Gluhe laste

Godinu-dvije nakon Svebora i Plamene scenarista Darka Macana i crtača Gorana Sudžuke i Matije Pisačića, još jedan strip serijal nastao u okrilju dječjeg časopisa Modra lasta doživio je objavljivanje u formi albuma, i to kod istog izdavača – Fibre. Riječ je o Gluhim lastama Stjepana Bartolića – Štefa, koje u Lasti kontinuirano izlaze još od 1994. godine, a Fibrin album širem čitateljstvu donosi ukoričene prve četiri epizode serijala. Postavlja se pitanje – zašto je u slučaju ovako dugovječnog serijala (koji do danas broji čak četrnaest epizoda) u njegovom prvom ukoričenom izdanju kompilirano tako malo materijala u odnosu na opseg serijala? Odgovor je, ovoga puta, čisto tehničke prirode – Štef Bartolić poznat je kao jedan od začetnika digitalnog koloriranja stripova na domaćoj sceni, što je po prvi put uveo upravo u Gluhim lastama od pete epizode serijala, promijenivši time u određenoj mjeri njegov vizualni ugođaj i identitet. Stoga su prve četiri epizode, ručno bojane, radi očuvanja vizualne cjelovitosti albuma objavljene u zasebnom izdanju. Slijedeći tom serijala uslijedit će, nadajmo se, vrlo uskoro.

Štef Bartolić je, može se slobodno reći, jedan od najpoznatijih i najkvalitetnijih hrvatskih autora stripa, ilustratora, animatora, režisera kratkometražnih animiranih filmova i glazbenih spotova, i tako dalje. Dok se većina njegovih generacijskih kolega usmjerila prema radu za strane izdavače stripa, Štef se (premda je objavio ponešto u inozemstvu) nesmetano razvijao na rodnoj grudi, pronalazeći mnogobrojne angažmane na skučenom i slabo perspektivnom tržištu, gdje ih naoko nije bilo, te je u procesu (danas mi se to čini posve jasnim) postao ime najpoznatije široj javnosti, kada je riječ o autorima stripa u nas (uz nezaobilaznog Dubravka Matakovića). Kao i u slučaju Matakovića, osebujan karakter (vidljiv kako u živom razgovoru, tako i u intervjuima i, naravno, stripovima) i upečatljiv imidž doprinijeli su prepoznatljivosti njegovog lika (ponekad se čini kao da je izašao iz nekog od vlastitih stripova), no ono što ga je, zajedno s Matakovićem, izdvojilo od ostalih autora koji djeluju prvenstveno na domaćem tržištu jest vrlo izražena originalnost crteža i posebnost grafičkog izražaja, nezamjenjiva s bilo kojim drugim crtačem i ilustratorom. Radi se o kvaliteti prisutnoj od njegovih najranijih radova, stripova Inspektor Štef, Mudraci, Patman, Gradske novice i drugih, koja se tokom godina, potaknuta frenetičnim treningom rokova i doista velikog broja angažmana, samo povećavala, te je Štef i u manje kvalitetnim uradcima ostao tvrdoglavo svoj. Za Štefov grafički izražaj karakteristično je to što mu je vrlo teško iščitati neposredne utjecaje, pogotovo među domaćim autorima, dok se među stranim autorima može prepoznati određen utjecaj Simona Bisleya (Lobo, Judge Dredd), koga je Štef ne jednom u intervjuima navodio kao ideal u mladim danima. Međutim, kod Štefa su Bisleyeva ekstravagantna anatomska rješenja provedena kroz samosvojnu autorsku perspektivu, te je rezultat uvijek u potpunosti Štefov. Kako je Štef većinom cjeloviti autor svojih stripova, utjecaje je mnogo lakše iščitati u području scenarija, gdje se neka domaća imena javljaju kao očiti uzori. Radi se, prije svih, o Ivici Bednjancu od čije je pripovjedne tradicije Štef upravo u Gluhim lastama učinio nužan odmak, dok se u ranim danima Gradskih novica i sličnih, nešto hermetičnijih stripova, ogleda relativno jasan utjecaj poetike Novog kvadrata i njihove sklonosti apsurdnim, bizarnim i neočekivanim sižeima. Od svih članova Novog kvadrata, na Štefa je najveći utjecaj imao Ninoslav Kunc, čiji je humor i svjetonazor, artikuliran u stripovima kao što je Gospodin Pjer, imao znatne uloge u formiranju nesvakidašnjih zapleta pojedinih stranica Gradskih novica.

Elem, vratimo se Gluhim lastama. Uz već spomenute Svebora i Plamenu Macana, Sudžuke i Pisačića, Zlatku i Kronike Krešimira Zimonića i Macanovu samostalnu Borovnicu, Gluhe laste svakako su strip koji je obilježio Modru lastu devedesetih i nultih godina. Posebno su značajne bile upravo u devedesetim godinama, u prvih nekoliko godina izlaženja, kada je Modra lasta, uz niskobudžetne strip fanzine i časopis Kvadrat Vjekoslava Đaniša, bila gotovo jedina čvrsta točka tada prilično zaostale hrvatske strip scene. Gluhe laste imale su tada gotovo okrepljujuću ulogu – Štef je jasno pokazao kako je i u nemogućim tržišnim uvjetima moguće pronaći nišu za stvaranje stripa vrhunske, upravo svjetske kvalitete, a ipak izraženog lokalnog karaktera, čiji su junaci i njihove dogodovštine prirodno proizašli iz sredine koja nas okružuje, te iz bogate tradicije hrvatskog stripa, u kojoj izvrsni stripovi o životima srednjoškolaca, i općenito mladih, nipošto nisu bili rijetkost (Neven, Koraljka i Bobo Rudija Aljinovića i Žarka Bekera, Osmoškolci Ivice Bednjanca, Dovnikovićevi 'nogometni' stripovi, itd.). I dok su Zimonićevi stripovi suptilnom vizualnom lirikom i psihološki pažljivo nijansiranim temama ciljali na nešto užu publiku (čak i u kontekstu publike dječjeg časopisa), a Svebor i Plamena svojim su izraženim socijalnim angažmanom i kritičkom interpretacijom trauma hrvatske tranzicije vjerojatno pridobili onoliko čitatelja koliko su i odbili; Gluhe laste su sa svojom publikom, ranog tinejdžerskog uzrasta, komunicirale na nešto drugačiji način. Premda je opći dojam kako su Gluhe laste 'lakše' za čitanje od gore spomenutih stripova, to nipošto ne znači da Štef podcjenjuje svoju publiku. Naprotiv. No on zna (tu do punog izražaja dolazi njegova vještina pripovijedanja) izrazito pedagoške teme uobličiti u vrlo ležeran siže, moralni poučak u prirodni zaključak psihološkog razvoja likova, probleme odrastanja prikazati ozbiljno, kako im i dolikuje, ali ipak s dobrodošlim ironičnim odmakom (čega u Sveboru i Plameni, na primjer, gotovo da i nema); a također zna (zahvaljujući svojoj grafičkoj maštovitosti) nakrcati strip gomilom privlačnih i uzbudljivih vizualnih detalja, koji će klince prikovati uz stranice stripa, dok će im se pri drugom čitanju razotkriti sve njegovo pripovjedno bogatstvo.

Ne treba skrivati jednu očitu činjenicu. U stripu čiji su glavni likovi tinejdžeri, članovi rock 'n' roll benda (tu je Štef savršeno pogodio zeitgeist devedesetih i kasnije nultih godina i glazbeni ukus klinaca oblikovao istodobno prema nostalgičnom prisjećanju na hard rock sedamdesetih i otkrivanju novih, suvremenih glazbenih stilova), a fabule pojedinih epizoda vrte se oko

koncerata, turneja, školskih, ljubavnih, obiteljskih i inih problema, te prijetvorne privlačnosti show businessa, nemoguće je izbjeći dvije teme: drogu (od benignijih oblika droge poput alkohola, do težih) i seksualnost. Seksualnost je vrlo izražena tema Gluhih lasta, premda je zbog cenzure tipične za dječje časopise lukavo upakirana relativno nevine romantične zaplete i rasplete. Ipak, erotičnost je u samoj srži Štefovog crteža, i tu ne mislim samo na bujne grudi i zamamne figure većine ženskih likova (i mlađih i starijih), već i na njegov potez, njegovu liniju – nemirnu, ležernu, lepršavu i neodoljivu. Primijetit ćete da riječ 'ležerno' često ponavljam u tekstu, i to s razlogom – ležernost je glavna odlika Štefovog vizualnog i pripovjednog stila (Štef crta prije svega da bi pripovijedao, što ne znači da tako vješt crtač može odoljeti svom talentu i povremeno pustiti da ga vode čisto vizualni nagoni), ležernost u karakterizaciji likova, u pisanju dijaloga, u montaži table i biranju kadrova. Rekao bih da je štos u tome što se u Gluhim lastama Štef u potpunosti poistovjetio sa svojom publikom, ne podcjenjujući ju – nudeći tinejdžerima ono što u doba ranog buđenja hormona, adolescentskih frustracija i seksualnih nesigurnosti oni definitivno žele, ali bez kompromisnog podilaženja njihovim očekivanjima. Nakon uvodne, možda pomalo 'ukočene' epizode (trebalo je prije svega publici predstaviti likove i zainteresirati ih za iste), Štef se u potpunosti opušta i svaka slijedeća epizoda donosi kontinuirani napredak – karakterne tipove zamjenjuju vješto oblikovani likovi zamjetnog unutrašnjeg života, tipični tinejdžerski problemi postaju problemi karakteristični za tinejdžere, ali za upravo te tinejdžere u upravo tom stripu, i tako dalje… Ukratko, može se reći kako su Gluhe laste strip koji je rastao zajedno sa svojom publikom, i Štef skupa s njima, postajući sve sigurniji u sebe i sve spremniji na rušenje granica u žanru stripova za djecu i mlade, čiji je na hrvatskoj strip sceni danas ključni, da ne kažem arhetipski autor. Gluhe laste su u tom smislu svakako bile 'kamen međaš' Štefove karijere i zametak svog njegovog kasnijeg grafičkog i pripovjednog autorstva.

Za kraj, osvrnuo bih se još jednom na 'guzice i sise'. Svi muški pripadnici moje generacije, koji su čitali Modru lastu, zapamtili su Gluhe laste, između ostalog, po glavnim ženskim likovima Martine i Monike, čiji su tjelesni atributi, koje je Štef s ljubavlju isticao iz epizode u epizodu, privlačili našu pažnju i naše uzburkane hormone. No, kao što sam ranije spomenuo, pored takvih 'udica' koje je Štef bacao nama, naivnim mladim čitateljima, krije se strip čiji su likovi (a pogotovo ženski) samosvojni i kompleksni, i s kojima se bilo vrlo lako poistovjetiti. Njihovi problemi bili su naši problemi, doduše – stilizirani i idealizirani, ali osjećali smo ih kao svoje. Gluhe laste bile su (i još uvijek jesu) strip koji se čitao, o čijem posebnom mjestu u kolektivnoj memoriji publike nema nikakvih dilema. Premda subjektivna prisjećanja nisu relevantni argumenti za opće zaključke, uvjeren sam kako sam u pravu. Uostalom, dugovječnost Gluhih lasta i Štefova mogućnost da serijal i dalje razvija nakon toliko godina izlaženja, potvrđuju moje zaključke. Problem koji često muči hrvatske autore stripa su rijetke povratne reakcije publike (izvan kruga njihovih kolega i upućenijih kritičara), koje autore ostavljaju donekle frustriranima u nemogućnosti da procijene doseg i utjecaj svoga rada. No, u slučaju Gluhih lasta Štef Bartolić može biti miran – radi se o stripu koji je obilježio odrastanje nekoliko generacija. Objaviti rane epizode u albumu bio je izvrstan izdavački potez. Nestrpljivo čekamo nastavke.