Šaka i Tajna paukove krvi

Prije točno dvije godine, prvi dan ljeta slučajno je obilježen izvanrednim događajem – koncertom glazbenika Willa Oldhama (poznatijeg pod pseudonimom Bonnie 'Prince' Billy) i njegovih sudruga, u prepunom dvorištu Teatra &TD, jednom od najljepših koncertnih prostora u Zagrebu. Skupili su se dobro raspoloženi ljudi raznih generacija, sretni što je svima omiljeno godišnje doba konačno počelo; a na pozornici ih je spremno dočekao mnogočlani sastav izgledom nalik na gusare ili švercere s južnih mora – šarene ljetne košulje, bujne nepočešljane frizure, raščupane brade, ruke tetovirane egzotičnim, slikovitim motivima – sve su to bili elementi performansa podjednako važni kao i instrumenti i zavidna vještina glazbenika; i čim je svirka krenula, a eklektične melodije ispunile svaki zakutak šarmantnog dvorišta, započeli smo se njihati u opuštenom ritmu, znajući da je ljeto je napokon stiglo. Vrijeme je bilo besprijekorno, a izlazak savršen. No, dvije godine poslije, tu je dijametralno suprotna slika. Vani sipi kiša, zavija vjetar i oluja, sjedim za ekranom kompjutera pišući tekst za novi broj Zareza. Danas je prvi, tzv. nulti dan T-Mobile INmusic festivala, nastupaju neka zanimljiva imena, ali vrijeme je nezahvalno, sumnjam da će se velik broj ljudi popodne zaputiti na Jarun… Nije vrijeme za rock'n'roll piknik na otvorenom, atmosfera nije kakva bi trebala biti prvi dan ljeta. Loše vrijeme podsjeća me da imam posla preko glave i da će do istinskog početka ljeta proći još nekoliko tjedana. Nije vrijeme za plandovanje. Vrijeme je za čitanje srpskih stripova.

U prošlom broju pisao sam o Wostoku, maštovitom i agilnom strip autoru i izdavaču fanzina iz Vršca, a u ovom broju na red su došli albumi, knjižice ili grafičke novele njegovih kolega, suboraca i sunarodnjaka, braće po autorskim stremljenjima i shvaćanjima medija – stripovi Šaka Radovana Popovića i Tajna paukove krvi Aleksandra Opačića. Po prvi puta stripove dvojice autora recenziram u jednom tekstu, i to iz više razloga – oba su stripa objavljena iste godine, izdavač oba stripa poznata je beogradska kuća Fabrika knjiga, koja svojom bibliotekom Studio strip postaje sve relevantniji faktor na regionalnoj strip sceni (pa će ovaj tekst ujedno biti i promocija njenih aktivnosti); nadalje, Popović i Opačić autori su koje povezuju mnoge sličnosti u grafičkom stilu, naraciji i tematskim preokupacijama, i naposljetku – oba su autora istaknuti pripadnici vrlo žive i postojane srpske underground strip scene, još uvijek nedovoljno poznate u Hrvatskoj; koja postupno postaje sve manje underground a sve više priznati i legitimni dio suvremenih strujanja u vizualnim umjetnostima, i to ne samo u Srbiji. Zahvaljujući potpori Komikaza, u čijem su okruženju Popović i Opačić počeli objavljivati stripove, glasi o srpskoj, ali i široj regionalnoj underground strip sceni doprli su i do inozemstva i tamo naišli na plodno tlo. Potvrđuje to i prvo izdanje Novog doba, tzv. međunarodnog festivala nesvrstanog stripa, održanog od 9. do 13. lipnja ove godine u Beogradu, na koji su pristigli brojni priznati autori nezavisnog stripa iz svih krajeva Europe. Jasno je, dakle, da su u Srbiji uvjeti za razvoj alternativnih, nezavisnih, ili naprosto eksperimentalnih izričaja posljednjih godina vrlo poticajni, što je očito iz niza albuma objavljenih u Fabrikinoj biblioteci.

Strip Šaka Radovana Popovića slobodna je adaptacije priče Električni mrav Philipa K. Dicka, pisca čija su djela oduvijek bila zahvalan materijal za raznorazne adaptacije, uglavnom u domeni skupih filmskih spektakla holivudske produkcije, među kojima je najpoznatiji i najkvalitetniji primjer Blade Runner Ridleya Scotta. Budući je znanstvena fantastika žanrovska ladica u koju se može udobno smjestiti većina piščevih uradaka, logično je da su njihove filmske adaptacije obilovale fascinantnim specijalnim efektima i sofisticiranom pirotehnikom, ali i uvjerljivim prikazima distopijske budućnosti, dekadentnih urbanih megalopolisa čijim ulicama poput mrava gmižu Dickovi junaci, nesposobni ostvariti se i prepoznati kao individue od krvi i mesa u toj košmarnoj, kaotičnoj varijanti liberalnog kapitalizma, čiji su tržišni mehanizmi već odavno zagušili svaku pomisao na akciju i na kreativnost, odnosno na življenje općenito. Priznajem, Dickove priče u originalu nisam čitao, ali gledajući njihove filmske adaptacije jasno je da, unatoč svom blještavilu znanstveno fantastičnog konteksta, njihova privlačnost uvijek leži u junaku, u tom usamljenom biću koje jedino ima snage oduprijeti se nehumanim društvenim strukturama, čak i ako ga ta mašinerija na kraju samelje i zgazi. Dramatski potencijal priče počinje, otkriva se i završava unutar samog junaka, stoga se može reći kako su junakov unutarnji svijet i mračna vizija budućnosti najuže povezani, kao da je jedno iščašena projekcija drugog, i obratno. Ovaj suštinski element zadržan je i u Popovićevoj adaptaciji i predstavlja njeno ishodište, njenu polaznu točku.

No, kako Radovan Popović nije režiser skupih filmskih spektakla, nego autor stripova, i to prilično neobičan i originalan, njegova adaptacija uznemirujuću viziju budućnosti evocira posve različitim sredstvima. I u mediju stripa moguće je napraviti skup, atraktivan spektakl, no Popović mudro izabire drugi smjer – intimno putovanje u junakovu psihu, kolaž treperavih mentalnih podražaja, simptome atrofirane svijesti koja se istodobno gasi i pokušava pohvatati konce svojeg života, shvatiti razloge i posljedice svoga postojanja. Sama fabula jednostavna je, gotovo banalna. Glavni lik budi se u bolničkoj postelji nakon teške prometne nesreće i primjećuje da je izgubio desnu šaku. Radi se o visoko pozicioniranom birokratu zaposlenom u nekom glomaznom međunarodnom poduzeću. Uskoro po buđenju, doktori i medicinske sestre govore mu da su pri operaciji došli do zanimljivog otkrića – naš junak uopće nije čovjek, nego biološki robot kojim upravljaju sićušne elektroničke komponente, i čiji je sav misaoni svijet samo složeni računalni program, koliko bogat, toliko i ograničen pravilima, zakonima i regulativama za ponašanje bioloških robota. Poslije ovog saznanja, junaku se pitanja sama nameću – što je iluzija, što zbilja, a što samo programirana kompjuterska slika? Kada je rođen, tko ga je proizveo, i s kojom namjerom? Kada i kako će umrijeti, i hoće li uopće? Je li njegov život njegovo djelo ili samo dio šireg razrađenog plana? Je li djevojka koju voli iskrena, je li ona uopće stvarna? Ili je i njeno postojanje samo fatamorgana pohranjena u njegovim elektroničkim krugovima…

Sve su ove dvojbe i dileme izražene prije svega slikom. Tekst je škrt, fragmentaran, gotovo telegrafski, služi tek tome da autoru olakša naraciju i sačuva povezanost s predloškom; pa ipak, i u takvom verbalnom izričaju ima neke poezije, pogotovo na samom kraju, gdje posljednja rečenica dosljedno zaokružuje atmosferu cijelog stripa i učvršćuje njegovu melankoličnu notu. Naracija je začuđujuće fino i ležerno izvedena. Unatoč gustoći, oporosti, a ponegdje i svjesnoj napornosti grafičkog izraza, strip se doista može čitati, vrlo nesmetano i prohodno. Tekstu je osnovna namjena usmjeriti čitatelja na sliku. A u Popovićevoj Šaci doista se ima što gledati. Prvi srodnici koji se prirodno javljaju slikari su enformela, zatim Jean Dubuffet i Francis Bacon. Posebno Bacon ima jasnu ulogu u formiranju Popovićevog grafičkog izraza. Njegovi portreti sa svojim raspadnutim čeljustima i trulim tkivom vidljivo su inspirirali fizionomije Popovićevih figura, no taj je utjecaj Popović uklopio u posve osobnu viziju – kod njega lica plutaju u šumi rastera, šrafura, mrlja, rezova, linija i ploha koje imaju zadatak dočarati duhovnu pustoš megalopolisa budućnosti, ali i mračnu fizionomiju njegovih ulica i stambenih blokova. Tako se fizionomije likova i fizionomija njihovog okoliša stapaju u fizionomiju kadra, u tkivo samog stripa. Tu se Dubuffet javlja u detaljima, u gomilanjima poteza na tragu enformela, ali uvijek s jasnim ciljem – približiti čitatelju svijest junaka, njegovo viđenje stvarnosti. U Šaci kadrovi gotovo da i nisu prostorno određeni, nisu raspoređeni po zakonima filmske kompozicije i narativne preglednosti. Autora u odabiru onoga što će prikazati intuitivno vode vizualne asocijacije, a svaka tabla predstavlja zaokruženo djelo, jednu postaju u čitateljevom putovanju kroz junakov, ali i autorov tok svijesti. Naposljetku, Popović uspijeva dosljedno oblikovati dva glavna lica – čovjeka/robota i njegovu djevojku, i približiti njihove krizne trenutke čitatelju. Kraj je jasan, ali otvoren – premda je junakova sudbina ispunjena, priča kao da nije posve zaokružena, no to nije ni potrebno. Jednog čovjeka više nema, nema njegovog svemira ni njegove stvarnosti, koja nikome neće nedostajati. Mehanizmi urbanog megalopolisa kotrljaju se i dalje i melju i ljudske i robotske duše. Zanimljivo, Popovićeva Šaka donekle me podsjetila na strip potpuno različitog izraza, ali slične vizije budućnosti – Zarobljenika zvijezda španjolskog majstora Alfonsa Fonta. No, dok je Fontov strip u osnovi optimističan, a ljubav za njega ostaje jedini način da se ljudi odupru banalnim ulogama koje im društvo nudi, kod Popovića tog optimizma nema. Ljubav je atrofirala jednako kao i elektronički krugovi glavnog junaka. Je li potrebno isticati kako je Šaka idealna literatura za dosadne kišne dane?

Ako će ponekom čitatelju možda biti teško progutati Popovićevu Šaku, bit će mu još teže proniknuti u Opačićevu Tajnu paukove krvi. I sam sam imao problema u probavi tog neobičnog napitka. Koktel utjecaja, grafičkih preokupacija, sadržajnih ekshibicija i izražajnih sredstava – sve je to Tajna paukove krvi. Ako je ljubavna priča u Popovićevu djelu ipak izvedena s dozom razumijevanja za čitatelja, kod Opačića toga nema. On računa na vaš apsolutni angažman, na trud pri raspoznavanju i dešifriranju zakučaste simbolike njegovog stripa i definiranju elemenata koji naizgled košmarnom kolažu različitih grozomornih slika ipak daju određenu koherentnost. Opačićev strip fascinira prije svega složenošću i bogatstvom grafičkog izraza – dok je kod Popovića crtež još uvijek bio sredstvo provođenja neke vrste narativne niti, kod Opačića naracija se raspada, i premda se javljaju lica koja učestalošću pojavljivanja sugeriraju da nit postoji (groteskno deformirani Batman, žena, Miki Maus, pas i mačka, dvije glavate humanoidne figure kojima strip počinje i završava), ona nije pravocrtna, nije čak ni vijugava, nego je zapetljana u gordijski čvor koji će samo najhrabriji moći otpetljati. Upustimo li se u raspetljavanje tog čvora, možda ćemo shvatiti kako tako nešto zapravo i nije ključ za razumijevanje stripa, te da će odgovor prije biti u slobodnom upijanju asocijacija upetljanih u Opačićeve grafičke čvorove, ako

te čvorove prepoznamo kao nosive stupove autorovog izraza i njegove osobnosti.                                      Jednostavnije rečeno, autor nam u Tajni paukove krvi na papiru izlaže vlastitu nefiltriranu,

otkačenu, a ponegdje i uznemirujuću podsvijest, čiji čvrsti elementi predstavljaju istrošene otpatke pop kulture, simbole jednog propalog vizualnog svemira propuštenog kroz novu i neobičnu perspektivu. Kao i uvijek, Batman nekud juri, nekog spašava, upinje se bez prestanka da postojeći svijest spasi od vanzemaljske opasnosti, no dok se on tako grčio, nije primijetio da je taj svijet već propao i raspao se na komadiće – Miki više nije simbol dječje nevinosti i naivnosti nego odbojna zvijer, a ni Tom i Jerry nisu što su nekad bili. Nema nikakvog čvrstog prostora, nikakvih čvrstih socijalnih okvira ili konteksta koji bi Batmanu poslužili kao uporište. Oko njega se sve kovitla, sve se vrti, rastvara i pretvara u ritmu karakterističnom za protok snova, ili slika koje vidimo pred sobom kad zatvorimo oči. Nema sigurnosti, nema početka ili cilja, samo aktivnost napregnuta do granice smislenosti, granice iz čije napetosti Opačić gradi vizualni svijet svog stripa. Batman ne shvaća da u takvom okruženju nema mjesta za junaka i propušta učiniti ono jedino bitno i moguće – približiti se drugom biću, dati mu razlog za postojanje, u čvrstom savezu možda povratiti izgubljenu koherenciju stvarnosti. No, budući se Batman nastavlja igrati i vjerovati u zastarjeli zaplet u kojem je on glavni junak, u konačnici biva usisan u autorov vizualni vrtlog u kojem za njega kao spasioca nema mjesta. Ima mjesta, možda, za Batmana ljubavnika, čovjeka ili djeteta, no taj stupanj samosvijesti u ovoj epizodi Batman ne dostiže. Je li prema ovoj interpretaciji Tajna paukove krvi izvrnuta priča o super-herojima, radikalnija revizija i od najhrabrijih djela Alana Moorea? Na to pitanje nemoguće je odgovoriti. Opačićev strip ne pruža ugodno čitateljsko iskustvo, ali omogućava uvid u vizualni svijet jednog intrigantnog i beskompromisnog uma, kojemu svaka interpretacija podjednako odgovara, a nova značenja otkrivaju se sloj po sloj. I premda su moji afiniteti više na strani Popovićeve pomaknute, no ipak postojeće naracije, Tajni paukove krvi ne mogu zanijekati dojmljivost, ali i uspješnost u poigravanju čitateljevim emocijama, od onih najmračnijih do nekih lakše probavljivih. A može li ovakvim, potpuno originalnim ali teško prohodnim putem Opačić nastaviti dalje, vrijeme će pokazati. Jedno je sigurno – niti jedan od ovih stripova nije tipična ljetna literatura. Možda je stoga znakovito da upravo sad, 21. lipnja, dok završavam ovaj tekst, uporno i neprekidno pada kiša.