovoj originalnoj spiritualnoj koncepciji, mješavini učenja više različitih svjetskih religija). Neki od strip serijala koje je pisao – L' Incal (s crtačem Jeanom Giraudom – Moebiusom), Avant l'Incal (s Zoranom Janjetovom), Les Technoperes (također s Janjetovom), i La caste des meta-barons (s Juanom Gimenezom), danas su zasluženo prepoznati kao klasici medija. Dominante teme njegovih stripova su spiritualnost, religija, sazrijevanje i preobrazba pojedinca, evolucija čovječanstva – uglavnom univerzalne preokupacije koje ignoriraju reference na aktualnu društvenu stvarnost ili socijalnu i političku kritiku, i ciljaju na arhetipska pitanja relevantna u svakom društvenom kontekstu. Ovakve zahtjevne, a ponekad i naporne religijsko-filozofske zagonetke najčešće su integrirane u fantastične i znanstveno-fantastične sižee, rjeđe u žanrove realističnog tipa; a premda u smislu strukture stripa i naracije Jodorowsky nije ikonoklast, u svojim najboljim djelima on se ipak vješto poigrava s konvencijama žanrova u kojima djeluje, stvarajući stripove koji s publikom komuniciraju donekle na podsvjesnoj razini, pokazujući im vrlo simbolične slike slojevitog i ponekad teže dokučivog značenja. U najboljim stripovima Jodorowskog ovakva sadržajna eklektičnost usklađena je u majstorski orkestriranu priču, u kojoj uobičajena narativna struktura paradoksalno služi komunikaciji podsvjesnih, sublimiranih poruka.

Međutim, Bijeli lama, kojeg ovdje prikazujem, ne spada u najbolje stripove Jodorowskog. Većina njegovih prepoznatljivih motiva je tu – sukob religija i dvaju civilizacija, egzotično podneblje, osobni razvoj i dostizanje spiritualne zrelosti glavnog lika, a ovoga puta smješteni su u povijesni kontekst prodora Kine i zapadne civilizacije u izolirani Tibet. Jodorowsky je krenuo s Bijelim lamom neposredno po završetku rada na L'Incal i vidljiva je njegova želja da se udalji od žanra znanstvene fantastike i okuša u nečemu novom, pa strip usprkos potpunoj fikciji poštuje određenu povijesnu i etnološku građu, i čitajući ga može se ponešto naučiti i o vjerovanjima i običajima stanovnika Tibeta, tibetanskoj arhitekturi, filozofiji, profanoj kulturi itd., iako je pitanje koliko je trud uložen u proučavanje građe opravdan narativnom konstrukcijom same priče. O sadržaju neću u detalje jer je rasplet u najvećoj mjeri predvidljiv, a stripu zanimljivost osigurava niz atraktivnih, akcijom nabijenih epizoda i dopadljivost pojedinih likova, premda ni jedan od njih, osim majke glavnog junaka, nije u potpunosti profiliran ni sasvim zaokružen. Ovoga je puta maštovitost Jodorowskog ipak samo dekor za u principu rutinsku akcijsku priču, mada se radi o vrlo čitljivom stripu koji ni u jednom trenutku nije dosadan. Ukratko, očito je da se radi samo o prijelaznom stripu između dva veća i značajnija djela, no i ovakvi stripovi održavaju reputaciju Jodorowskog kao scenarista, pokazujući da je i u slabijim djelima on ipak majstor žanrovskih konvencija, sposoban napisati zanimljiv i komercijalno isplativ strip, što mu je zasigurno donijelo podosta kredita kod uvijek sumnjičavih i opreznih izdavača, i priliku za daljnje, autorski ambicioznije projekte. Dodatni je problem stripa kvalitetan, ali krut i nedorečen crtež Georgesa Bessa, koji na utjecajima neizbježnog Moebiusa i još jednog velikana - Regisa Loisela (i u nas objavljivani Ratnici s Akbara i Petar Pan) gradi zanatski potkovan, ali u suštini nimalo originalan izraz, opterećen viškom detalja, a karakterizira ga donekle i neinventivnost u montaži i odabiru planova i rakursa. Doduše, možda je scenariju Jodorowskog i bio primjeren ovakav provjeren crtež bez jasne autorske vizije, koji se uklapa u prosjek francuskog stripa srednje struje.

Fibrino izdanje Bijelog lame je uobičajeno visoke kvalitete,  a dodatnu vrijednost ovom stripu daje izvrstan prijevod, što je i inače karakteristika Fibrinih izdanja.