Top 10 Marvelovih stripova zadnjih deset godina

Julia

Autorov izbor iz recentnije Marvelove produkcije, s naglaskom na onim izdanjima koja posebno vješto barataju sa šezdeset godina neprekinute narativne linije što je uostalom i distinktivna vrlina kuće.

Povijest doličnog ukusa je povijest kanoniziranja šunda prethodne generacije. Tako su u zrelom periodu modernog književnog kanona sredinom prošlog stoljeća već ustoličeni krimić i horor. Brzo su uslijedili sf i fantasy da bi se zatim prvi put u tradiciju obrane donedavno šund narativnih žanrova uključila filmska kritika pristajanjem uz western i mafijaške filmove. Upravo je široko uzeta kategorija žanra, s artom kao oprekom, kroz desetljeća pomogla da ovaj proces kolko tolko ostane u „pristojnim“ okvirima. Da se i dalje može govoriti o razlici između starog europskog larpurlartizma i novog američkog populizma kao temeljnoj pa makar više i ne bila dovoljna za uspostaviti jasnu estetsku hijerarhiju.

Ipak strip je i unutar tog benevolentnog okvira ranjiv, često predmet poruge i prezira. Posebno njegov jedini stvarno izvorni doprinos žanrovskoj paleti: superheroji. Upadljiv razlog tomu je što su superheroji najlakše oruđe blockbuster logike dominantne zadnjih trideset godina koja nalaže da se prodaje brand primjenjiv desetljećima i uzduž i poprijeko zabavne industrije (stripovi, igračke, igrice, igrani film, animacija, televizija, knjige) a ne recimo jedinstveni umjetnički iskaz. Film je najvidljivija arena ovih prijepora i oprez s kojim filmska kritika i dalje pristupa nečemu tako monumentalnom kao što je Marvel Cinematic Universe svjedoči da se na glavnu odliku superherojskog žanra: ideju „zajedničkog svemira“, gleda kao na komercijalnu a ne estetsku strategiju. Šteta.

Šteta utoliko što se stvarno radi o estetskoj strategiji. Ideja kontinuiteta i grananja nekolicine osnovnih motiva i likova kroz različita djela je srce žanrovske umjetnosti, mitoloških i religijskih tekstova. Moć pomno ispletene interne referencijalnosti je besmrtna. Zato je neprimjereno da se njen vrhunac, dosegnut u suvremenoj Marvel strip produkciji, olako doživljava. Marvel od šezdesetih priča jednu te istu povezanu priču što uz stripovsku hiperprodukciju i gotovo monopolistički status na tržištu znači da se literarna i ina konkurencija zapravo i ne može takmičiti. DC je mogao ali je prihvatio ideju „zajedničkog svemira“ kasnije i puno manje predano tako da se više diči svojim jednokratnim graphic novels.

Dakle Marvel može pričati priče kakve nitko drugi ne može. Činjenica da obitavaju svijet u kojemu više stotina likova ima više tisuća stranica povijesti otvara autorima posve posebne mogućnosti. Naravno, često se o tome govori i kao utegu ali čini mi se da je bilanca debelo u korist prilika. Evo deset primjera gdje je tomu tako.

 

10. Charles Soule – She-Hulk (2014-2015)

Svijetli kut Marvel svemira je često dosezao i baš kričave nijanse ovog desetljeća. Ton je zadao Fractionov Hawkeye s divljim bojama, zaigranom naracijom i karikiranim naslovnim herojem. Souleova She-Hulk ima sve vrline tog pristupa ali i jaku protagonisticu čije probleme Soule, i sam pravnik poput She-Hulk, pitko oslikava bez da ih banalizira.

9. Rick Remender - Uncanny X-Force (2010-2012)

Mračni kut Marvel svemira u pravilu mi je iritantan. I Uncanny X-Force postane na kraju, kada napokon primijetite koliko melodramatično je Remender spreman opet i iznova postaviti i ne posebno zanimljive moralne (deontološke) dileme. Ali do tada ste već previše investirani u napokon primjereno i dirljivo slomljene Deadpoola i Wolverina i zadovoljni da Archangel po prvi put stvarno i izgleda poput boga što je trebao biti smisao lika oduvijek.

8. Jason Aaron – Wolverine and the X-Men (2011-2014)

Činilo se početkom tisućljeća da će Avengersi s temama vojne intervencije i checks and balances napokon postati važniji i potrebniji od borbi X-Mena protiv genetskim determinizmom zadojenih morbida. Nažalost, kako danas mediji i političari olako prodaju bijedne kukavne narative o monstruoznoj neodgojivoj djeci koja nam dolaze s Bliskog Istoka „Wolverine and the X-Men“ je prijeko potrebna doza zdravog razuma. Ravnatelj Wolverine ovdje hrpu genetski i društveno predodređenih masovnih ubojica postepeno pretvara u heroje. Sirove i opterećene, ali heroje. Uostalom to je bio i njegov put.

7. Paul Cornell – Captain Britain and MI13 (2008-2009)

Ovo u zadnjoj trećini postane najzabavniji superherojski rat desetljeća. Na jednoj strani su avatari Britanije: muslimanka koja vitla Excaliburom, klasični avenger, heroina iz drugog svjetskog rata koja je vampir, lovac na vampire, Merlinov odabranik čija snaga raste proporcionalno samopouzdanju i prepredeni mutant iz britanske tajne službe. Na drugoj je strani Lord Dracula s agendom rasne čistoće. Neodoljivo!

6. Brian K. Vaughan – Dr. Strange: The Oath (2006-2007)

Uz Reeda Richardsa, Dr. Strange je vodeći konzervativac Marvel svemira. Svaka velika Dr Strange priča se vrti oko mogućnosti radikalne promjene i Strangeovog opetovanog izbora statusa quo. Vaughan u The Oath to predstavlja kao intuitivnu etiku vrline a ne utilitaristički blef. Također, Strangea gotovo fatalno rani pištolj kojim se samoubio Hitler.

5. Mark Waid – Daredevil (2011-2014)

Lik slijepca koji sve intenzivno osjeća jednostavno je najbolji medij za medij koji komunicira i slikom i riječju. Svaku stranicu se doživljava kroz crtež ali i kroz Mattov sluh, njuh, opip i uvrnuti katolicizam. Otključa nešto posebno i u inače nezanimljivim autorima (Frank Miller, Brian Michael Bendis, Mark Waid).

4. Nick Spencer – Captain America: Steve Rogers (2016-)

Kapetana Ameriku nam zle sile pošemere za taman toliko stupnjeva da nitko ne primijeti ali da potajno prestaje biti bastion liberalne demokracije i krene joj raditi o glavu. Spencerova saga zapravo tek počinje ali je već ostvarila rani vrhunac s Civil War 2: The Oath u kojem se ovaj novi Steve Rogers profilira u najboljeg Marvel negativca (Dr. Doom je trenutno rehabilitiran). Spencer destilira sve najotrovnije političke impulse zadnjih godina i daje im elokventni glas Kapetana Amerike. Mjestimice nečitljivo ali na dobar način.

3. Warren Ellis - Moon Knight (2014)

Ovo krene i ne stane. Ustaljena narativna praksa nalaže da se dijagnosticirano šizofrene protagoniste treba sumorno secirati sloj po sloj. Ali Ellisov Moon Knight ulazi u lika brzo i visceralno. Kroz šest brojeva vas napaja istom onom maničnom energijom kakvom je progonjen i sam lik koji je jedan tren dandy, drugi lumpen a već u trećem drevni egipatski bog Khonsu.

2. Kieron Gillen – Journey Into Mystery (2011-2012)

Superheroji sele u fantasy i naprave sve kako treba i više. Gillen postavlja Lokija kao meta heroja koji manevrira kroz priče tako što ih i sam priča i time stvara. Mitovi se grade na mitovima (nordijskim, albionskim, modernim, košmarskim) i kroz njih Loki pokušava sebe iznova napisati kao boljeg lika. Sve to bez zamora ili precioznost i uz humor i autentično bajkoviti ugođaj. Također, ovo je krunski primjer Marvel intertekstualnosti. Gotovo svaki broj Journey Into Mystery je bio zahvaćen događajima iz drugih paralelnih Marvel stripova. Umjesto da ga uguše, Gillen ih je sve uklopio u vlastitu premisu: samo još priča za Lokija da ih prepravi.

1. Jonathan Hickman – Fantastic Four/FF (2009-2012)

Trijumf žanra zapravo. Da, nekad je dubina stripovskih referenci zbunjujuća i faux znanstveni jezik nenamjerna komedija. Za uzvrat dobijete ep koji uspijeva ispoštovati pedeset godina povijesti tridesetak glavnih likova i na svjež način postaviti konflikte koji su ih i izvorno definirali. Čine ga Avengers, New Avengers, Infinity, Secret Wars i početni Fantastic Four i Future Foundation. Teško je pobrojati sve pogođene detalje u Hickmanovom tretmanu Marvel svijeta ali najvažniji je bio da uspješno ocrta kontrast u zauvijek središnjem antagonizmu Reeda Richardsa i Victora von Dooma. Nekako je uspio, i to na način koji stvarno jednako uvažava vrline obojice i čini ih zabavnima i vrijednima divljenja. Richards je genij koji uređivanje svijeta ipak podređuje obiteljskim, ljubavnim i prijateljskim odnosima. Doom je genij koji želi upravljati svijetom. Richards je u pravu. Doom je impresivan. Ako stripovi o superherojima ičemu „služe“ onda je to da postave dobro i zlo u tako jasne, poštene i atraktivne okvire.

Anketa

Što vam je najinteresantnije na stripovi.com?

Rezultati

Arhiva

Najnovije

Vijesti

Magazin

Recenzije

  • Supermanova smrt
    Kod: SU TPB 3
    Ocjena: 56%
    Vrijeme: 20.5.2017. 21:13:00
    Autor: Paka01
    Broj komentara: 3
    Broj pogleda: 505
  • Plameni brod
    Kod: KM LUSP 6c
    Ocjena: 63%
    Vrijeme: 20.5.2017. 19:46:00
    Autor: doom
    Broj komentara: 2
    Broj pogleda: 234
  • Bitka na mostu
    Kod: TX MX 20
    Ocjena: 68%
    Vrijeme: 19.5.2017. 1:28:00
    Autor: doom
    Broj komentara: 6
    Broj pogleda: 527
  • Nightmare tour
    Kod: DD LEX 111
    Ocjena: 37%
    Vrijeme: 16.5.2017. 0:45:00
    Autor: Sarghan
    Broj komentara: 6
    Broj pogleda: 504
  • Izum stoljeća
    Kod: MM LIB 74
    Ocjena: 28%
    Vrijeme: 10.5.2017. 0:19:00
    Autor: bjelolasica
    Broj komentara: 5
    Broj pogleda: 468

Aukcije

Forum

Najčitanije

Vijesti

Magazin

Recenzije

  • Pleme drvenih lica
    Kod: ZG ZS 981/982
    Ocjena: 81%
    Vrijeme: 4.3.2017. 1:13:00
    Autor: igor 12
    Broj komentara: 14
    Broj pogleda: 1840
  • U ime pravde
    Kod: NN LIB 59c
    Ocjena: 86%
    Vrijeme: 11.3.2017. 0:21:00
    Autor: Jerry Krause
    Broj komentara: 1
    Broj pogleda: 1560
  • Konačna pobjeda
    Kod: KM ZS 1079
    Ocjena: 74%
    Vrijeme: 23.3.2017. 0:59:00
    Autor: igor 12
    Broj komentara: 7
    Broj pogleda: 1351
  • Nepobjedivi ratnik
    Kod: AA LIB 12a
    Ocjena: 58%
    Vrijeme: 7.4.2017. 1:01:00
    Autor: Jerry Krause
    Broj komentara: 2
    Broj pogleda: 1113
  • Drvo za vješanje
    Kod: MV LIB 32c
    Ocjena: 72%
    Vrijeme: 9.4.2017. 0:22:00
    Autor: thekide
    Broj komentara: 5
    Broj pogleda: 1093

Aukcije

Forum