Svebor i Plamena

U crnim devedesetima, kada je domaća strip scena proživljavala jednu od težih kriza, u izdavačkoj pustoši strip je živio i razvijao se u dvije glavne tiskovine, fanzinima i dječjim časopisima. Iznenadna navala fanzina sredinom dekade upoznala je preostalu publiku i starije kolege s novom generacijom prethodno neafirmiranih autora. Tada tek mlađi punoljetnici, autori stasali u fanzinima poput Endema, Stripoholica i Variete Radikala uskoro su postali kritična masa koja je, u suradnji s autorima tzv. 'izgubljene generacije' (Macan, Sudžuka, Biuković, Ribić i dr.), malo pomalo revitalizirala domaću scenu, te ju uz brojne organizacijske pothvate (među kojima se festival Crtani Romani Šou ističe kao najvažniji u prvih nekoliko godina svoga postojanja) dovela do oporavka i obnove koji traju i danas. Često se dešavalo da stariji autori 'izgubljene generacije', koji su primarne angažmane nalazili kod inozemnih izdavača, surađuju s fanzinima, jer su im isti pružali neograničenu kreativnu slobodu, a konačno i priliku da svoj talent pokažu i na domaćem (tada uvjetno rečeno) tržištu, za što ranih devedesetih gotovo da i nije bilo mogućnosti, osim u dječjim časopisima za osnovnoškolski uzrast. Modra Lasta, Smib, Frka i Prvi izbor tih su godina zapravo jedini autorima nudili stalan, solidno plaćen posao. U tim su časopisima mlađi autori, zahvaljujući preporukama starijih, također pronašli prve profesionalne angažmane. Među strip serijalima koji su izlazili u dječjim časopisima postoje vrhunska ostvarenja, na kojima su zajednički radili autori i starije i mlađe generacije, bivši fanzinaši i iskusniji profesionalci, i u tim se stripovima jasno vide sve suprotnosti koje su se u domaćem stripu lomile tokom devedesetih, što naravno nije samo odraz strujanja unutar strip scene, već i šire društvene stvarnosti. Jedan od najboljih takvih stripova je serijal Svebor i Plamena, scenarista Darka Macana i crtača Gorana Sudžuke i Matije Pisačića, koji je u Modroj Lasti izlazio od 1995. do 2005. godine u 12 epizoda, a ove je godine objavljen u strip albumu.

Svebor i Plamena jedan je od rijetkih domaćih stripova čija su ciljana publika tinejdžeri, i koji govori o tinejdžerima u realnom prostorno-vremenskom kontekstu, tj. u Hrvatskoj druge polovice devedesetih. Kao neizbježna paralela nameću se Osmoškolci Ivice Bednjanca, klasično ostvarenje domaćeg stripa i vjerojatno prvo čiji su glavni likovi bili tinejdžeri, čiji utjecaj na svoje pisanje Macan i sam priznaje. No, dok  Osmoškolci predstavljaju sliku mlađih generacija u jugoslavenskom društvu, te su likovi često idealizirani kao vrijedni pripadnici svoje zajednice i uglavnom ne preispituju legitimitet autoriteta institucija, od obitelji i škole do policije kao personifikacije države, u Sveboru i Plameni kao oličenju devedesetih likovi su nešto stariji, manje vedri, svjesniji brojnih mana društva u kojem žive i samim time su nam bliži, a njihov svijet ponekad i previše prepoznatljiv. Glavni likovi u serijalu, dječak Svebor i djevojka Plamena, članovi su obitelji pogođenih nedaćama koje su obilježile domaću tranziciju, kao što su ratne traume, nestala rodbina, nemogućnost zaposlenja itd. Plamenina obitelj, koju čine ona, majka, sestra i nestali, a kasnije pronađeni otac, prisiljena je nakon gubitka stana pronaći smještaj kod majčine prijateljice, Sveborove majke i njezine obitelji. Sveborova obitelj također je krnja, otac većinu vremena provodi radeći u inozemstvu, te se majka mora sama brinuti o Sveboru i njegovom bratu. Suprotnosti i sličnosti između te dvije obitelji čine osnovu za brojne sukobe njihovih članova i razvijanje njihovih međusobnih odnosa te odnosa s drugim likovima iz  neposrednog im okruženja, poput članova šire obitelji, npr. Sveborovog djeda, i Sveborovih i Plameninih prijatelja i školskih kolega. Prvotna netrpeljivost između Svebora i Plamene, kao logična posljedica prisilnog, a neželjenog dijeljenja životnog prostora, postupno će prerasti u iskreno prijateljstvo, a pri kraju serijala, naslućujemo, i u nešto više od toga. Sukob spolova odvija se na razini više generacija, ne samo između Svebora i Plamene, već i njihovih roditelja i braće i sestara. Taj je generacijski jaz, i nastojanje da ga se premosti, jedna od važnih tema serijala, i provlači se kroz zaplet gotovo svake epizode. Općenito, svaka se pojedina epizoda bavi nekim vidom paradoksa hrvatskog poratnog društva, a da strip pri tome nije didaktička slikovnica, jer svaki zaplet polazi od likova i njihove uloge u okolini koja im nije sklona i s kojom se moraju sukobiti i mijenjati ju, a sve reference na društvenu stvarnost proizlaze iz toga. Jedna je od glavnih vrlina stripa mogućnost praćenja evolucije Macana kao scenarista, jer već od druge epizode dijalozi postaju sve prirodniji, likovi dobivaju karakteristične psihološke konture, postaju plastični i čitateljima bliski, njihove reakcije i ponašanje prepoznatljivi, ali nas ipak uvijek iznova iznenade, ovisno u kakvoj se situaciji nađu. A različitih je situacija doista mnogo, jer je Macan, uz već spomenute teme, u Sveboru i Plameni progovorio o mnogo čemu - klasičnim pubertetskim i ljubavnim nedaćama, školskim problemima, traženju i dokazivanju prijateljstva, eksperimentiranju s drogom i alkoholom, narkomaniji, kriminalu, preljubu, materijalizmu, korumpiranim medijima, supkulturama, suprotnostima grada i provincije, religiji, seksualnosti (pa i o homoseksualnosti koja je upravo krajem devedesetih iz supkulture prešla u javnost), a naposljetku i o smrti bliske osobe. Zadivljujući je to raspon za strip objavljivan u dječjem tisku, ali i dokaz da autori stripa nipošto nisu podcjenjivali svoju publiku, već su o tinejdžerskoj populaciji pripovijedali zrelo i promišljeno, te su bili dovoljno senzibilni da društvo u kojem smo u protekloj dekadi živjeli prirodno prikažu iz njihove perspektive, a da ni u jednom trenutku ne pređu u patetiku i banalnost. Strukturno gledano, serijal ima dojam ciklusa, posljednja epizoda izravno se nadovezuje na prvu, ali godinu dana nakon upoznavanja Svebor i Plamena više ni izdaleka nisu isti ljudi, te je kontrast njihovih karaktera na početku i na kraju serijala maksimalan, te se čitatelju čini da su likovi i njihovi autori zajednički dosegli životnu, odnosno umjetničku zrelost. Ovo ne vrijedi samo za vrsnog scenarista Macana, već i za crtače serijala, Sudžuku i Pisačića (Sudžuka je autor prvih pet epizoda, dok je Pisačić nacrtao ostale), koje je tim zanimljivije uspoređivati što su njihovi stilovi potpuno različiti. Ovdje dolaze do izražaja te dvije skupine autora koje su krojile hrvatsku strip scenu u devedesetima, pa i danas. Sudžuka je s objavljivanjem započeo kasnih osamdesetih, a paralelno s profesionalnim radom na stripu, u ranim je godinama karijere prove neko vrijeme kao crtač i animator u Zagreb filmu. Pisačić je svoje prve radove objavio u fanzinima, crtačkim senzibilitetom više odgovara alternativnom, eksperimentalnom stripu nego serijalu namijenjenom širokoj publici. Jasno je stoga da je Sudžuka zanatski daleko potkovaniji od Pisačića, njegovi su likovi anatomski razrađeniji, izrazi njihovih lica bogatiji, kretnje su im prirodnije i fluidne, a kompozicija table mu je pregledna, a istovremeno i dinamična, montaža prizora gotovo filmska, a u oštrim kontrastima crnih i bijelih ploha očit je utjecaj Jaimea Hernandeza (koji je vidljivo utjecao i na Macana, barem u izboru tema). No, Pisačić posjeduje različitu, ali također vrijednu izražajnost i šarm. Ako je u svojim prvim epizodama bio donekle sputan Sudžukinim naslijeđem, kasnije se razmahao i razvio specifičan stil, u kojem je sretno spojio karakteristike svojeg ranijeg, linijski raskošnog i grafički zasićenog stila iz fanzinskih dana sa zahtjevima komercijalnog, populističkog stripa. Posljednja epizoda, Fernando, posebno je impresivno crtana. U dijalozima Svebora i njegovog djeda Pisačić je pokazao bogatstvo facijalnih ekspresija koje ranije nije bilo prisutno, a stilski je dijametralno suprotno Sudžuki, i u kombinaciji s Macanovim sugestivnim pisanjem čini jedan od vrhunaca serijala.

Na izdavanje ovog serijala u formi albuma dugo se čekalo, i možemo se samo nadati da će i drugi kvalitetni Lastini serijali, poput Gluhih Lasta Štefa Bartolića uskoro biti objavljeni u tom obliku, jer to bez sumnje zaslužuju. Izvan konteksta dječjih časopisa njihovo bi se mjesto u povijesti domaćeg stripa moglo lakše i potpunije odrediti. I ne samo to, već bi Lastini serijali, ukoričeni u albumima kao samostalna djela, što i jesu, neprekidno podsjećali da su u devedesetima stvorena neka od najjačih djela domaćeg stripa, unatoč brojnim poteškoćama koje pratile scenu kroz cijelu dekadu.