Persistant stains

Nakon dva broja vrlo zabavnog i duhovitog strip serijala Lavanderman, realiziranih u suradnji sa scenaristom Tonijem Faverom, Vančo Rebac dočekao je svoj prvi samostalni album Persistant Stains. U tom albumu sabran je dio stripova koje je Rebac nacrtao kao član Komikaze strip kolektiva i objavio ih na njihovim web stranicama, www.komikaze.hr. Pojavom ovog albuma Rebac se svrstao u red onih članova Komikaza (poput Dunje Janković, Ivane Armanini, Vinka Barića i Irene Jukić-Pranjić) koji su već objavili samostalne albume, te se takvom retrospektivom još jednom potvrdio kao samosvojan i autentičan autor. On sa svojim kolegama dijeli, doduše, sličan grafički senzibilitet, ali tematikom, duhom i atmosferom zastupa posve originalnu poetiku.

Većina Rebčevih stripova kratke su, jednu do dvije table duge zabilješke raspoloženja, emocija i psihičkih stanja, na prvi pogled šture i nedorečene. One posve odbacuju klasične narativne strukture te svoju upečatljivost temelje na pomaknutom prikazu apsurdnosti svakodnevnih situacija koje do promatranih raspoloženja dovode. Polazište tih stripova gotovo je uvijek verbalna ili grafička dosjetka, koja svojom prividnom jednostavnošću ili čak banalnošću autoru omogućava kreirati jedan vrlo osoban, hermetičan, ali i melankoličan i poetičan svijet. Svijet Rebčevih stripova nastanjen je izmučenim, otuđenim i deformiranim bićima, maštovitim čudovištima i niskim ljudskim strastima, gdje je scenografija gotovo nepostojeća i većina likova egzistira u prostoru izgrađenom od beskrajne bjeline ili crnine kadrova, od svjetla i tame. Unatoč prevladavajućoj morbidnosti i beznađu, najbolji Rebčevi stripovi posjeduju određen djetinji šarm, te na čitatelja ostavljaju dojam neobičnih, mračnih dječjih slikovnica, koje svojim sadržajem i likovnim ugođajem evociraju neke manje idilične aspekte djetinjstva, razarajući mit o tom razdoblju života kao o svjetlucavoj, nikakvom brigom pomućenoj utopiji. Dobar primjer takvog pristupa je dvostrani strip Šuma (The Forest), u kojem je bez riječi prikazan put tročlane obitelji kroz mračnu i opasnu šumu, gdje u sukobu s monstruoznim, ogromnim mačkom njihovo idilično putovanje završava općim pomorom. Sadržajno gledano, ovaj strip nam ne govori ništa. Međutim, njegova snaga izvire iz vrlo stiliziranog, reduciranog prikaza šume, čija je gustoća i neprohodnost sugestivno prikazana kaotičnim nanosom tuša i bijele tempere, a krošnje i debelo drveće pretvaraju se u apstraktan skup neprobojnih crnih mrlja, koje kao da prostor kadra stišću oko malenih, nezaštićenih likova. Iz takvog okoliša izvire lik čudovišnog mačka, koji je bijelim linijama tek naznačen, te svojom potpunom uklopljenošću u prostor predstavlja sublimaciju svih onih strahova, nedoumica i nesigurnosti što ih i sami osjećamo kad se suočavamo s nepoznatim i neshvatljivim. Samotno putovanje kroz mračnu šumu jedna je od najčešćih metafora takvog duševnog stanja, prisutna u povijesti književnosti još od Danteove Božanstvene komedije, pa do Hawthorneovog Skrletnog slova i brojnih fantastičnih romana. Ovdje taj klasični simbol dobiva originalnu Rebčevu interpretaciju.

Drugu krajnost predstavljaju stripovi poput Šale (The Joke) i Sotone i smrti (The Devil & The Death), koji emociju prenose na posve drugačiji način. U njima je autor potpuno eliminirao prostor, definirajući ga jedino okvirom kadra, i usredotočio se na figuru, visoko stiliziranu, te je upravo redukcijom tjelesnih atributa na ono najosnovnije istaknuo njenu primarnu ljudskost. Šala je primjetno najoptimističniji strip u albumu, strip u čijem je fokusu veselje i smijeh; i na jednoj tabli, ponovno bez riječi, u čitaoca potiče trenutačnu reakciju. Jedna osoba dolazi do druge te joj gestom i mimikom lica ispriča nešto duhovito, i u zadnjem kadru oboje se grohotom nasmiju. I to je sve – haiku strip, moglo bi se reći, strip koji svojim sadržajem ne sugerira nikakvo dublje značenje, ne predstavlja nikakvu metaforu, već je samo ono što jest - naklon smijehu, iskrenosti, izravnoj komunikaciji dvije osobe. Groteskna lica svojim predimenzioniranim glavama podsjećaju na lica iz kakve lutkarske predstave, i premda su takve asocijacije prirodne, ovaj strip prekrasan je primjer vještog korištenja dvodimenzionalnog prostora, i za njegove likove to je prirodno okruženje.

Sotona i smrt nešto je složeniji slučaj. Strukturom table posve jednak Šali, strip je za jednu stranu duži, a razlog tome je potreba za odgovarajućom ravnotežom kadrova koji sadrže dijaloške scene i onih u kojima su likovi šutljivi i samotni. Radnja je opet jednostavna, ali pomaknuta. Sotona pije na klupi, smrt dolazi i žica ga cigaretu. Sotona joj daje, smrt pripali cigaretu i odlazi. U zadnjem kadru, ostavši sam, sotona rezignirano povlači iz boce. Umjesto riječi 'kraj', nakon zadnjeg kadra čekaju nas tri debele točke, i takva intervencija nije slučajna. Ponavlja li se ova radnja unedogled? Koliko puta dnevno smrt sotonu žica cigaretu? Rade li to njih dvoje iz zadovoljstva i navike ili, svjesni svoje vječne zadaće zastrašivanja i mučenja čovječanstva, imaju potrebu barem tu i tamo sjesti te, uz dim i kapljicu, odagnati svoje brige, pustivši da se Zemlja za trenutak okreće bez njih? Sve su ove interpretacije moguće, i svaki će čitatelj zasigurno pronaći svoju. Jasno je kako melankolična atmosfera ovog stripa ostavlja dojam, te nas tjera da postavljamo ovakva pitanja, prepušteni raspoloženju koje nam je autor vrlo uvjerljivo uspio dočarati.

Nisu, dakako, svi stripovi objavljeni u albumu ovako uspješni, ali opći prosjek kvalitete prilično je visok. Neki se, za razliku od do sada analiziranih stripova, doista iscrpljuju na razini dosjetke i ne ostavljaju trajniji dojam. Drugi, pak, predstavljaju efektne vizualne vježbe koje nisu toliko provokativne sadržajem, ali su likovnim dometom vrlo snažne. U tu skupinu ulaze stripovi Trenutak istine (Moment Of Truth), Strah (Fear), i Dani (Days), sva tri među najboljima u albumu. Uvrštena je i jedna šarmantna adaptacija Daniila Harmsa, pisca koji fascinira većinu autora Komikaza, te predstavlja snažan opći utjecaj na njihovu poetiku. I dok je kod nekih autora Komikaza, poput Vinka Barića, unatoč neupitnoj originalnosti lako prepoznati utjecaje i uzore (u njegovom slučaju to bi bili Mataković, donekle rani Kunc, Crumb itd.), s Rebcom to nije toliko jednostavno, jer on svoje uzore drži skrivene, rijetko odajući nekom izravni hommage. Na značenjskoj razini njegovi stripovi bliski su poetici Novog kvadrata, budući da je apsurd njihova dominantna i vrlo snažna tema, a nedorečenosti, suptilne aluzije i snažne metafore moćna i često  korištena izražajna sredstva. No dok se vizualni identitet većine autora Novog kvadrata oblikovao na temeljima grafičke čistoće i discipline Moebiusa, Druilleta i ostalih autora okupljenih oko časopisa Metal Hurlant u 70-ima, grafički izraz Vanče Rebca i Komikaza neobuzdan je, nediscipliniran i upečatljiv u svojoj brutalnosti i rudimentarnosti. Oblikovan je podjednako pod utjecajem modernih umjetničkih strujanja poput ekspresionizma, art bruta, djelomično i enformela te stilskih orijentacija međunarodnog strip undergrounda, utjelovljenog u časopisima kao što su Raw Arta Spiegelmana i slovenski Stripburger. Na sjecištu svih tih utjecaja Vančo Rebac oblikovao je svoj individualni stil koji je prepoznatljiv i kad je prisiljen prilagoditi se konceptu stvorenom u suradnji sa scenaristom, kao što je to slučaj s Lavandermanom.

Premda Komikaze i dalje djeluju zajednički, kao skupina umjetničkih gerilaca, očito je kako njihovi najbolji autori pokazuju vrlo jasnu tendenciju transcendiranja takvog kolektivnog načina rada, jer su njihove osobnosti sada već dovoljno snažne da se teško mogu svesti pod neki zajednički nazivnik, unatoč sličnostima u stilu, sadržaju i sl. Njihovi stripovi danas više nisu manifesti jedne nove i neočekivane poetike, već autentični izrazi preokupacija i interesa pojedinih autora. Unatoč povećem broju autora koji svoje stripove objavljuju pod etiketom Komikaza, u kolektivnim izdanjima gotovo uvijek ista imena izbijaju u prvi plan, i jasno je kako su samostalni albumi, promocije i nastupi sada već opravdan i logičan način njihovog predstavljanja publici.