O putevima, putnicima i putovanjima

(Petero prijatelja dogovara se za koncert Radioheada.)
- Društvo, Radiohead dolazi u Italiju. To nam je blizu...
- Gdje ćemo?
- Udine? Najbliže je...
- Ne, Firenza, više toga se može vidjeti.
- Može, provedimo vikend u Italiji.
- Sjajno, Firenza je prekrasna!
(Nekoliko dana kasnije.)
- Koncert rasprodan, karte planule samo tako.
- Što sad?
(...)
- Berlin?
- Predaleko je.
- Ne znam hoću li dobiti slobodan dan u petak?
- To ni ja ne znam, ali ipak, Radiohead...
- A kako bismo išli?
- Vlakom.
- Bit ćemo strgani, preduga je vožnja.
- Onda avionom. Razlika u cijeni nije velika, a let traje svega sat i pol.
- Ajd'!
- Ajd'!!
- Ajd'!!!
- Ajd'!!!!

Tako je nekako, karikirano i u veoma skraćenim crtama, prije sedam mjeseci tekao dogovor za koncert Radioheada. Dobro, propalo nam je putovanje u Italiju, ali Berlin je ogroman grad, ima se što vidjeti u njemu, proširit ćemo vidike, kušati njemačka piva, izležavati se u brojnim parkovima, vidjeti dio višestoljetne povijesti u ulicama i građevinama. Stvara se plan: a) prvo se trebaju kupiti karte za koncert dok ih još ima i b) kupiti avionske karte dok im cijena nije astronomska. Obje stavke su riješene, sada sam moramo izbrojati šest mjeseci do puta, a u međuvremenu se međusobno ložiti na nadolazeću glazbenu avanturu što se ima dogoditi u dalekom Berlinu. Mjeseci prolaze poput ušlagiranog mjesečara, hostel je rezerviran i avion samo što nije krenuo prema zračnoj luci Tegel, a onda mi, svega dva tjedna prije putovanja, virtualnim putem doputuje neugodno i nepozvano iznenađenje - saznajem da je Radioheadov koncert otkazan zbog nesreće u Torontu (srušila im se bina, uništila se oprema, usmrćen je tehničar, dok su neki završili u bolnici). Stvara se bogohulna psovka, točnije, više njih, valja što prije javiti ostatku društva crnu vijest. U svima nastaje višednevni očaj, dok frustracije u meni stvaraju bucmasti osjećaj gladi. Ana-Marija i Danijela dižu ruke od Berlina jer im je koncert bio primarni okidač za putovanje, a njegovo iznenadno otkazivanje dovoljno jak razlog za otkazivanje istoga (a tu su i druge obaveze koje tek Radioheadov koncert može nadvladati). Unatoč otkazivanju koncerta, svoje putovanje u Berlin nisam propustio, a prvotno (također nesuđeno) putovanje u Italiju naprosto odgodio na neko vrijeme i uspješno ga nadomjestio kupnjom strip-albuma Putovanje u Italiju kojeg je Cosey (Bernard Cosendai) objavio 1988. godine, iste godine kada sam postao putnik u pravom smislu riječi jer sam zbog bolesti morao svakog tjedna vlakom ili autobusom putovati u Zagreb na kontrole.

Konzumiranje umjetničkog djela može se doživjeti kao duhovno, unutarnje putovanje; uđeš u drugi svijet i pratiš likove na njihovom životnom putu. Neki konzumirani putevi su odlični (čisto ti bude žao kad dođe kraj), ima onih prosječnih kojih se teško sjetimo ili ne znamo što bismo o njima rekli, dok se pojedinih puteva nerado sjećamo. Stvarna putovanja mogli bismo podijeliti na jednak način; a) odlična b) tak-tak i c) žalibožeparaivremena. Coseyjevo „Putovanje u Italiju“ u stanju je čitatelja oboriti s nogu. Doslovno. Netko je trebao na stražnju stranu korica dopisati: „Preporučamo čitati u ležećem položaju. Ne odgovaramo za eventualne padove i hematome. Za daljnja pitanja obratiti se prvom susjedu kojem biste mogli ostaviti ključeve kuće.u slučaju dužeg putovanja.“ Nema kod Coseyja epske priče o kojoj će televizijski voditelji, glumci i starlete generacijama ponavljati samo riječi hvale, nijedan njegov lik nema karizmu Clarka Gablea, prije bi se reklo da su njegovi likovi sasvim obični ljudi sa sasvim (ne)običnim problemima i traumama. Dva najbolja prijatelja, Art J. Druey i Ian Fraschetti, proživjeli su dobar dio života zajedno; zajedno su sudjelovali na antiratnim demonstracijama, zaljubili se u istu djevojku, silom prilika otišli u Vijetnam i vratili se iz rata s istom dijagnozom (PTSP). Art nakon rata živi s Maureen (medicinskom sestrom koju je upoznao u Vijetnamu), ima problema s alkoholom i ne može se riješiti ratnih sjećanja. Ian naizgled živi uravnoteženije; oženjen je, ali rado posjeti najstariju radnju na svijetu. Podrijetlom Talijan, Ian s majkom redovno posjećuje europske rođake, ali gospođa Fraschetti ove godine zbog obaveza mora odgoditi put pa njezino mjesto rado preuzima Art. Odluče posjetiti Shirley Muir, zajedničku ljubav iz mladosti koja se nastanila u Italiji. Fatalna Shirley podsjetit će prijateljski dvojac na prošle dane, probuditi neke stare dileme, pokušati sebi i njima odgovoriti na neka škakljiva pitanja, a ujedno će svima njima u potpunosti promijeniti životni put. Coseyjeva će priča na nekog možda ostaviti dojam netipičnog američkog filma u kojem je nekoliko odličnih obrata, dok će nekome „Putovanje u Italiju“ biti daleko više od toga, znatno dojmljiviji prikaz vanjskog i unutarnjeg putovanja.

Radnja je podosta nepredvidljiva, kraj nije lako unaprijed proniknuti. Bome, pamti se ova priča, u nekoliko navrata hvata čitatelja za vrat i nekontrolirano ga trese svojim sadržajem koji je podosta blizak običnom čovjeku; ratne traume koje Art i Ian nose iz Vijetnama imaju mnogi ljudi iz susjedstva, a sličan ljubavni trokut smo svi barem jednom doživjeli i kako-tako proživjeli. Netko će se tijekom čitanja možda prisjetiti melodramatičnijih filmova ceste (Wendersovog klasika „Pariz-Texas“), meksičke komedije „I tvoju mamu također“ (u kojem također imamo ljubavni trokut) ili besmrtne trilogije Krzysztofa Kies'lowskog („Plavo Bijelo Crveno“) koja obiluje neočekivanim obratima, traumama i traženjima (putovanjima) jakih pojedinaca kojima se ponekad otvoreno divimo i s kojima iskreno suosjećamo jer smo prošli kroz istu ili sličnu situaciju. Da ne bi bilo zabune, naglašavam da „Putovanje u Italiju“ nikako nije lepršavo putopisno štivo (strip-ceste), nego punokrvna priča koja vas, nakon što ju pročitate, na blag način natjera da duboko udahnete te počnete sporije disati, vladati vlastitim dahom i duhom. Meni su Coseyevi likovi progovorili. Sjetio sam se svoje „Shirley“, njoj sličnih „fatalki“ i osobnih tragedija što dušu ispunjavaju ili prazne (ovisno o tome kako se gleda na pridošlu nevolju). Podsjetih se da valja cijeniti proživljeni dan jer je sudbina redovito nepredvidljiva glede uzimanja i davanja; u pola glasa ponovio da je vrijeme relativno i da smo svi mi tek nestalno sitno zrnce u pješčanom satu. Upitah se kojim putem krenuti i koja me Shirley čeka putem, koliko mi preostaje do kraja puta i ima li uopće smisla odbrojavati. Poput Coseyjevih likova, odlučih se dalje kretati, preostalo vrijeme iskoristiti na dobrobit sebi i drugima. Hodati svojim putem, gledati ravno, gore, dolje i okolo, a pritom umjereno vrludati jer je općepoznato da ravni putevi uspavljuju i najopreznije putnike. Put ispunjava, ali i umara, zato je ponekad dobro skrenuti s puta, odmoriti od vožnje pravljenjem stanki, naoko se besmisleno kretati u krug, zaokružiti dosadašnji put. Put putnika nauči da se putokaz kad-tad pokaže, samo treba biti strpljiv jer se znak za polazak i putokaz u pravilu pojavljuju iznenada.

Grozim se bilo kakvih iznenađenja i nerado pravim prevelike planove zbog frustracija koje redovito uslijede nakon što plan propadne, stoga nastojim biti spontaniji, a u manjoj mjeri organiziran, spreman za eventualne promjene, naročito kad putujem jer, putevi su u pravilu nepredvidljivi. O mnogočemu ovisi konačni ishod putovanja, bez obzira jeste li vozač, suvozač ili najobičniji pješak. Alain de Bottom došao je do odličnih zapažaja u knjizi Umijeće putovanja, Tomica Bajsić je knjigu Dva svijeta i još jedan posvetio nesvakidašnjim putnicima, autohtonim lutalicama, građanima svijeta i hodočasnicima svake vrste čiji se broj na ovom svijetu polako, ali sasvim sigurno smanjuje. Zapitajte se kad ste zadnji put vidjeli putnika pješaka, lutalicu koja ne stopira, nego se uzda u snagu vlastitih butina, svjestan širine vlastitog duha (i duše). Tatjana Gromača pravila je mini-putovanja šarolikom Istrom i pritom upoznala mini-svjetove pomoću kojih je upoznala i proširila svoj privatni svijet, a napisane putopise objelodanila u knjizi Bijele vrane. Putopisne emisije, ukoliko je reporter strastveni ljubitelj putovanja (a usto malo pjesnički udaren u glavu), mogu gledatelja potaknuti na putovanje, makar na ono unutarnje (mentalno, najjeftinije, najmaštovitije i najprivatnije) putovanje što ne podliježe carinskim provjerama, posve neopterećeno državnim granicama koje su stvorili nezasitni (i često puta bezumni/maloumni) vladari ili, još gore, njihovi kretenoidni, blijedi činovnici koji, kako ćete vidjeti i u Coseyevoj priči, nemaju previše razumijevanja za obične ljude jer su im propisi na prvom mjestu. Ako ste ljubitelj života i običnih ljudi (a jeste!), „Putovanje u Italiju“ osvojit će vašu pažnju, makar na tren.

P.S.
Preporučam čitanje u (polu)ležećem položaju, udobnije je (i sigurnije).