Opskurni gradovi - Jedna muka navika, sto muka oduka

Dnevnik čitanja

Prvo sam u ruke uzeo Bedeme Samarisa. Na stranu vanserijski precizan i sugestivan crtež, priča je pala na nos. Glavni lik, pomalo iritantan mladac Xhystos Franz koji djeluje kao viktorijanska verzija anksioznog hipstera, ne znajući kud bi i što bi sam sa sobom, prihvati ponudu gradskih otaca koji ga pošalju u službenu misiju u Samaris. A iz Samarisa se nitko tko je prije Franza tamo poslan istim poslom nije vratio. I sve nekako ide dobro do samog kraja kad više ne znaš je li Franz odradio zadatak ili nije, je li krenuo iz grada surogata ili se u njega vratio, je li taj momak junak ili halucinoidna budala. Stvar su dodatno otežale Tajne Pâhryja - 32 dosad neobjavljene stranice koje na jednom mjestu donose fragmente te priče, barem jednako zbunjujuće kao i Bedemi Samarisa. Ako će ovako biti i s preostala tri albuma, neće biti dobro, pomislio sam i odmah se latio Urbikandske groznice. I odahnuo. Čovjek se na dobro brzo navikne, kažu pa su se i moje oči brzo navikle na crtež koji je toliko dojmljiv da izaziva strahopoštovanje. Svu mi je pažnju odvukla priča. Taman kad bih pomislio da sam siguran što predstavlja neobična kockasta struktura koja neprestano raste i prodire u grad, ali ne uzrokuje nikakvu štetu, zaokret u fabuli pomrsio bi mi račune. Broj mogućih tumačenja priče samo se nagomilavao. Nisu pomogle ni ponuđene interpretacije koje su dio albuma. Što ili koga zapravo predstavlja kocka, zašto se urbatekt Robick nakratko pojavljuje i pri kraju Bedema Samarisa, je li Thomas glas razuma ili obični opportunist skučena uma, što simboliziraju sjeverna i južna obala i zašto je baš na trećem mostu sve zapelo…? Prokletu potrebu za konačnim (i ako ikako može, jednoznačnim) odgovorima nakratko sam zadovoljio pročitavši Putovanje u Armiliju. Nije li moguće da je čitavu priču u unutrašnjosti tvornice u Mylosu odsanjao Ferdinand, čitatelj zabranjenih knjiga, pitanje je s korica albuma? Jest, moguće je. Točka. Ne zato jer je sigurno stvarno tako (ništa, ali baš ništa u Opskurnim gradovima nema samo jedno značenje/tumačenje), nego zato jer se um mora malo odmoriti od skakanja po hipotezama. Odmoru su pomogle Nagnuta Mary, Mjesečevi konji i Biser, tri lijepe i zaneseno bajkovite priče koje prate album. I za kraj je ostao Toranj. Opet se gomilaju moguća tumačenja, ali sad sam već uvučen, očekujem da će Schuiten i Peeters maksimalno zakomplicirati stvar pa jedva čekam vidjeti što su sad smislili…

Lakmus test za prevarante

Ima tu nešto od ovisnosti. Nitko nije uživao u prvoj cigareti koju je probao. Ali to te ne spriječi da zapališ i drugu i treću i tako dalje. Na kraju ne da ti više ne smeta i ne smrdi, nego si ovisan. Isto je s čitanjem Opskurnih gradova. Na početku se javlja nervoza jer su nam umovi navikli na jedno te isto – svaka priča ima uvod, zaplet, vrhunac, rasplet i kraj. Svaka priča ima dobre i loše momke a ako oni ipak na kraju zamijene uloge, učine to jasno i nedvosmisleno pa cijelo iznenađenje traje ravno pola minute. Ako priča ima poruku, i malom je Ivici jasno ‘što je pisac htio reći’ i zašto. Krase li priču metafore, simboli ili personifikacije, mali Ivica je opet na konju jer, ako on nema blage veze, ima gomilu referenci u knjigama ili na webu koje će mu sve fino objasniti. Ma kako se šašavima, alternativi sklonima, otkačenima i slobodoumnima mogli smatrati, sve su nam ovo utuvili u glavu dovoljno rano da nas prati dosadnije od sjene. Volimo kad je sve jasno. Volimo kad imamo odgovore. Volimo se praviti važni kad shvatimo nešto što drugi teže ili sporije kopčaju. Nekako se osjećamo mirniji i sigurniji kad je sve na svom mjestu. Upravo te čitateljeve sklonosti Opskurni gradovi istorpediraju žestoko i neumoljivo. Tu ništa nije odmah jasno. Nema konačnih i jednoznačnih tumačenja. Nema jednostavnih odgovora. Kako ćete znati je li netko stvarno pročitao neki od dijelova serijala ili se hvali u prazno i laže? Pitajte ga da vam ih protumači. Ako je siguran da je shvatio, samo su dvije opcije moguće. Ili laže ili je arogantna budala. Nema trećeg.

Kontra briselizacije

Neću vam sad prepričavati detalje o tome koliko poklonika Schuiten i Peeters imaju po svijetu (puno), gdje su se rodili i školovali i tko je na njih najviše utjecao. To imate na Wikipediji. Ono što je fascinantno, a što se nikako ne može sve pobrojati u jednom članku, izmišljeni je svijet kojeg je ovaj dvojac stvorio ili nadahnuo. Osim serijala Opskurni gradovi, tu su još i web stranice na kojima ćete naći izmišljene prepiske, znanstvene elaborate, mape, arhive. Vode se debate, raskrinkavaju zavjere, lociraju međudimenzijski portali. Uguglajte ‘web of the obsucre cities’ ili ‘office of the obscure passages’ pa se bacite na proučavanje. I nemojte misliti da ćete brzo biti gotovi jer na tim stranicama imate gomilu linkova koji vas vode dublje i dalje i opasnost od razvijanja ovisnosti i više je nego realna. Osim weba, tu su još i filmovi, CD-ovi, animacije, dokumentarci. Schuiten i Peeters vole multimediju i pseudorealizam. Mora se priznati da im ovo potonje ide fenomenalno. A kako je sve krenulo? François Schuiten rođen je u obitelji arhitekata pa je od malih nogu okružen tom temom. Kada se već etablirao kao umjetnik, uhvatila ga je nostalgija za Briselom njegovog djetinjstva pa je počeo stvarati fantastični svijet gradova koji funkcioniraju kao srednjovjekovni gradovi-države. Ubrzo mu se pridružio prijatelj, scenarist stripova Benoît Peeters. Zajednički su skovali termin briselizacija koji se odnosi na naglu i agresivnu izgradnju besprizornih i beskarakternih poslovnih zgrada i cestovne infrastrukture nauštrb očuvanja stvarne, životne i vrijedne arhitekture. Iz potrebe da se zaustavi ili barem obuzda briselizacija nastao je jedan od najfantastičnijih  i najuspješnijih strip serijala ikad.

Ima neka tajna veza

Ne da mi se u ovom članku trošit prostor na prepričavanje sadržaja Opskurnih gradova. Većina vas već sigurno zna da na Fibrinoj stranici imate odlične sažetke, a možete i pogledati besplatno dijelove albuma pa vam najtoplije preporučam da to i učinite. No, ruku na srce, dužan sam vam jedno upozorenje. Zarazno je. Kad se unesete u ta djela, a uvući će vas sigurno, motat će vam se po glavi non stop. Pokušavat ćete povezati konce priče, pronaći nešto opipljivo i logično u fantastičnom, odgonetnuti veze između likova, ‘nešto iznutra’ tjerat će vas da stalno analizirate, secirate, spajate, ponovno secirate i tako u krug. Na kraju to čovjeka ipak malo umori. Pa se onda pitate, dobro, ima li u svemu tome barem jedna jedina poveznica, barem jedna jedina stvar za koju se mirne duše može reći da je to što jest. Ima. Možda se Schuiten i Peeters sa mnom ne bi složili, ali ću tvrdoglavo ostati pri svom. Ono što se provlači kroz sva četiri albuma jest tema prokletstva navike i/ili rutine i čovjekove potrebe da je se oslobodi. Onaj koji onda krene na taj put oslobođenja, hajde da ga nazovemo junakom (premda glavni likovi Opskurnih gradova nikako nisu junaci u klasičnom smislu), doživljava belaj za belajem. Svi su se oni oprli poznatom, ustaljenom, standardnom, poželjnom, uobičajenom. Svi su navikama i rutini pokazali srednji prst. No, cijela stvar ne staje na tome. Schuiten i Peeters čitatelja neprestano provociraju da razbuca svoje ugodne i poznate čitateljske rutine. Kad zaklopite korice albuma, neće vam se oteti uzdah zadovoljstva. Ostat će vam upitnici u očima i magla u mozgu. Navika da imate odgovore i da vam sve bude jasno, pa i bojazan da ne ispadnete blentavac koji nije u stanju shvatit strip koji ima toliko obožavatelja, sve će vas to tjerati da kopate, propitujete, istražujete, slažete križaljke u glavi, guglate do ranog jutra. Sve dok vas to pošteno ne izmori, pa shvatite da vas je autorski dvojac navukao na tanak led, jer ni oni nemaju sve odgovore, ali nemaju problema s tim, dapače, baš im je lijepo, jer što manje činjenica, to više mašte.

Ostalo je da navedem ono što je trebalo biti na početku. Fibra je izdala četiri albuma iz serijala Opskurni gradovi: Bedemi Samarisa, Urbikandska groznica, Putovanje u Armiliju i Toranj. Odličan prijevod djelo je Gorana Marinića, a lektura Mate Kapovića. Glavni urednik je Marko Šunjić. dizajn potpisuje Melina Mikulić. Zdušno preporučam. To je jedna od najboljih zaraza koja vas danas može zadesiti.