Smatram da u recenziranju pojedinih epizoda Alana Forda, barem što se tiče Magnus&Bunker proizvodnje, treba imati na umu godinu (pa možda čak i mjesec) kada je epizoda objavljena u Italiji. Treba imati na umu vrijeme u kojem je Bunker stvarao. Ova epizoda je objavljena 1974. i predstavlja apsolutni stripovski napad kako na fašističku ideologiju, tako i na vanjsku imperijalističku politiku SAD-a, koja traje do danas. Odmah na prvoj strani Broj Jedan čita novine i govori: "Državni udar ovdje, državni udar tamo! A osim toga, otmice, strijeljanja, sudski procesi! Ništa nova u novinama."
Zatim slijedi jedna od priča Broja Jedan, ali atipična priča. Zašto atipična? Spominje se samo Južna Amerika kao mjesto radnje. Priča govori o državi u kojoj vlast naizmjence preuzima nekoliko diktatora: Rivera, Garcia, Manuel, Broj Jedan (hehehe) i Enriques. Koji se stvarni diktatori ili generali možda skrivaju iza tih imena? Mislim da za ovu priču to i nije previše važno, na što je Bunker i ukazao uvrstivši i Njegovu Visost među njih. Kako dolaze na vlast tako uzimaju sve megalomanskije titule: general na kvadrat, supergeneral na treću potenciju, supergeneral na petu potenciju, superultrageneral. Ovime Bunker naravno ismijava same diktatore i kult ličnosti koji dolazi sa svakom diktaturom.
Od sredine 50-ih godina 20 st. do 1974., kada je epizoda nastala bilo je vojnih udara napretek. U Evropi su najpoznatije vladavine vojne hunte u Grčkoj 1967.-1974. i naravno vladavina fašističkog diktatora Francisca Franca u Španjolskoj 1939.-1975. Što se tiče Središnje i Južne Amerike spomenut ću samo nekoliko primjera. Možemo počet od Kube 1956.-1959., gdje glavne uloge imaju Batista (pijun SAD-a), Che Guevara i Castro. Zatim možemo skoknut do Bolivije gdje Nacionalni Revolucionarni Pokret (MNR) dobiva izbore 1951. Vlast im uskraćuje pobjedu, pa MNR podiže uspješnu revoluciju 1952. i pokreće temeljite promjene: poljoprivrednu reformu, obrazovanje i nacionalizaciju najvećih rudnika. Međutim, to je i početak razdoblja političkih neslaganja i smjena političkih i vojnih vlasti, obilježeno kršenjem ljudskih prava, korupcijom, ekonomskom krizom i trgovinom droge. Pa dolazimo do Urugvaja gdje na krizu koja je vladala, nasiljem odgovara radikalno lijeva skupina Tupamaros što je potaklo vladu da pojača represivne mjere, uključujući i ukidanje osobnih prava pod predsjednicima Jorgeom Pachecom Arecom i njegovim nasljednikom Juanom Maríom Bordaberryjem. Na koncu je 1973. vlast u zemlji preuzela vojska, čime je započelo 11-godišnje razdoblje diktature u nekoć najstabilnijoj demokraciji na kontinentu. U susjednom Paragvaju od 1954. do 1989. zemljom je vladao diktator Alfredo Stroessner, isprva blizak SAD-u. Brazil je pak, od 1964.–1985. pod vodstvom vojne hunte koju su poduprle SAD.
I dolazimo do Čilea gdje je od 1970. vladao Salvador Allende Gossens. Inače prvi marksistički političar izabran za predsjednika jedne države na demokratskim izborima. Ubijen je u vojnom udaru 1973. jer je svojom politikom agrarne reforme, nacionalizacije rudnih bogatstava i pravedne raspodjele bogatstava, opasno ugrozio interese krupne buržoazije i stranih kompanija, a pogotovo onih od SAD-a. U Argentini se polovicom 20 st. izmjenjuju vlasti i vojne diktature. Socijalne i političke prilike dovode do uspona Juana Peróna (inače 1930-ih vojni ataše u Mussolinijevoj Italiji) koji dolazi na vlast 1946. i provodi agresivnu politiku osnaživanja države. Veliku podršku dobiva od supruge Eve Perón, poznatije kao Evita Perón. Perónov drugi mandat prekida 1955. vojna hunta koju vodi Eduardo Lonardi i Perón odlazi u progonstvo, no ostaje popularan u Argentini. Tijekom 1960-ih godina izmjenjuju se vojne i civilne vlasti, pokušavajući se nositi sa smanjenim ekonomskim rastom i socijalnim problemima. Cijelo desetljeće traju sukobi peronista i antiperonista. Uz potporu pristaša Perón se vraća iz progonstva i osvaja pobjedu na izborima 1973. Umire 1974., a vlast ubrzo preuzimaju militaristi.
Ove zadnje dvije države su najvažnije za ovu priču. Zašto? Zato jer naslov u novinama (simboličnog naziva Glas Gluhih) koje Broj Jedan čita na samom početku glasi: Državni udar u Patagoniji. Pošto Patagonija obuhvaća dio Argentine i Čilea, a obje su zemlje poprište velikih promjena u vlasti 1973., smatram da je Bunkeru kao deklariranom... Hmmm... Ljevičaru, to tada bilo od velike važnosti. Njegova Visost dobiva poruku iz Ministarstva za istraživanje ruda i gubljenje vremena, gdje ga očekuju dva lika. Debeli s naočalicama i karakterističnom frizuricom je zasigurno karikaturalni prikaz Williama Howarda Tafta, predsjednika SAD-a 1909.-1913.
Inače sumnjam da je Magnus izabrao Tafta zato jer je bio najdeblji američki predsjednik (tip je imao 140 kg). Taft je vodio vanjsku politiku koju je nazvao diplomacija dolarom. Riječ je o diplomatskoj infiltraciji američke ekonomije tj. korporacija u siromašnije zemlje Latinske Amerike i Azije putem zajmova. Cilj ovoga bilo je ˝miroljubivo˝ nametanje američkih poslovnih interesa u raznim dijelovima svijeta. Kada diplomacija dolarom ne bi uspijela (kao npr. u Nikaragvi), slala se vojska. Ovaj drugi lik s cigarom u ustima predstavlja Geralda Forda, republikanca koji je došao na mjesto predsjednika SAD-a nakon ostavke Richarda Nixona u vrijeme kada je epizoda napravljena (1974.). Ako netko slučajno nije primjetio, naš glavni junak i dotični gospodin imaju isto prezime. Ovdje se Bunker čak usudio osvrnuti na nepolitičku škakljivu djelatnost jednog ranijeg američkog predsjednika:
Debeli: "Jasno da se ne varate, dragi šefe! Sve je to kleveta, kao i ono o vašim vezama s onom plesačicom što se ubila! Najobičnija kleveta, zar ne?"
Lik s cigarom i crvenilom u licu: "Naravno! Živimo okruženi klevetama!"
Naravno, ovdje se aludira na navodnu vezu između J.F.K.-a i Marilyn Monroe. S njima dvojicom se u sobi tada nađe general War, okorjeli jednooki kauboj (s kaubojskim čizmama na nogama). Personificiranje rata u ovom liku ne razaznaje se samo u njegovom imenu:
General War im se obraća autoritativno: "To je vaš posao! Meni je vrijeme izmjereno: izbori su za mjesec dana! Državni udar treba organizirati prije! I pronaći špijuna u toku ovog tjedna."
Nakon što je prihvatio zadatak, Broj Jedan zajedno s Alanom, Bobom, Sir Oliverom i Grunfom sjeda u avion. Nakon što su sletjeli i smjestili se u hotelu znakovitog imena – Miroljub, ekipa se baca na posao. Ovdje slijedi urnebesni dio kada socijalni radnik objašnjava siromasima kako da ubiju slobodno vrijeme. Suze su mi potekle na samom početku razgovora:
Socijalni radnik: "Dobar dan, dobri ljudi. Ja sam socijalni radnik zadužen za ovo područje."
Siromah: "Ali, mi nemamo novaca."
Tada Alan i Bob odjednom ulaze u nacističko sjedište, te ubrzo postaju članovi:
Stari mutavi fašist: "Od ovog časa pripadate grupi ˝ Bez Straha˝. Plaća je mala, život je težak, ali pobjeda je sigurna."
Bob sarkastično: "Svi oponašaju grupu TNT."
Magnus& Bunker nisu zaboravili ismijati inertni, licemjerni, obični puk (vidi slika gore!).
Magnusu je za naslovnicu poslužio lik Junia Valeria Borghesea, istaknutog talijanskog fašista koji je 1970. bio vođa neuspjelog državnog udara nazvanog Golpe Borghese. Točnije plakat s likom Borghesea, što se vidi i po istom tipu crvenih slova, a i beretka je tu.
Inače se razdoblje 1960-ih do 1980-ih u Italiji naziva Godine Olova (Years of Lead). To vrijeme, a pogotovo 1968.-1975. prepuno je učestalim terorističkim napadima i atentatima koje provode komunističke, neofašističke i anarhističke frakcije, međusobno optužujući jedni druge. Na te događaje Bunker se osvrnuo na str. 86. Ovdje treba uzeti u obzir nezainteresirani pogled policajca kraj kojeg je upravo eksplodirala bomba, te sprdnju s našom stvari (tal. cosa nostra). Također treba primjetiti natpis na prozoru sjedišta: Ovdje se prodaju samo nacistički proizvodi, dok na ulaznim vratima piše: Teško tebi narode.
Ova epizoda je natovarena s toliko simbolike i karikaturalnih likova da je to nešto zastrašujuće. Kladim se da je Magnus sigurno negdje ubacio i lik Henrya Kissingera (najveće face tadašnje američke vanjske politike), a koliko se likova iz tadašnje talijanske desničarske politike krije ovdje... O tome ne želim ni razmišljati. Zanimljivo je da Bunker čitaocu praktički kroz cijeli strip jasno govori tko stoji iza svega. Kao da nam svima želi reći: A što ste mislili, ko organizira vojne udare? Kad sam bio klinac ova epizoda mi je bila užasno dosadna, totalno bez veze, ali sad kad je pročitam... To je to! Zbog ovakve je tematike postojao ovaj strip, koji za mene na žalost odavno ne postoji. Možeš se pošteno nasmijat, a ova epizoda čak nosi i neku poruku. Uglavnom, po meni jedna od ozbiljnijih epizoda, ako se tako nešto može uopće izjavit za ovaj strip. Magnus&Bunker se čini mi se, uopće ne trude previše satirizirati neofašizam, nego jasnije i malo ozbiljnije kroz te primitivne huligane i stare oronule prdonje prikazati sav njegov kretenizam i besmislenost. Meni je najvažnije da je grupa TNT u zemlji u kojoj se sprema vojni udar odsjela u hotelu Miroljub. Možda je zapravo ta mala Bunkerova gesta i njegova jedina poruka.
I za kraj zadnje riječi trojice diktatora koje je Broj Jedan dao strijeljati:
Prvi: Umirem za slobodu!
Drugi: Umirem za zemlju!
Treći: Umirem jer će me ubiti!
.jpg)
