Muškarci u tajicama

Muškarci u tajicama

Tijekom protekle pola godine u domaćim smo kinima mogli svjedočiti pravoj bujici ekranizacija superherojskih i srodnih stripova. Ljubitelji adaptacija sedme umjetnosti na velikom platnu bili su tako u prilici pogledati zabavnu fantastičnu akcijsku dramu „Thor“ Kennetha Branagha, adaptaciju Marvelova stripa autora Stana Leeja, Jacka Kirbyja i Larryja Liebera, te prilično uspjelu akcijsku znanstveno-fantastična drama „X-Men: Prva generacija“ Matthewa Vaughna, prvi nastavak nove trilogije temeljene na stripu također Stana Leeja i Jacka Kirbyja, čiji je rad nastavio Chris Claremont. Dočekali smo i tek osrednji „Green Lantern“, prilagodbu jednog od ključnih superherojskih stripova autora Johna Broomea, Billa Fingera, Gila Kanea i Martina Nodella, kao i kakvoćom srodan neobičan križanac stripa i vesterna naslova „Kauboji i izvanzemaljci“, snimljen prema stripu Scotta Mitchella Rosenberga. Na dnu kvalitativne ljestvice našli su se slabašni „Kapetan Amerika: Prvi osvetnik“ temeljen na stripu Joea Simona i opet Jacka Kirbyja, kao i posve razočaravajuća nova verzija „Conana barbarina“ koji popularnost ne duguje samo prozi Roberta E. Howarda nego i stripu izvornih autora Roya Thomasa i Barryja Windsora-Smitha, u čiju se kakvoću upravo ovih mjeseci možemo uvjeriti u čak dvama izdanjima na ovim prostorima. Znamo li da nas sljedeće godine zasad očekuju celuloidni reboot „Spider-Mana“ u režiji Marca Webba, kao i „Osvetnici“ Jossa Whedona u kojima će se ujediniti veliki broj Marvelovih superheroja, od Ironmana i Thora do Kapetana Amerike, Hulka i Lokija, kao i da u braku iz interesa koji su sklopili sedma i deveta umjetnost svako malo možemo uživati u ipak primarno eskapističkim pustolovinama stripovskih superjunaka prebačenih na film, pravi je trenutak da se pozabavimo izuzetno čvrstom vezom ponajprije američkog superherojskog stripa i srednjostrujaške holivudske produkcije.

X-Men: Prva generacija

Filmska čitanja stripova

U čitavom mnoštvu filmskih adaptacija superherojskih stripova tijekom posljednja dva desetljeća, popularnog i za holivudske producentske tvrtke financijski vrlo isplativog trenda započetog 1989. godine izvrsnom ekranizacijom „Batmana“ Boba Kanea u režiji darovitog mračnjaka Tima Burtona, moguće je uočiti tri temeljne struje odnosno načina na koji filmaši pristupaju odabranim predlošcima. Prvi i još donedavno najzastupljeniji modus svodi se na jednostavne prilagodbe superherojskih stripovskih sižeja, odnosno njihovo doslovno transponiranje iz devete u sedmu umjetnost. Počevši od davnih infantilnih televizijskih serijala o Batmanu i Robinu iz druge polovice 70-ih godina, preko podjednako djetinjastih no za doba 80-ih neosporno atraktivnih filmova o Supermanu koje su potpisivali Richard Donner i Richard Lester, do prave bujice adaptacija superherojskih strip-priča u nerijetko posve promašenim naslovima poput „Spawna“, „The Punishera“, feministički intonirane „Cat Woman“ ili recimo dvaju nastavaka „Fantastične četvorke“, takav se doslovan način prebacivanja stripova na film čini nepotrošivim, ali svakako i najmanje zanimljivim i posve neintrigantnim. Drugi modus redateljskog pristupa stripovskim pričama začeo se upravo u spomenutom Burtonovu „Batmanu“, a riječ je o hvalevrijednim pokušajima da se u najvećem broju slučajeva u osnovi simplificirani i najširim čitateljskim krugovima namijenjeni papirnati zapleti pročitaju u drugačijem i suvremenijem ključu, iz iskošenog, ironijskog, crnohumornog i(li) metafilmskog diskursa. Autori takvih filmova, među kojima valja izdvojiti ambicioznije filmaše poput Sama Raimija, Bryana Singera, Christophera Nolana ili Jamesa McTeiguea, potpisnike recentnih ekranizacija Spider-Manovih, Supermanovih i Batmanovih pustolovina, avantura X-Men odnosno kultnog stripa „O za osvetu“ Alana Moorea, u svojim djelima stripovske predloške obogaćuju intrigantnim i nerijetko subverzivnim motivima. Navedeni redatelji, kojima valja pridružiti i sjajnog Guillerma del Toroa koji je nakon osvježavanja serijala „Blade“ temeljenog na stripu Genea Colana i Marva Wolfmana u zasad dva nastavka adaptirao kultni strip „Hellboy“ Mikea Mignole, naizgled posve benigni okvir trivijalne filmske pop-corn zabave inteligentno te manje ili više uspješno koriste za prilično otvoreno iznošenje jasnih političkih i socioloških komentara, za ukazivanje na dvojbene etičke aspekte današnjeg ne samo američkog društva, za afirmaciju rasnih, spolnih i ostalih manjinskih tema, odnosno za obogaćivanje pulpovskih stripovskih predložaka zanimljivim novim slojevima i značenjima. Primjerice strip „X-Men“ kreiran davne 1963. na preneseni se način bavio neuralgičnim točkama američkog društva tog vremena, osobito borbom za prava crnaca te hladnoratovskom politikom i utrkom u naoružanju, a njegove ekranizacije tijekom posljednjeg desetljeća lako je čitati kao zanimljiv zagovor ljudskih prava manjinskih i queer skupina.

The Dark Knight

Realistički prosede

Napokon, treći i najsvježiji način filmskog čitanja superherojskih stripova dijelom proizlazi iz prethodno opisanog modusa, a pored poigravanja medijskim i izvedbenim stereotipima i kanonima, podjednako onim filmskim i stripovskim koje često transgresira, ovaj način nudi i zanimljive pokušaje sagledavanja odabrane tematike u realističnom ključu. Koliko je autoru ovog teksta poznato, zasad su snimljene tek dvije takve celuloidne prilagodbe nekog stripa, one iznimno popularnog i odavno kultnog remek-djela „Watchmen“ Alana Moorea, te stripa „Kick-Ass“ Marka Millera i Johna Romite Jr.-a u režiji izuzetno zanimljivog Matthewa Vaughna, a realističke tendencije zamjetne su i u nedavno okončanoj trilogiji „Spider-Man“ Sama Raimija te dvama nastavcima „Iron Mana“ u režiji Jona Favreaua. Dakako, u naglašeno realističkom je modusu pročitan i znameniti strip „American Splendor“ Roberta Crumba, prema kojemu su Shari Springer Berman i Robert Pulcini snimili izvrsnu egzistencijalnu humornu dramu „Američki san“, no duhovitim tamnim tonovima oslikana priča o frustriranom knjižničaru Harveyu Pekaru svakako ne spada u ovu temu. Budući je zbog tematske širine u jednom tekstu nemoguće detaljnije obraditi sve artističke, uže i šire medijske, kulturološke, sociološke i ine aspekte filmskih prilagodbi superherojskih stripova, što je tema koja svakako zaslužuje elaboriraniju obradu, ovoj ćemo se temi posvetiti u serijalu napisa u kojima ćemo se pozabaviti svim navedenim a i još nekim strip-junacima oživjelima na filmskom platnu.

Watchmen