Potres u duši & Maggie i Hopey

Na ovim stranicama čitatelji su se već imali prilike susresti sa stripovima autorskog dvojca braće Hernandez, starijeg Gilberta i mlađeg Jaimea; točnije s domaćim izdanjima njihovog dugotrajnog i sad već legendarnog serijala Ljubav i rakete (u originalu Love & Rockets). Serijal začet ranih osamdesetih godina u sunčanoj Kaliforniji, tada posebno uzbudljivoj zbog nezaustavljivog razvitka lokalne punk i hardcore scene, od svojeg je ranog niskobudžetnog izdanja pa do luksuznih albuma u produkciji Fantagraphics Books iz Seattlea deset godina kasnije prošao dug put (nije nevažno napomenuti – serijal je iz alternativne kulture zakoračio u mainstream baš kad je i američki nezavisni rock evoluirao u grunge i poput uragana poharao MTV), značajno promijenivši cjelokupno poimanje medija stripa tokom svog razvoja. Sam časopis Ljubav i rakete od početka je bio obiteljski posao – braću Gilberta i Jaimea vlastita je majka poticala da postanu crtači stripova kada je u njihovom dječačkom interesu za medij prepoznala trajnu ljubav, u ranim danima časopisa i najstariji brat Mario ponekad je uskakao sa svojim pričama, a danas čak i njihova sestra, najmlađe dijete u obitelji, crta stripove. Ipak, već nakon par brojeva pokazalo se da su Gilbert i Jaime oni koji su u posvećenosti stripu najdublje zagrizli – vjerni jedan drugom, iz godine u godinu nastavili su svoj časopis objavljivati o vlastitom trošku, sve dok zahvaljujući njegovoj kvaliteti nisu prepoznati od strane pouzdanog izdavača. Tokom tih pionirskih godina pored crtanja radili su različite poslove. Bilo je važno preživjeti, ali znalo se – kad je umjetnost u pitanju, kompromisima nije bilo mjesta. Braći je bilo bitno stvarati vlastite priče, a zahvaljujući dugotrajnosti serijala, nije nikakav problem zaključiti koliko su braća napredovala od prvih, naivnih eskapističkih akcijskih priča do kasnijih urbanih melodrama po kojima su postali poznati diljem planeta.

Kao što je poznato, i Gilbert i Jaime cjeloviti su autori koji se u avanturi zvanoj Ljubav i rakete nadopunjuju svaki svojim pričama – Gilbert, pored brojnih manjih serijala i kraćih strip-pripovjedaka, već godinama crta neprekidnu priču o malom latinoameričkom gradu Palomaru i njegovim stanovnicima, koji su se s vremenom rasuli na sve strane Sjeverne Amerike, a njihova se obiteljska stabla toliko razgranala da je već i najvjernijim čitateljima postalo pomalo teško pratiti sve Betove likove (Gilbertov nadimak kojim najčešće potpisuje stripove). Jaime, s druge strane, ne ide baš toliko u širinu – njegov serijal zvan Locas ili po naški Ludače prati nekolicinu kalifornijskih djevojaka, mahom pripadnica latinoameričke etničke manjine i punk supkulture, od njihovih ranih tinejdžerskih godina kada su kao mlađahne biseksualne pankerice žarile i palile neuglednim predgrađima Los Angelesa, pa do kasnijih, zrelijih dana početkom devedesetih godina kada djevojke, sada već mlade žene, pokušavaju ostvariti nekakve poslovne karijere, trajnije veze i istinske ljubavi, ne zaboravljajući ipak pri tome i ljubav prema glazbi i otkačenom životu koja im je bila pogonsko gorivo u prvim godinama njihove adolescencije. U ovih nekoliko rečenica već su sažete neke bitne, mahom sadržajne inovacije koje su braća Hernandez uvela u svijet stripa – u svoje priče oni su unijeli novi oblik dokumentarnosti (djevojke u serijalu Locas pohode koncerte brojnih punk grupa koje su u to doba doista činile okosnicu američke underground glazbene scene, a stanovnici Palomara, premda je grad potpuno izmišljen, baštine mnoge autentične vidove latinoameričke kulture, poput jezika, prehrane i umjetničkog naslijeđa) koja, pak, ne umanjuje svježinu prevladavajuće fikcije i čak jača uvjerljivost i prijemčivost cijelog stripa; ženski likovi u njihovim su pričama oblikovani tako plastično, opipljivo i životno kao što to u stripovima nikad prije nije bio slučaj (o čemu će još biti riječi), i konačno, multikulturni obrazac življenja u Sjedinjenim Američkim Državama vjerojatno je po prvi puta uvjerljivo prikazan iz perspektive mlade generacije tinejdžera i dvadeset i nešto godišnjaka, i oni su tokom čitavog serijala itekako svjesni brojnih etničkih, religijskih i kulturnih napetosti i suprotnosti koje se prelamaju preko njihovih pleća. I u Gilberta i u Jaimea prisutna je tema jaza između ruralnog i urbanog načina života, odnosno između starih tradicija nastalima podjednako na poganskim i kršćanskim temeljima i modernih socijalnih konvencija, urbane gradske vreve u kojoj većina životnog sadržaja traje i obnavlja se u neprekidnom vrtlogu masovne, popularne kulture. Tu je, naravno, i tema seksualnosti koja je također rijetko kad bila obrađena tako slobodno i neopterećeno, a da autori ni u jednom trenutku nisu zapali u banalnost ili plitku erotiku. Svijet Ljubavi i raketa, baš kao i stvarnost u kojoj živimo, napučen je podjednako heteroseksualnim i homoseksualnim odnosima, a premda žene u oba serijala vode glavnu riječ, ni muškarcima nije uskraćen erotski potencijal, i upravo je ova dinamika neprekidnog 'rata spolova' jedna od pripovjednih strategija koje čine kičmu cijelog serijala. Ova je pojava izraženija kod Gilberta nego kod Jaimea – on povremeno ne bježi ni od mekše pornografije, a djelovanje stanovnika njegovog Palomara češće je uvjetovano spolnom žudnjom nego što je to slučaj s 'razuzdanim' pankericama iz predgrađa LA-a. Odnosi među likovima zapetljavaju se i raspetljavaju, nastaju i prestaju, sve u kolopletu jedne sapunice koja nema ničeg zajedničkog s jeftinim serijama s malih ekrana, već su joj, ako baš želimo naći nekakvu usporedbu, bliži veliki genealogijski romani zapadno-europske i američke literature, u kojoj se prošlost, sadašnjost i budućnost cijele vojske likova isprepliću u originalnim prostorno-vremenskim konstrukcijama. No, tu već ulazimo u diskusiju o narativnih tehnikama braće Hernandez, o čemu će više riječi biti malo kasnije.

Zašto se Ljubav i rakete ponovno pojavljuju u Zarezu? Razlog je tome što je domaća izdavačka kuća Fibra nakon dugo vremena konačno objavila naredna dva albuma sa sabranim pričama Gilberta i Jaimea, nakon što su prva dva izazvala pozornost i odobravanje ovdašnjih čitatelja stripa. Fibra se odlučila na način objavljivanja stripova iz časopisa Love & Rockets koji podrazumijeva odvojeno kompiliranje dvojice braće (jedan album zauzimaju samo Gilbertovi stripovi, a drugi isključivo Jaimeve priče), kao i izdavanje samo onih priča koje ulaze u njihove glavne serijale: Palomar i Ludače. To nažalost znači kako su brojni kraći i zasebni stripovi, koji nemaju veze s glavnim narativnim linijama serijala, u hrvatskom izdanju nažalost neprisutni. To je svakako šteta, jer se radi o vrijednim djelima u kojima braća uglavnom više eksperimentiraju, probavaju i vježbaju razne pripovjedne postupke prisutne u njihovim važnijim djelima, a da ne spominjemo stilska vrludanja u grafičkom izrazu koja znaju biti posebno zanimljiva ako znamo da glavni serijali braće Hernandez imaju prepoznatljiv vizualni identitet što se tokom godina doduše mijenjao, ali vrlo suptilno i bez naglih pomaka, kako bi se osigurao kontinuitet pripovijedanja nužan za priče takvog opsega i narativnog zamaha. Upravo se u kraćim stripovima mogu prepoznati temelji grafičkog razvoja Gilberta i Jaimea, stoga bi bilo lijepo kad bi i njihova manje značajna, ali stalnim čitateljima sigurno intrigantna djela jednom ugledala svjetlo dana i na hrvatskom jeziku, u kakvom posebnom, kronološki uređenom izdanju.

Treći po redu album Fibrinog izdanja Ljubavi i raketa okuplja Gilbertove priče iz razdoblja od 1988. do 1996. godine, dakle gotovo cijelog desetljeća autorovog neprekidnog bavljenja svojim životnim projektom. U trenutku kada zađemo u prvi kratki strip u ovom izboru, priču Šećer i bol, većina bitnih stanovnika gradića Palomara već nam je dobro poznata, a njihovi osnovni odnosi, obiteljske i osobne povijesti već su utvrđeni i dobrim dijelom razvijeni, a u slučajevima nekih likova – čak i više-manje zaključeni. Tako se dobro poznata muška ekipa – Jesus, Israel, Satch, Vicente, Gato (s izuzetkom Heraclia) pojavljuje sve rjeđe – jer su ih ekonomske prilike, traume iz prošlosti, nesređeni dugovi i slični tereti razasuli daleko od Palomara, pa sada muku muče na prašnjavim cestama i u velikim gradovima sjevernoameričkog kontinenta. Broj se ženskih likova, s druge strane, povećava – pored nezaobilazne Lube koja svojom zamamnom figurom i slojevitom osobnošću i dalje dominira serijalom, upoznajemo i svu silu njenih rođakinja, sestara i polusestara, a ne treba zanemariti ni to što su njene starije kćeri već odrasle, pa imaju svoje probleme i dileme… Dolazak brojnih stranaca u Palomar i zavrzlame do kojih njihova prisutnost dovodi svakako neće pojednostaviti iskustvo čitanja stripa prosječnoj publici, dok je kriminalistički zaplet naslovne priče Potres u duši ovdje samo kako bi sve te likove uklopio u dosljednu narativnu strukturu, ukazujući pri tom na glavnu Gilbertovu temu u toj fazi stvaralaštva – prodor modernih tehnologija i suvremenog načina života u selo poput Palomara, koje još većinom funkcionira na gospodarskim i političkim principima davno minulog 19. stoljeća. Mogu li se preostali stanovnici Palomara, pa čak i sama Luba, nositi s ovim promjenama ili će pokleknuti i život nastaviti negdje drugdje? To je ono što Gilberta, a s njim i čitatelje, najviše zanima. Treba reći da Potres u duši ispunjava ambicije autora – sve narativne linije virtuozno su provedene i zaokružene, likovi ocrtani majstorski pronicljivo, a njihove psihologije i odnosi briljantno balansirani i nijansirani, s mnogo osjećaja za orkestriranje međusobno vrlo različitih, k tome i suprotstavljenih individualnosti u cjelovitu, fascinantnu i uzbudljivu priču. Kriminalistički elementi – prijetnja serijskog ubojice koja se nadvila nad gradić i potraga za krivcem – djelo skreću i u smjeru poigravanja sa žanrovskim obrascima, što priči daje posebni šarm i prijemčivost. Različite narativne postupke, ranije korištene s nešto manje uspjeha, Gilbert je ovdje izbrusio do savršenstva – isprepliće se govor u trećem licu, perspektiva prvog lica i pripovijedanje putem toka svijesti, izmjenjuju se više kontemplativne, monološke situacije s izrazito dramskim, sukobima nabijenim trenucima, variraju se prostorno-vremenski okviri odvijanja priče, uz česte vremenske skokove u prošlost ili budućnost pojedinih likova, i tako dalje… Ukratko, u Potresu u duši Gilbert se još jednom dokazuje kao veliki pripovjedač čiji najbolji stripovi, izrazito romaneskne strukture, mogu izdržati usporedbu i s najvećim djelima latinoameričke, pa i svjetske literature. Posebno naglašavam ovu kulturološku komponentu djela jer je ona kod Gilberta vrlo istaknuta, i dio njegove autorske veličine doista proizlazi iz uživljenosti u tradiciju o kojoj govori, samo što je u njegovim stripovima tradicija latinoameričke kulture doživjela izrazito modernu interpretaciju, prilagodljivu čak i stilskom ključu magičnog realizma, budući Gilbertove priče sadrže doista mnogo fantastičnih, pa i nadrealističkih elemenata. Stoga nije čudo da Gilberta uporno uspoređuju s njegovim velikim suvremenikom Gabrielom Garciom Marquezom, a najveća sličnost koju zasigurno dijele je potpuna originalnost – nije mnogo umjetnika koji su, poput njih dvojice, tako spremno i neprekidno crpili ne samo iz svoje neposredne stvarnosti, već i iz duge povijesti koja je oblikovala tlo na kojemu su došli na svijet. Nažalost, u narednim pričama iz Fibrinog trećeg albuma Ljubavi i raketa, koje se bave mahom Lubinom prošlošću, Gilbertova originalnost ponegdje prerasta u manirizam. Svjestan svoje izdvojenosti na suvremenoj strip sceni, Gilbert se u pričama nakon Potresa u duši koristi uglavnom pripovjednim postupcima koje je već isprobao i u velikoj mjeri iscrpio, ne pomičući pretjerano dosegnute granice svoje umjetnosti pripovijedanja. Ono što se ipak mijenja jest crtež – dok je u Potresu u duši autor ostao vjeran svojoj gruboj, nemirnoj liniji i ekspresionističkom ugođaju, punom mrljavih kontrasta i pomalo mračnog karaktera, s nekim gotovo apstraktnim grafičkim prijelazima, te nezgrapno senzualnim, donekle izmučenim figurama – u pričama iz ranih devedesetih godina crtež postaje čišći, linija slobodnija i zaobljenija, kontrasti prigušeniji, a erotika mnogo izraženija nego prije. Može se čak reći da u tim novijim pričama Gilbert pušta da ga vodi više ruka i vizualne preokupacije, a manje stari, sada potisnuti osjećaj za preglednu i funkcionalnu naraciju. S cijelom vojskom likova, kojih sa svakom pričom ima sve više, a svaki teži pokazati vlastitu individualnost i značaj – nije lako orkestrirati, a autoru se pri kraju albuma događa da se spotakne češće nego prije. Možda je stvar u promijeni mjesta radnje – kad bi se važniji likovi vratili iz Amerike u Palomar, serijalu bi se moglo vratiti nešto od starog šarma. A možda za konačnu prosudbu valja pričekati idući album.

Za razliku od Gilbertovog albuma, koji pokriva gotovo desetogodišnju autorovu produkciju, priče sabrane u Fibrinom četvrtom albumu kompiliraju samo četiri godine Jaimevog rada na Ludačama – od 1985. do 1989. Ipak, album je opsegom velik, a unatoč pozamašnom obujmu i velikom broju stranica, čita se lakše nego Gilbertov, i sve do kraja ne gubi na zanimljivosti i atraktivnosti. Nameće se neizbježan zaključak kako s ujednačenošću kvalitete pripovijedanja Jaime stoji vidljivo bolje nego Gilbert – no, s druge strane, očito je kako su Jaimeve ambicije u startu bitno drugačije i, usudio bih se reći, manje pretenciozne. Jaime ne barata s vojskom likova nego s njih najviše desetak doista bitnih, ne varira toliko kao Gilbert prostorno-vremenski kontekst odvijanja svojih priča, niti se upušta u tako mnogo skokova u prošlost i budućnost, zanemarujući osnovnu narativnu liniju. Na prvi pogled, reklo bi se da Jaime manje riskira, jer njegove priče teku više linearno, a kada se i odluči na variranje različitih razina prostora i vremena, montažni skokovi na strip-tablama bitno su manje radikalni nego Gilbertovi, a on je upravo iz radikalne montaže pojedinih sekvenci razvio posve slobodan pripovjedni stil. Takav stil računa na nešto angažiranijeg čitatelja nego narativni stil Jaimejevih priča, koje uza sve bogatstvo sadržaja, te često potresne i teške teme uvijek zadržavaju određen laganiji, pitkiji, rekao bih gotovo i slapstick ugođaj; jer njegovi stripovi obiluju brojnim vizualnim gegovima koji olakšavaju praćenje naracije i strip odvode prema zabavnim meta-doskočicama kada autor procjeni da sadržaj može trenutno zamoriti čitatelja. Što se likova tiče, postava je manje-više ista – i dalje pratimo život Maggie i Hopey i njihovih prijateljica Izzy, Penny, Daffy i drugih, s tom razlikom da u ovim pričama muški likovi dobivaju neusporedivo veći značaj nego prije, te postaju ravnopravni ženskoj postavi. Među njima je i ranije predstavljeni Speedy Ortiz, Izzyn brat i Maggiena ljubav iz djetinjstva, čije veze s kriminalnim podzemljem i suprotstavljenim uličnim bandama cijelu četvrt Skakavci uvlače u turbulentan krvavi sukob s tragičnim posljedicama. Ray Dominguez, još jedna Maggiena srednjoškolska simpatija, vratit će se iz inozemstva u Skakavce i dodatno zakomplicirati situaciju, a njegov stari prijatelj, bivši panker Doyle Blackburne suočit će se s brojnim demonima iz svoje maglovite prošlosti, istovremeno pokušavajući steći nova prijateljstva i socijalnu sigurnost u društvu dobro nam znanih djevojaka… Za to vrijeme, Hopey je sa svojom punk grupom na turneji po SAD-u, a njena i Maggiena veza neizbježno propada i njihov odnos se hladi… Hoće li se Maggie zauvijek udaljiti od Hopey i odlučiti se za zagrljaj muškarca, ili život za Maggie i Hopey skriva još mnoga iznenađenja koja ni jedna od njih ne može predvidjeti? Na temelju napisanoga, čini se kako je Fibra dobro naslovila svoj četvrti album Love & Rockets serijala – jednostavno: Maggie i Hopey. Koliko god drugi likovi bili zastupljeni, i koliko god se čitatelji upoznali s njihovim životima i karakterima, na koncu se sve ipak vrti oko Maggie i Hopey i povijesti njihovog odnosa punog uspona i padova. Taj je odnos dijelom prijateljski, dijelom seksualan, ali je u svakom slučaju sudbonosan, a brojni retrospektivni dijelovi uvlače nas u same korijene njihove veze i navode da shvatimo što je potaklo tada još djevojčice da odbace uobičajene klišeje roditeljskog odgoja i socijalne uloge u skladu s njihovim klasnim i etničkim porijeklom, te se spremno prepuste vrtlogu punk supkulture u kojoj su dobile slobodu stvarati svoja pravila, ali se izložile i riziku nestalnog i nomadskog života u suprotnosti s rigidno uređenim svijetom oko njih. Kako vrijeme prolazi, Maggie i Hopey se pomalo i prilagođavaju, kako sustavu oko njih, tako i jedna drugoj, sve dok se njihov odnos ne postane postojan i počne predstavljati okosnicu njihovih života. Prijateljice ili ljubavnice – to i nije toliko bitno. Važnije je da su nerazdvojne. I premda njih dvije dominiraju albumom, značajno mjesto dobiva i Izzy Ruebens, nekadašnja spisateljica a danas darkerica čudnog izgleda, čijom pojavom majke u Skakavcima plaše neposlušnu djecu. U priči Muhe na stropu – izvrsnoj, gotovo nadrealnoj i najhrabrijoj Jaimevoj narativnoj bravuri, dobivamo priliku zaviriti u njen život u Meksiku i shvatiti razloge promjene koja se odigrala u njoj.

Grafički gledano, i Jaime s vremenom postaje sve slobodniji, a njegov naizgled pomalo hladan stil zasnovan na nevjerojatnoj upečatljivosti crno-bijelih kontrasta i virtuoznom prikazu ženskog tijela obogaćuje se sve slobodnijom i dosljednijom improvizacijom, koja njegovom crtežu daje dodatnu i neodoljivu toplinu, te ga čini ravnopravnim sljedbenikom svijetle tradicije klasičnog američkog realističnog novinskog stripa. Naravno, u svježem modernom ruhu. I premda je njegov crtež proizvod osamdesetih godina (vidljive su njegove sličnosti s pankerskom estetikom i umjetnošću Raymonda Pettibona), vitalnost mu neće biti osporena ni u novom mileniju.

Što reći na kraju? Ništa posebno. U Ljubav i rakete već smo se odavno uživjeli, te unatoč povremenom praznom hodu – nestrpljivo čekamo nastavak.