Muškarci bez tajica

Frustracije naše svagdašnje

Nagrađena na festivalu u Sundanceu 2003., iste godine nominirana za Oscara za najbolji adaptirani scenarij, na kanskom festivalu ovjenčana nagradom FIPRESCI u programu „Izvjestan pogled“, te nominirana za Zlatni globus u kategoriji najbolje sporedne ženske uloge (Hope Davis), izvrsna humorna biografska drama „American Splendor“ scenarističkog i redateljskog para Shari Springer Berman i Robert Pulcini („Dnevnici jedne dadilje“) izuzetno je uspjela adaptacija kultnog underground stripa Harveya Pekara, Roberta Crumba i Joyce Brabner, koji je objavljivan od 1976. do rujna 2008. godine te koji su uz Crumba crtali i Alan Moore, Joe Sacco, Gary Dumm, Frank Stack, Chester Brown, David Collier i drugi. Priča stripa i filma vodi nas u Cleveland krajem 60-ih godina prošlog stoljeća. Mrzovoljni Harvey Pekar u izvedbi sjajnog Paula Giamattija povučeni je bolnički arhivar, pomalo ekscentrični zaljubljenik u stripove, književnost i jazz, čovjek na pragu srednjih godina iza kojeg je jedan propali brak. Uz obavljanje nezanimljivog posla, Pekar vrijeme provodi opsesivno skupljajući stripove i ploče, te u dugim razgovorima s najboljim prijateljima, nesigurnim samozvanim „urbanim šmokljanom“ Tobyjem Radloffom i dobrodušnim gospodinom Boatsom, sredovječnim bolničkim službenikom. Kao strastveni stripofil, Harvey se ubrzo počne baviti mišlju da i sam počne crtati stripove, osobito nakon što upozna Roberta Crumba u interpretaciji vrlo dobrog Jamesa Urbaniaka, sve traženijeg underground stripaša. No kad uskoro shvati da ipak nema crtačkog dara, Harvey se odluči posvetiti pisanju strip-scenarija temeljenih na svom životnom iskustvu. Zadovoljan njegovim idejama, Crumb poslije nekoliko godina Pekaru ponudi da prema njima nacrta strip, istinitu, crnohumornu i nimalo sentimentalnu priču iz života tipičnog predstavnika radničke klase. Nakon što se 1976. godine na kioscima pojavi prvi nastavak serijala „American Splendor“, Harvey Pekar jednako kao i njegov stripovski alter-ego steknu krug odanih poklonika. Ljubiteljica neobičnog stripa je i neurotična Joyce Brabner u tumačenju Hope Davis, suvlasnica striparnice iz grada Delawarea koja u Harveyu prepozna srodnu dušu. Kad se dvoje stripofila poslije dužeg dopisivanja napokon upoznaju, zaključe da im je najpametnije odmah se vjenčati.

Ljubitelji američkog underground stripa zasigurno znaju tko je Harvey Pekar. Ekscentrični arhivar iz Clevelanda, neurotični zaljubljenik u književnost i jazz, Pekar je bio tipični gubitnik koji se krajem 60-ih godina prošlog stoljeća zbližio s Robertom Dennisom Crumbom, tada najpoznatijim po stripovima „Keep on Truckin´“ i „Mr. Natural“, prijateljem slavne Janis Joplin i svojevrsnim zaštitnim znakom kultnog Mad Magazinea, te budućim autorom glasovitog underground stripa „Mačak Fritz“, prema kojem je animator Ralph Bakshi realizirao istoimeni provokativni crtić, prvi animirani film u povijesti koji je dobio oznaku X. Sredinom 1970-ih Crumb je Pekaru predložio da prema kratkim pričama iz njegovog života nacrta strip, a serijal nazvan „American Splendor“ ubrzo je stekao kultni status. Nakon što se za ekraniziranje Pekarove priče još tijekom 80-ih zainteresirao Jonathan Demme („Čudesna djevojka“, „Kad jaganjci utihnu“, „Philadelphija“), do konačne realizacije došlo je tek 20-ak godina kasnije kad se projekta prihvatio bračni i redateljski par, cijenjeni dokumentaristi Shari Springer Berman i Robert Pulcini. Njihov je film impresivno crnohumorno ostvarenje, metafilmsko djelo koje vještim korištenjem stripovskih fragmenata i imanentnih obilježja medija devete umjetnosti, primjerice kompozicija kadrova u skladu sa strip tablama, oblačići s pojašnjenjima i razmišljanjima protagonista itd., efektno i vrlo duhovito transgresira medijska i žanrovska ograničenja stripa i filma podjednako. I strip i film „American Splendor“ osvajaju slikovitim i uvjerljivim protagonistima, životnim situacijama i frustracijama s kojima se nose, sjajnim dijalozima, dojmljivom atmosferičnošću i mjestimice urnebesnim crnim humorom. Tko dosad nije gledao film prijevodnog naslova „Američki san“, svakako se isplati zaviriti u zanimljiv, slikovit i pomalo opskuran svijet Hraveya Pekara i Roberta Crumba. Bit ćete bogato nagrađeni.

Junak bez supermoći

U realističnom je ključu, ali sa znatnim ironijskim odmakom i s djelomičnim osloncem na poetiku mange pročitan i strip „Kick-Ass“ scenarista Marka Millara i crtača Johna Romite Jr.-a, koji je u okrilju Marvelove tvrtke Icon Imprint objavljivan od veljače 2008. do veljače 2010. godine. Za nijansu superiorniji od recentnog hita „X-Men: Prva generacija“, „Kick-Ass“ je dosad najambiciozniji i najuspjeliji redateljski projekt Britanca Matthewa Vaughna, zapaženog producenta koji je među ostalim dijelom zaslužan i za uspjehe filmova „Lopovi, ubojice i dvije nabijene puške“ te „Drpi i zbriši“ Guya Ritchieja. Vaughn je obrazovan, redateljski vrlo pismen i ambiciozan, ali srećom ne i pretenciozan autor koji je upravo u „Kick-Assu“ konačno definirao svoje stilske i tematske preokupacije.

„Spider-Man“ susreće „Kill Bill“-a, naslov je jedne američke recenzije koja pojednostavnjeno no dovoljno precizno opisuje „Kick-Ass“. Već od uvodnih kadrova, u kojima maskirani mladi i anonimni psihički nestabilni ukrajinski imigrant, vjerujući da je superjunak, pokušajem „leta“ s jednog njujorškog nebodera skoči u smrt, autor promišljeno i dosljedno stvara vrlo neobično, dojmljivo stilizirano, energično, pomaknuto, bizarno i, dakako, stripovskom poetikom dominantno nadahnuto i prožeto djelo. Neprekidno naglašavajući crnohumornu stranu priče koju ni u jednom trenutku ne valja shvatiti ozbiljno, Vaughn i suscenaristica Jane Goldman iznimno spretno isprva efektan realističan kontekst s profiliranjem mladog antijunaka Davea Lizewskog i njegovih tipičnih tinejdžerskih dvojbi koje će pokušati riješiti odijevanjem zelenog kostima superjunaka Kick-Assa, postupno slojevito nadograđuju tjeskobnim i mračnim detaljima s elementima fantastičnog i nadrealnog. Ironija i cinizam, crni humor i tragedija, egzistencijalizam i fatalizam, izvrsno režirana akcija i standardan motivski repertoar tinejdžerskih filmova isprepleću se na vrlo skladan i zabavan način, a zamjetni su i česti subverzivni žalci. Spretno se poigravajući općim mjestima, ikonografijom i mitologijom superherojskih stripova i filmova, uz spomenuti utjecaj japanskih mangi iz kojih posuđuje lik djevojčice koja je vrhunski izvježbani asasin, Matthew Vaughn je stvorio prilično provokativno djelo. Naime, u filmu „Kick-Ass“ brižni otac Nicolas Cage iz golemog pištolja višekratno puca u 11-godišnju kći, tako ju uvježbavajući za borbu i otpornost na bol, a ta se klinka poslije pretvara u hladnokrvnu i nezaustavljivu ubojicu koja svojim protivnicima s neskrivenim zadovoljstvom reže grkljane i prosipa crijeva. Na takve sekvence žderači kokica u multipleksima zasigurno nisu navikli, makar ih autor čitavo vrijeme inteligentno zavodi i zavarava drugačijim signalima koji navještaju standardnu storiju o „osveti šmokljana“. No zbog tih segmenata eksplicitnog ekstremnog nasilja u izvedbi malodobne djevojčice koja podjednako snažne udarce daje i prima, dio kritike Vaughnu je prigovarao zbog amoralnosti i etičkog relativizma, ponekad čak u potpunosti negirajući ironijski odmak i izrazito sugerirani otklon od realnosti, te film proglašavajući posve amoralnim i suspektnim. Premda su takvi stavovi svakako pretjerani i dijelom izraz konzervativizma onih koji ih iznose, činjenica jest da „Kick-Ass“ pleše na tankoj granici koja dopustive sadržaje razdvaja od onih kojima pred kamerama možda i nije mjesto.

Premda zbog prethodno rečenog recepcija „Kick-Assa“ ovisi o gledištima i stupnju tolerancije svakog pojedinačnog gledatelja, zasad posljednji Vaughnov film ipak nije bez primjetnih nedostataka. Uvođenjem tjeskobnog i u konačnici tragičnog podzapleta o bivšem policajcu i njegovoj kćeri koji se pod maskama superheroja osvećuju gangsteru Franku D´Amicu kojeg drže odgovornim za raspad obitelji i majčinu smrt, redatelj otupljuje dotad naglašene crnohumorne i satirične žalce. Istodobno pooštrava one subverzivne i ironijske, no cjelina se zbog toga doima pomalo nezgrapnom i neizbrušenom. Također, u određenoj je mjeri suvišan lik protagonistova vršnjaka Chrisa D´Amica, Frankova sina koji će u jednom trenutku dramaturški nategnuto postati navodni superjunak Red Mist, a koji je potreban gotovo isključivo u svrhu ostavljanja otvorene završnice odnosno sugeriranja vjerojatnog nastavka. Ako u redateljski stolac još jednog „Kick-Assa“ ponovo sjedne Matthew Vaughn, gledateljima će barem biti zajamčena promišljena i inteligentna zabava.