Meksikajnarji

Suvremeni slovenski strip autor Zoran Smiljanić bio je jedan od gostiju prošlogodišnjeg festivala Crtani Romani Šou. Bilo je to njegovo prvo službeno predstavljanje na nekom domaćem strip festivalu ili promociji, premda se radi o umjetniku koji je na regionalnoj strip sceni prisutan još od ranih osamdesetih, te je uz Tomaža Lavriča i Iztoka Sitara svakako jedan od najznačajnijih slovenskih strip autora danas. Za razliku od Lavriča, koji se još u drugoj polovici devedesetih svojim uspjelim i provokativnim stripom Bosanske basne uspio probiti na zahtjevno francusko tržište (i u međuvremenu izgraditi karijeru međunarodno priznatog autora), i Iztoka Sitara, koji je u slovenskim okvirima poznatiji jer se jednim dijelom svoga rada vezao za dnevni tisak, Zoran Smiljanić oduvijek je držao poziciju nepokolebljivog autsajdera, uglavnom vlastitim izborom. Objavljujući stripove kontinuirano od 1985. u vrlo utjecajnom političkom tjedniku Mladina (te je time, uz Lavriča, ključan pripadnik najpoznatije suvremene generacije slovenskih strip autora – one Mladinine), a prehranjujući se uglavnom grafičkim dizajnom i ilustracijom, Smiljanić je postao poznat kao autor koji se u svojim stripovima ne libi beskompromisno dotaknuti čak i onih najmračnijih, za prosjek slovenske javnosti najkritičnijih tema, te se usudi postavljati i najneugodnija pitanja, koja su, premda upućena na prave adrese, uglavnom ostajala bez adekvatnih odgovora. U većini svojih stripova, od ranog klasika Hiša Metoda Trobca i nemilosrdno satiričnih Hardfuckersa, pa do potresnih, prvoklasno napisanih ratnih drama kao što su 1943. i 1991., Smiljanić je pripovijedao isključivo lokalne, slovenske i jugoslavenske priče, snažno kritične prema društvenoj i socijalnoj stvarnosti kako u samoupravnom socijalizmu, tako i u ovom tranzicijskom razdoblju ka svijetloj perspektivi liberalnog kapitalizma. Pri tome nikada nije upadao u isprazni aktivizam ili demagošku zamku propovijedanja, a ne pripovijedanja – sve njegove stripove nose izrazito snažni likovi, ličnosti od krvi i mesa bez lažnih ideala i ispraznih iluzija, gubitnici, samotnici i raznorazni psihički i moralno deformirani freakovi; koji se u gotovo post-apokaliptičnom pejzažu ratnog i poratnog Balkana (a pri tome mislim i na Drugi svjetski rat, i na građanske ratove devedesetih) bore prvenstveno za goli život, a tek onda eventualno za dobro svojeg bližnjeg i vrlo rijetko (skoro nikad) za opće dobro. Gotovo su svi Smiljanićevi stripovi izvanredno dramaturški strukturirani, nakrcani suludim i precizno izvedenim akcijskim scenama, a jezik kojim njegovi likovi govore nipošto nije uglađen književni slovenski, već bogati i sočni jezik ulice sa svim svojim poštapalicama, doskočicama, prostaklucima i uvredama. Likovno nešto manje talentiran nego kad su pitanju spisateljske sposobnosti, Smiljanić je tokom karijere uz uporan rad i stalno napredovanje uspio izgraditi prepoznatljiv grafički izraz, u kojem je na temeljima žestokog naturalizma Hermanna i Girauda razvio vlastitu 'estetiku ružnog', koja je sve donedavno predstavljala glavnu konstantu njegovog rada. Promjenu u grafičkom izrazu, ali i u tematskim preokupacijama predstavljaju Meksikaneri, aktualan Smiljanićev strip serijal u kojem se autor po prvi put ne bavi sadašnjošću ili neposrednom prošlošću Slovenije, već crpi nešto dublje u slovensku povijest, preciznije sve do šezdesetih godina 19. stoljeća, kada se veliki broj Slovenaca odazvao pozivu nadvojvode Ferdinanda Maksimilijana, brata cara Franje Josipa, da sudjeluje u borbama protiv lokalnih pobunjenika u novoj habsburškoj koloniji – prekooceanskom Meksiku. Serijal prati nekolicinu probisvijeta, očajnika koji su u Sloveniji izgubili manje-više sve što su imali, te se, privučeni mogućnošću zarade, zovom avanture i naravno, bijega od svega što ih tišti, prijavljuju u Maksimilijanove vojne redove.

Meksikanere Smiljanić stvara u suradnji s Marijanom Pušavcem, s kojim postavlja sinopsis priče i brusi dijaloge te osvjetljava raznorazne opskurne aspekte scenarija. Do sada su objavljena dva albuma od najavljenih pet, i u ovoj fazi serijala autori su uspješno zaokružili uvodni dio priče, uvjerljivo postavili prostorno-vremenski i socijalno-kulturni kontekst, naznačili temeljne psihološke i karakterne postavke dvojice glavnih likova - nadvojvode Maksimilijana i običnog Slovenca Antona Brusa, provincijskog intelektualca i propalog studenta medicine koji što vlastitom krivicom, a što igrom sudbine, postaje jedan od Maksimilijanovih meksičkih vojnika.

Velik je trud uložen u postizanje potrebne razine dokumentarnosti i točnosti historiografskog okvira (o čemu opširno govori sam autor u intervjuu u ovom broju Zareza), no u konačnici je ono što nosi priču intrigantna karakterizacija samih likova i virtuozno vođenje dviju paralelnih radnji, odnosno prikaz putovanja i osvajanja Meksika iz perspektive Antona i Maksimilijana. I dok je Maksimilijan povijesna ličnost o čijoj se sudbini i vladarskoj umješnosti možemo trenutačno informirati s jednim pogledom na wikipediju, Anton Brus potpuno je izmišljena osoba čiji je životni put zamišljen tako da se u određenim crtama (osim samog putovanja u Meksiko) podudara s Maksimilijanovim. Budući da njih dvojica do sada nisu došli ni u kakav neposredan kontakt (a prema autoru, to se neće ni dogoditi), ta dva odvojena, ali bliska aspekta jedne priče autori povezuju verbalnim i vizualnim asocijacijama i lajtmotivima, sličnostima u karakteru, sličnim odlukama donesenima radi donekle sličnih, mada naizgled dijametralno suprotnih razloga, i tako dalje. Ukratko, varirajući ove dvije perspektive, koje osim osobnog pogleda određenog lika prikazuju, dakako, i klasu kojoj isti pripada i svijet u kojem se kreće, autori postižu konstantu uzbudljivost i napetost radnje, a žeđ za pustolovinom se u čitatelja, zajedno s junacima, samo još više povećava, a pri kraju drugog albuma, kad junaci u Meksiko tek dolaze, ona je maksimalna.

Pripovjedački gledano, Meksikaneri su strip u kojem se autori koriste tradicionalnim jezikom – Smiljanić oblikuje tablu stripa kao klasičnu rešetku od četiri otprilike jednake vodoravne trake, bez agresivnijih montažnih zahvata i jačeg narušavanja smirenog pripovjednog ritma. S druge strane, on vrlo slobodno koristi različite rakurse i planove, obilno koristeći totale i krupne planove, kao i klasični američki plan, uz vješto variranje oblika kadra stripa ovisno o situaciji koju želi prikazati. Drugim riječima, autor pokazuje zavidno poznavanje i majstorstvo korištenja svih pripovjednih elemenata tradicionalnog avanturističkog stripa, a takvo je stilsko opredjeljenje isprava odluka s obzirom na temu kojom se Meksikaneri bave. U svojim ranijim stripovima Smiljanić je češće posezao za radikalnijim eksperimentima u tom smislu, no budući da u ovom slučaju za time nije bilo stvarne potrebe, očito je odlučio ponešto disciplinirati svoj izraz i pokazati svoju vještinu i u takvim, žanrovski manje-više jasno određenim okvirima. Uostalom, svi su Smiljanićevi stripovi žanrovski jasno profilirana djela, uglavnom s podjednakim učešćem elemenata vesterna i ratnog stripa, a zadiranjem u novi, povijesni žanr, autor nam još jednom daje do znanja kako se radi o umjetniku kojem je žanr neprekidan izvor inspiracije, i koji uživa u rušenju i preoblikovanju njegovih brojnih konvencija.

Kada je o crtežu u užem smislu riječ, Meksikaneri znače vrhunac Smiljanićevog grafičkog izraza i zasad najbolji rezultat njegovih mnogobrojnih traženja, pa i ponekih stilskih vrludanja. Serijal posjeduje jasan vizualni identitet, a Smiljanić je liniju, ranije ponešto zapostavljenu u korist kontrasta tamnih i svijetlih ploha i mnogobrojnih šrafura a la Giraud ili Kordej, konačno uspostavio kao dominantni faktor cjelovitosti i snage svoga stila. Budući da je Smiljanić od samog početka odlučio cijeli serijal raditi u boji, i k tome ručno kolorirati, bilo je nužno pročistiti crtež od svih nepotrebnih elemenata koji su ga tu i tamo kočili, i dati prevlast liniji, koja svojom slobodom i izražajnošću izravno otvara put vrlo dojmljivom koloru.

Meksikaneri su kvalitetan i uzbudljiv povijesno-avanturistički strip serijal, i svakako predstavljaju novinu u slovenskim okvirima, budući da su povijesni slovenski stripovi i prije bili rijetki, a koliko je meni poznato, Meksikaneri su zapravo jedini serijal koji se slovenskom poviješću bavio (odnosno, bavi se još uvijek) na tako visokoj razini autorske promišljenosti i posvećenosti. Premda je konkurencija u inozemstvu, pa i u Hrvatskoj, poprilično jaka što se tradicije i suvremenosti povijesnog stripa tiče, mišljenja sam da Meksikaneri definitivno imaju potencijala za uspjeh na stranom tržištu, jer se radi o svježoj modernoj interpretaciji klasičnih žanrovskih obrazaca i univerzalno privlačnoj priči u lokalnom kontekstu.