Robert Crumb: Muzika

Djela jednog od najznačajnijih strip autora uopće, Amerikanca Roberta Crumba, na našim prostorima nisu mnogo prevođena. Teško je naći objektivan razlog ignoriranja opusa tako važnog autora, jednog od reprezentativnih umjetnika hipi kulture, tim više što su kulturni obrasci koje je hipi pokret stvorio potakli prilično velik odjek među regionalnom mladeži, što je utjecalo na nastanak više kulturnih epigona, ali i originalnih umjetničkih pojava u brojnim područjima, ponajviše u glazbi i likovnoj umjetnosti. Ni strip nije bio izuzetak, samo što se utjecaj stranih stripova prožetih hipi ideologijom u nas osjetio nešto kasnije, u doba Novog kvadrata, kada je ta moda na inozemnoj strip sceni donekle bila već prošla. No, i tada je Crumb kod izdavača prošao prilično nezapaženo, a glavni su utjecaj na domaće autore izvršili, kao i uvijek, autori francuskog porijekla, okupljeni oko časopisa Metal Hurlant, čija je centralna figura bio neizbježni Jean Giraud alias Moebius. Svojevremeno je veoma popularan bio i Jean-Marc Reiser, čije se ime u inozemnom kontekstu veže uz hipi kulturu, premda je on svojim djelom anticipirao neke stilske i ideološke karakteristike koje su do punog izražaja došle tek u doba punka, kao što su anarhoidnost i bespoštedna satira. Stoga je logično da su prijevodi Reiserovih stripova objavljivani u Poletu, centralnom časopisu Novog vala, dok ih je na prijelazu stoljeća hrvatskoj publici iznova otkrio Šareni dućan, izdavačka kuća odgovorna i za objavu prvog Crumbovog albuma u cjelovitom hrvatskom prijevodu. Ta po mnogočemu zanimljiva malena izdavačka kuća iz Koprivnice i inače objavljuje knjige autora čija se imena vežu za beat, hipi i rock kulturu 50-ih, 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća, uglavnom u vrlo dobrim prijevodima, kao da je osnovna izdavačeva koncepcija nadoknaditi takve propuste u našoj izdavačkoj djelatnosti. Prema tome, čitatelje izdanja Šarenog dućana neće iznenaditi pojava Crumbovog albuma, budući da se on i po godinama i po umjetničkoj poziciji prirodno uklapa u gore navedeno društvo.

U takvom kontekstu, neobično je što je Šareni dućan dolazak Crumba na domaću strip scenu započeo albumom koji zapravo korjenito demistificira njegovu ulogu arhetipskog hipi umjetnika. Radi se o albumu Muzika, kompilaciji stripova rađenih većinom 80-ih godina kada je Crumb svoju opsesiju starom crnačkom glazbom (bluesom, gospelom, jazzom i sl.) počeo prenositi u stripove, otkrivajući time prezir prema kulturi s kojom ga se obično povezuje – rock'n'roll kulturi 60-ih i 70-ih godina. Tako ćemo u ovom albumu saznati kako on uopće ne voli Jimi Hendrixa, a prema modernoj pop i rock glazbi, u kojoj se još uvijek čuje utjecaj 'zlatnog doba' rock'n'rolla, osjeća jedino odbojnost i gnušanje. Najčešći lik Crumbovih stripova jest on sam, i po tome ni stripovi u Muzici nisu izuzetak.

Crumb je uobičajeno autoironičan, nesputan i sarkastičan, te se ne libi prikazati sebe kao starog čangrizavca koji vinil ploču uzdiže na razinu fetiša i paranoično čuva svoju kolekciju starih ploča iz 20-ih i 30-ih godina, a neke nove klince i nove ritmove uopće ne razumije, niti ih želi shvatiti. U nekoliko biografskih stripova čiji su subjekti stari crnački blues glazbenici poput Charliea Pattona također dolaze do izražaja neke tipične Crumbove teme; a to su, naravno, 'rat spolova' i kritika američkog načina života iz perspektive neurotičnog pojedinca. Takav pojedinac podjednako se ne snalazi u odnosima sa ženama i u općenitoj socijalizaciji. Crumbov prikaz 'rata spolova' zna biti gotovo životinjski perverzan, ali pri tome, zahvaljujući virtuoznom crtežu, i veoma senzualan. Po svim tim elementima, konstantnima za Crumbov umjetnički izražaj, stripovi o crnim glazbenicima prirodno se uklapaju u osnovni tijek njegovog opusa, ali se u njima javljaju i neki novi sadržaji, kao što je pitanje rasizma i klasne podjele društva, koji u Crumbovim starijim stripovima nisu bili toliko izraženi.

Budući da je Muzika kompilacija Crumbovih stripova iz nekoliko faza karijere, labavo povezanih osnovnom temom, o opravdanosti izbora pojedinih stripova može se raspravljati. Oni su formalno veoma različiti, te variraju od pripovjedno konvencionalnih djela kao što su spomenute biografije glazbenika, pa do Kubističkih be bop stripova, radikalnih eksperimenata gdje su montaža table i ritam izmjene kadrova zasnovani na ritmu glazbe, a naizgled nebulozni prizori povezani asocijativnom logikom toka svijesti. U takvim je djelima Crumb virtuozan inovator stripa, i pitanje je koliko su oni prihvatljivi prosječnom čitatelju, budući da je za njihovo razumijevanje potrebno nešto dublje poznavanje medija. Drugim riječima, unatoč većoj nakladi i solidnoj grafičkoj opremi, Muzika ostavlja dojam proizvoljnog uredničkog posla bez neke čvršće koncepcije, i prava je šteta što se izdavač nije odlučio na opsežniji poduhvat poput prevođenja pojedinih epizoda Crumbovih najpoznatijih serijala, Fritz The Cat i Mr. Natural. Ovako nam u rukama ostaje čitljiv album koji autora ipak ne predstavlja u pravom svjetlu. Slaba Crumbova zastupljenost na domaćem tržištu u kontradikciji je s njegovom visokom međunarodnom reputacijom, a dalo bi se nabrojati još autora slične sudbine. U takvim bi se slučajevima prevođenju trebalo pristupiti sustavno, sa sviješću o tome koje bi stripove pojedinog autora trebalo predstaviti publici, kako bi on među domaćim publikom zauzeo mjesto koje zaslužuje.

S druge strane, i ovaj album čitatelju pruža priliku da potpuno uživa u bogatstvu Crumbovog crteža, i u tome je njegova glavna kvaliteta. Posebno su zanimljive reprodukcije brojnih omota ploča koje je Crumb crtao prema narudžbi ili iz vlastitog zadovoljstva, a oni, osim poslovično originalnog tretmana ljudske figure, pokazuju i Crumbovu veliku tipografsku kulturu. Ona je zasnovana upravo na utjecaju tipografskih rješenja omota ploča 20-ih i 30-ih godina, i Crumb u predgovoru albuma priznaje kako je često preuzimao njihove tipografije i koristio ih u svojim stripovima, bilo u naslovima, bilo u ostalim verbalnim sadržajima. Crumbov najpoznatiji dizajn, omot ploče Cheap Thrills, grupe Big Brother & The Holding Company (također reproduciran u albumu), kolaž je ilustracija i tipografskih ideja koje jasno pokazuju u kolikoj je mjeri Crumb upio utjecaj omota starih ploča i ukomponirao ga u svoj vlastiti stil. Jasno je, dakle, kako je utjecaj glazbe, stare ili nove, bio presudan u formiranju Crumbove umjetnosti, i to se ne očituje samo u stripovima čiji je sadržaj sama glazba, već u cijelom njegovom opusu.

Najbolji strip objavljen u albumu Muzika kratka je, no sadržajno bogata priča To je život, koja se može čitati i kao malena sociološka studija o sličnostima i razlikama nižih i viših društvenih klasa tokom većeg vremenskog raspona – siromašnih crnaca, radnika na plantažama, glazbenika u trenucima dokolice, zatim bogatih vlasnika glazbenih korporacija i pripadnika bjelačke više srednje klase koji uživaju u crnačkoj glazbi mnogo godina nakon smrti njenih autora. Taj strip predstavlja pravi pripovjedni dragulj i centralno je mjesto Muzike i time je glavni mamac za čitatelja prethodno neupoznatog s Crumbovim opusom.