Komikaze #9

U sada već ustaljenom ritmu od jednog izdanja godišnje, neformalna udruga autora stripa Komikaze, u organizacijskom i uredničkom vodstvu Ivane Armanini, objavljuje pozamašne strip albume (ili zbirke grafičkih novela), kompilacije stripova prethodno objavljenih u njihovim online izdanjima na dobro poznatoj web adresi www.komikaze.hr. Premda su upravo Komikaze jedni od začetnika distribucije stripova putem interneta na govornom području bivše Jugoslavije, čime je regionalna underground strip scena stekla nužnu emancipaciju i do određene mjere demokratizirala medij stripa, te se postavila u direktnu opoziciju prema mainstream izdanjima vezanima za tradicionalne tiskovne forme; potreba za tiskanim izdanjima i u sferi undergrounda očito još uvijek postoji, pa makar kao dopuna originalnom projektu online izdavaštva. Također, znakovito je kako u tiskanim izdanjima Komikaza svoje mjesto pronalaze stripovi samo najkvalitetnijih autora kolektiva, onih koji su tokom godina razvili vlastitu autentičnu vizualnu estetiku, te čak i stekli određenu reputaciju na međunarodnoj underground strip sceni. Vidljivo je kako je u online izdanjima Komikaza urednička selekcija bitno manje stroga, pa se gotovo može reći kako je kontinuirano objavljivanje na web stranicama Komikaza priprema za ulazak u tiskano izdanje, što autorima naravno pruža dodatnu motivaciju i poticaj za individualan umjetnički razvoj. Nije riječ o elitizmu, već o nužnosti kvalitetne prezentacije na lokalnoj i međunarodnoj razini – tiskana izdanja u svijetu stripa, unatoč svim promjenama koje je donio internet i brojne druge neoavangardne inicijative (poput pokušaja napuštanja tiskanih medija u vidu strip instalacija, narativnog kiparstva, strip kolaža u neobičnim formatima i u neobičnim materijalima, čega je u Hrvatskoj bitan predstavnik bila strip grupa Divlje oko, čiji pojedini bivši članovi danas djeluju i u Komikazama), još uvijek imaju veću težinu od bilo koje druge forme distribucije stripova, pogotovo kada je riječ o izdavačkoj promociji na međunarodnim festivalima. Budući su Komikaze svojim djelovanjem već odavno prekoračile granice prostora bivše Jugoslavije, te su svoja izdanja promovirali i na festivalima kao što je francuski Angouleme, jasno je kako je postojeću razinu kvalitete tiskanih izdanja nužno kontinuirano održavati. Na ovakav zaključak upućuje i selekcija stripova u novom albumu Komikaza, devetom po redu, objavljenom prije otprilike mjesec dana, u kojem su zastupljeni redovnim čitateljima mahom dobro poznati autori, od kojih su neki učinili odmak od svoje dosadašnje produkcije i zaputili se novim putovima, dok drugi sigurno koračaju već utabanim stazama.

Kao i obično, postava autora je međunarodna, a što se tiče brdovitog Balkana, i opet su najzastupljeniji srpski autori, što je također opravdano kvalitetom njihovih stripova. Čini se da je u Srbiji underground strip kultura naišla na plodno tlo za daljnji razvoj i rast, i stoga ne čudi kako se upravo u Srbiji održava nekoliko strip festivala alternativnog i underground karaktera, dok su hrvatski festivali stripa skoro isključivo orijentirani na mainstream produkciju i one vidove izdavaštva koji mogu biti barem donekle tržišno isplativi. Srpske autore i strip aktiviste kao da to uopće ne zanima, a estetika i tematske preokupacije njihovih stripova vrlo slikovito govore o snažnom zajedničkom senzibilitetu koji ipak ne koči individualnost pojedinih autora, ali osigurava prepoznatljivost scene koja polako postaje pojam na regionalnoj razini. To, naravno, ne znači da je mogućnost skretanja na stranputicu pretjerane hermetičnosti i zatvorenosti autorskih koncepcija u potpunosti isključena, ali zasada stripovi srpskih autora i u svojem najekstremnijem eksperimentalnom izdanju zadržavaju neku osnovnu, ogoljenu komunikativnost, što će reći kako je njihov cilj ipak približiti se čitatelju, ali na bitno različit način nego što to čini većina ostalih regionalnih autora.

Ovaj put nabrojat ćemo sve autore čiji su stripovi uvršteni u album. To su redom – Zsolt Vidak (Mađarska), Dunja Janković (Hrvatska), Anna Ehrlemark (Švedska), Clara Bessijelle Johannson (Švedska), Katie Woznicki (SAD), Nina Bunjevac (SAD), Marko Golub (Hrvatska), Gnot Guedin (Francuska), Craoman (Francuska), Aleksandar Opačić (Srbija), Radovan Popović (Srbija), Manikko Oskar (Švedska), Oliver Shulze (Njemačka), Wostok (Srbija), Gaz (Hrvatska), Kapreles (Nizozemska), Lukas Mannhart (Švicarska), Septik (Srbija), Paul Connel (Engleska), Chiu Kwong Man (Škotska), Daniel Savović (Srbija), Dav Guedin (Francuska), Bojan Milojević (Srbija), Bruno Tolić (Hrvatska), Virgil Debar (Francuska). Autori su navedeni po redoslijedu preuzetom iz ovitka albuma.

Album otvara strip Nine Bunjevac, autorice do sada uglavnom nepoznate domaćem čitateljstvu, čiju je karijeru obilježilo međunarodno iskustvo, budući da je rođena i danas živi i radi u Kanadi, premda je tokom formativnih godina živjela u Jugoslaviji. Neposredno prije objavljivanja ovog albuma njeni stripovi uvršteni su u knjigu Ženski strip na Balkanu, za koju je uradila i vrlo atraktivnu naslovnicu. Stripove Nine Bunjevac odlikuje vrlo direktan i snažan vizualni rukopis, precizno određenih linija i oblika, s vrlo gustim šrafurama i snažnim tonskim kontrastima, na tragu stripova Mirka Ilića iz doba neposredno nakon raspada Novog kvadrata (npr. kultni Survival). Posebnost estetike Nine Bunjevac jest, međutim, u napadnom simbolizmu kojim su njeni stripovi zasićeni podjednako kao i raskošnom vizualnom tehnikom, jer Nina fizionomije svojih likova i okoliš kojim se kreću gradi prema nekim temeljnim arhetipovima globalne pop-kulture, ali uvijek s pomalo ironičnim prizvukom, što njenim stripovima daje sve bitne odlike post-modernističkih tendencija. Zbog primjetne sklonosti prikazivanju zgoda i nezgoda američke white trash populacije, pomalo apsurdni sižei stripova Nine Bunjevac znaju podsjetiti na pojedine urnebesne epizode u filmovima Johna Watersa, koji se stereotipima masovne kulture igrao na podjednako zabavan i duhovit način. Ugođaj stripova Nine Bunjevac ipak je znatno mračniji, a njena satira suptilnija i bitno manje eksplicitna, no zadržava istaknutu kritičku oštricu, pogotovo kada je riječ o dekonstrukciji spolnih i rodnih uloga u suvremenom svijetu.

Dunja Janković ovaj se put predstavila s dva stripa u kojima je učinila primjetan odmak od svog dosadašnjeg rada, na tragu estetike koju je počela razvijati u The Department of Art, svom završnom radu na postdiplomskom studiju ilustracije na School of Visual Arts u New Yorku. Za razliku od svojih ranijih stripova, koji su unatoč pomaknutoj naraciji i često neprohodnim pripovjednim tehnikama zadržavali brojne duhovite opaske, pa čak i gegove, u novim radovima Dunja stremi sve hermetičnijim sadržajima, nepredvidivim i naoko nedokučivim narativnim skokovima i posve nadrealnoj atmosferi. Dva stripa u ovom albumu doista djeluju kao isječci iz netom proživljenog sna, slično kao u radovima Dunjinog kolege Aleksandra Opačića, samo što su u njenim stripovima dijalozi i sižei još malo bizarniji, a grafička tehnika ipak nešto bliža tradicionalnim izražajnim idiomima. Paradoks novih Dunjinih stripova je upravo u tome što autorica unatoč vrlo eksperimentalnoj naraciji i dalje nastoji održati klasičnu formu table stripa, rešetku od nekoliko kadrova, kao da nastoji ovu formu dovesti do njenih krajnjih granica.

Spomenuti Aleksandar Opačić također je zastupljen s dva kratka stripa, bliska sadržajem i vizualnom estetikom, koji nakon suludog, ali i privlačnog pripovjednog košmara u Opačićevom samostalnom albumu Tajna paukove krvi znače smirenje u izrazu. Nebo i drugi, nenaslovljeni strip, čitaju se gotovo kao male pjesme u prozi u kojima Opačićev opori i originalni grafički izraz djeluje gotovo sjetno, a njegovi crteži kao da su istkani od pepela i naftnih mrlja nastalih nakon neke bezimene apokalipse. Čitanje stripova Aleksandra Opačića slično je gledanju vizualnih psiholoških testova Hermanna Rorschacha. Radi se vizualnim zapisima neuhvatljivog značenja u koje svatko od nas upisuje ritam svoje vlastite podsvijesti.

U okvirima ovog članka je nažalost nemoguće opširnije analizirati stripove svakog autora u albumu. Stoga ću ukratko spomenuti imena onih koji su ovaj put odskočili posebno šarmantnim narativnim rješenjima ili visokom vizualnom kvalitetom. U drugu skupinu ulaze autori kao što su Dav Guedin i Craoman, koji potpuno originalnim i otkačenim grafičkim izrazom gotovo u potpunosti potiskuju naraciju, te njihovi stripovi podsjećaju na uznemirujuće grafičke mape smjele likovnosti i još smionijih tematskih preokupacija. Nasuprot njima stoji Clara Bessijelle Johannson, čiji raskošni vizualni stil (pomalo nalik na pojedina anakrona strujanja unutar nadrealističkog pokreta) ne potiskuje, nego upravo obogaćuje njene narativne postupke, te je autorica u stripu The Lobster King uspjela ispričati upečatljivu fantastičnu priču, ugođajem blisku najpoetičnijim Maupassantovim novelama. Valja još posebno istaknuti urnebesni, politički potpuno nekorektno duhoviti strip The Desperate Rich Old Bitch Anne Ehrlemark, gdje originalni karikaturalni prikaz ljudskih figura samo pridonosi grotesknosti sadržaja. I gotovo pri kraju albuma čitatelje čeka Wostokov strip The Final Solution, kratka anegdotalna interpretacija Kafkinog Procesa, u kojoj autor svima poznati slučaj Josefa K. miješa s posve osobnim simbolima iz svojih ranijih stripova, ustrajući tako dosljedno u razvijanju vlastitog vizualnog svemira, koji danas predstavlja sasvim izdvojenu pojavu na regionalnoj, pa čak i međunarodnoj strip sceni.

Novo izdanje Komikaza prepoznatljivim čini i duhoviti, vješto iscrtani ovitak mađarskog autora Zsolta Vidaka, na kojem se Arthur Schopenhauer u boksačkim rukavicama suprotstavlja licima većine ostalih istaknutih filozofa iz slavne povijesti zapadne civilizacije. Ovakvo besramno i zabavno poigravanje s tradicionalnim etičkim i moralnim vrijednostima sjajan je odabir na stranicu, budući se Komikaze jednako vješto igraju rastakanja konvencionalnih narativnih i grafičkih izraza u svijetu stripa, od prvih online izdanja pa do ovog albuma, kvalitetom u potpunosti na razini njihovih ranijih ostvarenja.