Godina gunđanja!

Prvi strip album Davida Lovrića Godina gunđanja je od one rijetke vrste biljaka na domaćoj strip sceni – debitantski album prilično mladog autora (rođen 1986.), kojeg prethodno gotovo da i nismo imali priliku upoznati – iz vrlo kratke biografije na kraju albuma saznajemo da je do sada priredio jednu samostalnu izložbu stripova u Booksi, nazvanu Lo-fi stripovi, te da je pri kraju studija na odsjeku Animirani film i novi mediji na zagrebačkoj ALU. Budući da se i osobno poznajemo, znam i da surađuje sa studijom poznatog animatora Simona Bogojevića Naratha i da svira u perspektivnom indie bendu Ekt Ack. Ali što se stripa tiče, njegovo se ime ne veže za neku kompaktnu grupu ili kolektivnu estetiku (kao u slučaju Komikaza); niti za grupicu prijatelja koji, u nedostatku izdavačkog prostora za domaći strip, izdaju fanzin manje-više mainstream orijentacije (kao u slučaju skupine Rogato E i fanzina Pipci, iz koje je potekao Lovrićev kolega s ALU, danas već potpuno izgrađen i iskusni strip autor Tonči Zonjić). Jednostavno, Davidov album (posebno izdanje časopisa Q sveprisutnog Darka Macana) kao da je došao niotkuda – bez pompe, bez minimalne reklame u nekome od medija specijaliziranih za strip, bez dojma da se radi o debitantskom albumu na koji se dugo čekalo (a što se može reći za neke njegove kolege koji su tek nakon više od desetljeća rada u fanzinima, u tridesetim godinama konačno došli do samostalnih albuma, također zahvaljujući Macanu). No album je tu, a kao i svaki debi, i Godina gunđanja ima specifičnu težinu – po ovome ćemo djelu prvi put mjeriti potencijal mladog autora, pokušati procijeniti njegovu darovitost te u kolikoj se mjeri razlikuje od ostalih. Kako konkurencija na domaćoj sceni i nije pretjerano velika, a pogotovo u skupini autora koji su Lovriću generacijski bliski te aktivno i ozbiljno rade na svojoj strip karijeri (njih se vjerojatno može nabrojati na prste dvije ruke), Godina gunđanja na prvi pogled iskače promišljenim konceptom. Riječ je o tome da je David tokom godine dana svaki dan crtao po jedan strip, različite dužine (od jedne do nekoliko tabli), najčešće neposredno prije spavanja, te je očito da su u tim stripovima sublimirana razna svakodnevna, naoko marginalna iskustva i prolazne emocije, a ipak nije riječ  o dnevniku niti o autobiografski intoniranoj strip naraciji. Uopće, Lovriću se ne može poreći originalnost i teško je s njegovim radom trenutačno povući neke jasne paralele, no čini mi se kako najbliži izvor inspiracije ne dolazi iz svijeta stripa, već literature – autorove strip minijature natopljene apsurdom i iščašenim pogledom na svijet svakako u određenoj mjeri vuku podrijetlo od kratkih priča i crtica ruskog pisca Danila Harmsa, čiji je utjecaj, zanimljivo, vidljiv i kod još nekih mlađih i nešto starijih domaćih underground strip autora. I dok su se ti autori (poimence: Ćurin, Rebac, Armanini), ograničili na manje ili više uspješne adaptacije briljantnih Harmsovih literarnih minijatura, Lovrić je krenuo drugim putem – u otkačenim dijalozima, bizarnim situacijama, apstraktnim doskočicama i sirovom, ali rasnom crtačkom minimalizmu kojima obiluje njegov album kao da dolazi do nenametljivog spajanja literarnih referenci i poticajnog utjecaja poetike Novog kvadrata, ponajviše jednog njegovog člana – Ninoslava Kunca, čiji su mini-serijali Sjena i Gospodin Pjer svojom zaraznom duhovitošću i anarhoidnim karakterom primjetno odskakali od ostatka produkcije te proslavljene grupe. Takva je inačica domaćeg alternativnog stripa definitivno imala važnu ulogu u formiranju Lovrićeve osobne poetike. Poput Novog kvadrata koji je svojim stripovima ponudio snažan vizualni identitet bujajućem glazbenom Novom valu, i Komikaza koje su začete kao grafička manifestacija punk i crust supkulture okupljene oko udruženja URK i Attack u drugoj polovici devedesetih, i Davidovi bi se lo-fi stripovi mogli proglasiti svojevrsnim vizualnim pandanom suvremene domaće (konkretnije, zagrebačke) glazbene indie scene; gdje se zvuk mnogih međusobno različitih bendova temelji na minimalizmu sviraće tehnike, buci, razlomljenim i sirovim melodijama uz zadržavanje prepoznatljivih pop struktura, niskim uvjetima produkcije itd. I u Lovrićevom je slučaju inovacija primarno sadržajna, premda Godina gunđanja sadrži i nekoliko vrlo dobrih tabli koje čitatelja šarmiraju dovitljivo eksperimentirajući s oblikom osnovne jedinice stripa – jednog kvadrata, kao i s međusobnim slijedom više njih.

Godina gunđanja ne sadrži baš sve stripove nacrtane u godinu dana - žito je probrano od kukolja - no dojam je da je selekcija trebala biti i stroža. Najbolje table upravo su one u kojima se autor ne ograničava na spontano bilježenje toka svoje svijesti, već pretenciozan jezik i funkcionalan crtež koristi kako bi došao do duhovitih rješenja na razini jezika i gramatike stripa, i tu do izražaja dolazi njegovo zavidno poznavanje njihove strukture. U tom smislu, vrhunac bi albuma bio vrlo kratki strip (je li riječ o tabli, pasici, ili naprosto o slijedu dva kadra – prosudite sami) Bjelina znači potencijal, dva kadra znače slijed, a kurac u naslovu znači postmodernizam kojim je Lovrić, dosljedno dovodeći svoju minimalističku poetiku do njene krajnje granice, iscrtao i vlastiti manifest – snažan, zajedljiv i autoironičan. Na sličnom tragu nalaze se i stripovi Rekonstrukcija, Djeluj misaono, Making of, Prolaz i posebno Diskurz svi odreda vrlo dobri, u kojima Lovrić također odbacuje logiku uzročno-posljedičnog pripovijedanja, te uspostavlja vlastitu inačicu asocijacijom i aluzijom vođene naracije. Takav tip naracije svoj pun smisao dobiva, kao što je spomenuto, upravo onda kada se autor ne libi odbaciti uobičajenu strukturu stranice stripa i spremno zakoračiti u nepoznato. Drugim riječima, Lovrićeve formalno hrabrije table uglavnom su uspjelije od onih u kojima nastoji zaokupiti pažnju čitatelja primarno verbalnim dosjetkama u izrazitom post-modernističkom duhu – kolažu brojnih medijskih citata i različitih jezičnih pristupa, od uličnog žargona do specijaliziranog prirodno-znanstvenog rječnika. Nažalost, u lošijim tablama tog tipa crtež je u potpunosti sekundaran, te se može lako dogoditi da čitatelj bez tolerancije za takav autorski ekshibicionizam preskoči i po nekoliko stranica za redom. Ipak, i u toj drugoj skupini stripova ima vrijednih ostvarenja, pa i nekoliko genijalnih tabli, u kojima je dosjetka dovoljno originalna i bizarna, a crtež vrlo snažan u svojoj jednostavnosti, da sveukupni dojam bude jači od zbira dopadljivih, ali nedisciplinirano povezanih elemenata. Izdvojio bih urnebesne table Gospodin, Želim da ti samo malo bude neugodno, Silvan, Drle, Kris, Vedrana, Orhan i Ognjen, Razgovor jutarnji, Mrvičar i moj osobni favorit, strip A svi ljudi, jednako kao i da su duhovi, koje oduševljavaju posebno uvrnutim, prljavim humorom i jednako efektnim crtežom. Zabavni su i stripovi Slon Nikola (autor likom slona u ljudskom okruženju i melankoličnom atmosferom kao da priziva Gradske novice Štefa Bartolića, u kojima su tužni slonovi pivopije bili prilično česti), Aberantizam (jednim jedinim zajedljivim komentarom na kraju stripa autor savršeno artikulira ulogu umjetnosti u alternativnim supkulturama), Teatime! (zanimljiva dosjetka koja je istodobno i mali formalni eksperiment i začudno privlačna crtaća kompozicija, koja bi mogla funkcionirati i kao plakat), i tako dalje.

Za publiku koja se bez predrasuda upušta u zahtjevnije čitalačke avanture Godina gunđanja bit će vrlo zabavan album, prije svega zato što se doista treba potruditi da se u velikom broju vrlo sličnih tabli pronađu neprijeporni dragulji, kojih ima mnogo više nego što se na prvi pogled čini. Ne znam kako je tekao proces selekcije stripova za album, ali za vjerovati je da je autor taj posao sam obavio, budući da kontrolu strožeg urednika ne bi prošla barem četvrtina albuma. S druge strane, strožom selekcijom stripova ne bi do izražaja dovoljno došao koncept koji jest bitna sastavnica ovog albuma, i pri čitanju ga treba biti svjestan, u svakom trenutku. Mora se priznati, u godišnjoj produkciji od jednog stripa dnevno, koji je pri tome samostalno djelo, a ne nastavak neke duže, čvrsto postavljene priče, neizbježno mora doći do zamora materijala i praznog hoda. Stoga konačan album možda predstavlja, unatoč svim manama, idealnu ravnotežu između koncepta i stvarnog umjetničkog efekta pa makar to značilo da njegova konačna ocjena znači 'samo' solidan ili vrlo dobar. Debitantski albumi uvijek su škakljiva tema, no Godina gunđanja definitivno ima budućnost, pa makar kao temelj jednog, u svakom slučaju potencijalno intrigantnog i plodnog opusa.