Negro Blanco

Tko je Negro Blanco? Pravim imenom Roberto Blanco, ovaj naizgled crno-bijeli strip junak crn je po nadimku, bijel po prezimenu, a zapravo je autentični pojedinac, lik šarenog i slojevitog unutrašnjeg života. On je naslijedio 1987. godine na posljednjoj stranici argentinskih dnevnih novina Clarin ulogu do tada namijenjenu 'ludom Chavezu', glavnom licu stripa El loco Chavez kojega su tokom dugih dvanaest godina zajedno stvarali Carlos Trillo i Horacio Altuna. Altuna je krajem osamdesetih emigrirao u Španjolsku i svojim se nepresušnim talentom i vještinom ubrzo nametnuo na europskom tržištu, ali široka argentinska publika i scenarist Trillo su bili u potrazi za novim junakom s kojim će dijeliti svakodnevnicu. I tako, nakon početnih priprema, Trillo je u suradnji s također poznatim crtačem Ernestom Garciom Seijasom osmislio novi strip serijal – Negro Blanco, sapunicu o odvažnom novinaru iz Buenos Airesa i njegovim prijateljima, mladićima i djevojkama u kasnim dvadesetim i ranim tridesetim godinama, koji muku muče s brojnim ljubavnim i profesionalnim problemima.

Moderni argentinski strip oduvijek je bio u tijesnoj vezi s intenzivnom političkom scenom svoje zemlje, a to datira od sredine pedesetih godina, kada jedan od priznatih začetnika modernizma u stripu, veliki scenarist Hector German Oesterheld u suradnji s domaćim i talijanskim crtačima nastanjenima u Buenos Airesu pokreće svoje prve strip magazine Hora Cero i Fronteru, te značajne serijale Bull Rocket, Sgt. Kirk, Ernie Pike i ostale. Tada argentinski strip osim masovno popularne zabave – jer većina najboljih Oesterheldovih stripova bila je i komercijalno uspješna – postaje i britka, opora i dramatična kronika svih lokalnih političkih mijena. Strip poprima osobine istinske nacionalne umjetnosti, pravog univerzalnog medija komunikacije svih slojeva argentinskog društva. Stoga se ne treba čuditi što je prema Oesterheldu danas nazvan jedan od trgova u Buenos Airesu, na kojem je postavljena i spomen ploča ovome tragično preminulome velikanu. Oesterhelda su, naime, zbog njegovog lijevog političkog aktivizma i izražene socijalne angažiranosti u stripovima, 1977. godine otele i ubrzo likvidirale paravojne trupe tadašnje desničarske diktature. Takvu posvetu teško je zamisliti u ovim balkanskim krajevima, premda sve bivše jugoslavenske zemlje imaju dovoljno velikih autora stripa, koji su više od ulica i trgova zaslužili ozbiljne monografije i znanstvene radove o njihovom liku i djelu. U Oesterheldovom slučaju takva je kritička valorizacija već odavno obavljena. Nestali argentinski scenarist svojim je najpoznatijim djelima – El Eternauta, Mort Cinder, Che i drugima odgojio sve slijedeće generacije čitatelja i autora stripa, a svojim je scenarijima opskrbio jednu generaciju argentinskih crtača vrlo značajnu u cjelokupnoj povijesti medija – Alberta Brecciu, Enrique Brecciu, Artura del Castilla, Francisca Solana Lopeza… Neki od tih crtača nastavili su surađivati i sa scenaristom prešutno priznatim kao Oesterheldovim nasljednikom na tronu najznačajnijeg argentinskog autora – s Carlosom Trillom.

Carlos Trillo je ime dobro poznato hrvatskom čitateljstvu. Neke njegove važnije stripove – Spaghetti Brothers s Domingo Mandrafinom, Alvar Mayor i Hodočasnik zvijezda s Enrique Brecciom, Light & Bold s Jordi Bernetom i druge objavio je zagrebački izdavač Fibra. Njihova je popularnost među publikom ubrzano rasla, te su Trillovi stripovi danas među najprodavanijim Fibrinim izdanjima. Dok je u ostalim stripovima objavljenima na hrvatskom jeziku Trillo virtuozno miješao dokumentarnost i fikciju, realizam i fantastiku, satiru i grotesku, evokacije prošlih vremena i nadrealne svjetove, u Negru Blancu riječ je o stripu koji, može se reći, s obje noge stoji čvrsto na zemlji. Premda se radnja stripa odvija krajem osamdesetih godina, u vrijeme njegovog stvaranja, zbog univerzalnosti i jednostavnosti osnovne teme strip je svoju aktualnost s lakoćom zadržao do danas, te uz blage promijene u odjeći i frizurama likova Negro Blanco bez ikakvih problema može biti i strip nastao u današnje vrijeme. Ljubav u svim oblicima, njegova osnovna tema, ljudskim je srcima bila jednako bliska tada kao i danas.

Negro je novinar i tek je dobio novi posao u poznatim dnevnim novinama, te unatoč prethodnom iskustvu, kao i svaki novajlija obrađuje teme rezervirane za žute stranice. Chispa je njegova bivša djevojka i njihova priča, čini se, još i nije posve završena… Tu je i Anibal, klasični namrgođeni šef i vješt zavodnik, ali i Negrovi prijatelji – Miguel, autor stripova i Marcucci, neugledni danguba koji iz nepoznatih razloga ima više uspjeha kod žena nego svi ostali muškarci u stripu zajedno. Susana je mlada i plaha novinarka koja Negra promatra iz prikrajka, Caramela psihijatrica specijalizirana za ljubavne brodolome, a Agatha profesionalna gatara i proročica. Pratimo galeriju likova u kojima se svaka osoba s ponešto iskustva u ljubavnim i inim jadima lako može prepoznati. Trillo njihove sudbine orkestrira tako vješto da strip u prva dva albuma ni na jedan trenutak ne popušta praznom hodu, štoviše, autori napetost čitatelja dosljedno drže u šaci sve do kraja. Promatranja, zaljubljivanja, kave i spojevi, seks i introspekcija, spletke i stranputice, svađe i pomirenja, uvrede i podmetanja, brige i nedoumice, trenuci inspiracije i neopterećene sreće… Trillo je u ovom stripu s lakoćom opisao sve faze ljubavnog odnosa između žena i muškaraca. Duhovitost opaski i britkost dijaloga naraciji daju neponovljivu živost i šarm. Negro Blanco iznimno je kvalitetan i u strukturnom smislu potpuno čist primjer žanrova sapunice i humoristične serije. Tako su likovi stripa prirodno tipovi i simboli –  tu je privlačan i pustolovan, pomalo zbunjen glavni junak, koji naoko protiv svoje volje upada u sve zabavne dogodovštine. Prate ga različiti tipovi žena – fatalna i misteriozna zavodnica; zrela i jaka, ali pomalo naivna djevojka; nedorasla i tek propupala dvadesetogodišnjakinja; egzotična i daleka ljepotica, i tako dalje. Neizostavni su i brojni zgubidani i šaljivdžije, autentična urbana lica koja radnju račvaju u razne nepredvidive rukavce i daju joj, da se poslužimo kulinarskom terminologijom, dodatnog začina i sočnosti. Struktura stripa je jasna – Negro Blanco objavljivan je u novinama u kratkim nastavcima – i čitatelja na najmanje svake dvije stranice očekuje po jedan zapetljan cliffhanger iz kojeg će se likovi ili otpetljati, ili privremeno skliznuti u provaliju. Stvarnost Negra Blanca jest stilizirana, pitka i lagodna, ali ne treba sumnjati kako je svaki od likova predstavljao neki postojeći segment supkultura argentinske srednje klase u doba o kojem se govori. Uostalom, to potvrđuje velika popularnost stripa, usporediva s onom njegovog prethodnika El loco Chavez. Djela bliska Negru Blancu svakako postoje – logična je paralela s američkim serijalom Love & Rockets, koji također slijedi formu sapunice, premda je riječ o potpuno različitom, te u narativnom i kulturološkom smislu mnogo složenijem pristupu stripu. Ipak, Negro Blanco je rijetko životan, zabavan i čitljiv strip, koji unatoč izostanku bilo kakvog izraženog društvenog angažmana ne gubi jasnu vezu s aktualnom stvarnošću, te samom svojom neopterećenošću djeluje poticajno i ljekovito.

Grafički izraz Erneste Garcie Seijasa dobar je primjer komercijalnog, ali kvalitetnog i privlačnog pristupa crtežu, gdje s obzirom na temu stripa logično dominira prikaz ljudske figure, također stiliziran i idealiziran kao i Trilllovo oblikovanje likova i situacija. Međutim, Seijas briljira u prikazu pokreta, mimike lica, organizaciji kadra i nenametljivoj, preglednoj montaži, a posebno u prikazu podjednako ženskog i muškog tijela. Nije ga teško zamisliti kako brzim potezima u svoju bilježnicu skicira brojna lica stanovnika Buenos Airesa, provodeći popodne u nekom od gradskih kafića. To je glavna vrijednost Negra Blanca – radost i užitak stvaranja njegovih autora očit je iz svake rečenice i svakog poteza kistom, svakog uspjelog kadra. A ovaj strip takvih uspjeha ima i više nego dovoljno da osvoji domaće čitateljstvo.