Mater Morbi

Dylan Dog

DD VEC 71 | 96 str.

Zbog iznenadne slabosti, Dylan Dog je hitno prebačen u bolnicu gdje za njega započinje beskrajna patnja u obliku jednog od najvećeg užasa današnjice: bolesti. Neprirodna crna masa u njegovom tijelu muči ga i proždire iz dana u dan, a doktori ništa ne poduzimaju kako bi ga spasili. Jedini način da se riješi tvari koja ga ubija je da doprije do njenog samog središta, u samo srce patnje… do mjesta koje se nalazi na korak do smrti.

Informacije o autorima

Scenarij

Crtež

Naslovnice

Ocjena stripa

Recenzija

Ukupna ocjena 88%

Priča 8

Scenarij 9

Crtež 10

Naslovnica 7

Moja ocjena

Ocijeni strip

Ocjena čitatelja

Ukupna ocjena 82%

P*8

S*7

C*8

N*8

NASLOVNICE — DOMAĆA IZDANJA

  • Majke i očevi
    DD VCSP 1
  • Mater Morbi
    DD VEC 71

NASLOVNICE — ORIGINALNA IZDANJA

  • Mater Morbi
    DD SR 280

ZANIMLJIVOSTI

  • Epizoda je u Italiji izašla krajem prosinca 2009. godine.
  • U Srbiji je ova priča dva puta objavljena od strane Veselog četvrtka: prvi put u sklopu Dylanove redovne serije (srpanj 2013.), a drugi put četiri godine kasnije u sklopu specijalnog izdanja „Majke i očevi“ objavljenog povodom 30 godina izlaženja Dylana Doga.
  • Priča je u srpnju 2016. također doživjela i svoje američko izdanje (izdavač Epicenter Comics) koje je predstavljalo prvu novu Dylanovu priču objavljenu na američkom tlu nakon 14 godina (to jest, od posljednjeg pokušaja objavljivanja nekoliko priča od strane izdavačke kuće Dark Horse Comics). Vrijedi istaknuti kako je spomenuto Epicenter Comics izdanje „Mater Morbi“ početkom 2017. godine na „Ghastly Awards 2016.“ dobilo nagradu za najbolju originalnu grafičku novelu 2016. godine („The Best Original Graphic Novel 2016“).
  • Autori ovog broja zajedno su debitirali na Dylanu kratkom pričom „Zaglavljen u vremenu“ objavljenoj u prvom broju Color Fest edicije (2007.). I dok je Carnevaleu ovo drugi rad na Dylanu, Recchioniju je ovo sveukupno treća priča koju je napisao za Dylana (druga je bila debi u regularnoj seriji, „Formular A38“).
  • „Mater Morbi“ je ujedno i posljednji broj Dylanove redovne serije objavljen pod uredničkim vodstvom Maura Marchesellija. Od originalnog broja 281, Marchesellija na uredničkoj poziciji nasljeđuje Giovanni Gualdoni, među Dylanovim fanovima pomalo kontroverzan scenarist kojeg je upravo Marcheselli „obučio“ za uredničko mjesto.
  • Ova priča ima svojevrsni nastavak u 361. broju redovne serije („Mater Dolorosa“) koji je krajem 2016. godine objavljen u Italiji. Ta je priča nedavno objavljena i u Srbiji u sklopu specijalnog izdanja Veselog četvrtka „Majke i očevi“.
  • „Mater Morbi“ jedan je od razloga zašto je Sclavi početkom 2013. godine imenovao Recchionija za glavnog urednika serijala. Na upit u jednom intervjuu zašto je odabrao upravo njega kao novog Dylanovog urednika, Sclavi je odgovorio kako je „pročitao jednu njegovu priču „Mater Morbi“ i bio jako impresioniran njome. Pomislio je „Ovo je mnogo bolje od mene [mojih priča]!“. Podsjetilo me je što je Dylan bio u svojim počecima.“
  • Osim nastavka, ova priča ima i prolog u boji na 8 stranica, napisan za jedan od brojnih (talijanskih) luksuznih HC izdanja ove priče. Spomenuti prolog također je objavljen u sklopu američkog izdanja „Mater Morbi“ te u srpskom izdanju „Majke i očevi“.
  • Priča je u Italiji neposredno nakon izlaska podigla veliku medijsku prašinu. Osim što je nahvaljena od strane čitatelja i kritičara, za nju su se zainteresirali i mediji koji inače ne prate strip. Razlog tome bila je tema eutanazije (kojom se „Mater Morbi“ djelomično i bavi) koja je u tom razdoblju bila vrlo aktualna u talijanskoj javnosti i politici (npr. slučajevi Eluane Englaro i Lucia Magri, ali i nešto stariji slučaj Piergiorgia Welby). Koliku je medijsku prašinu strip podigao vidljivo je iz činjenice da je priču prokomentirala i tadašnja podtajnica Ministarstva rada, zdravlja i socijalnih pitanja, Eugenia Roccella (link na jedan od mnogobrojnih članaka).
  • str. 43 + naslovnica – u ovoj priči pojavljuje se „Drvo muka/patnje“, jedan od karakterističnih „simbola“ u Recchionijevim pričama. Recchioni ga nerijetko ubacuje u velik broj svojih priča, a primjer toga dostupan čitateljima na ovim prostorima može se pronaći u 6. broju Siročadi „I vaskrsni u bolu“ u izdanju srpskog izdavača Darkwood.
  • postoje nekoliko razlika između američkog i srpskog izdanja ove priče. Osim (očekivanog) mijenjanja Grouchovog lika u američkom izdanju (brisanje brkova i promjena njegovog imena u Felix) radi izbjegavanja problema s autorskim pravima, postoji još nekoliko manje očitih izmjena koje su vjerojatno nastale zbog korištenja različitih talijanskih materijala (originalno ili reprint izdanje). Jedna od njih je na 51. stranici VČ izdanja / 59. str EC izdanja. U srpskom izdanju, u zadnjem kadru je vidljiva Dylanova suza u mraku dok je u američkom izdanju ta suza izbrisana.
  • str. 81 – cameo Smrti, ali ne one koju često susrećemo u Dylanovim pričama, već one iz „Sandmana“ Neila Gaimana.
  • str 92. – Recchioni gotovo kao da je predvidio medijsku buku koju će ova priča dići u Italiji. ;)

Počeci bolesti

U razdoblju kada su u redovnoj seriji izlazile loše ili u najmanju ruku prosječne priče, posve tiho i neprimjetno (ali samo na prvu) izašla je priča koja se po kvaliteti vrlo brzo istaknula od svih ostalih priča objavljenih u posljednjih nekoliko godina (zadnji takav hype oko neke priče stvorio se oko Sclavijevog #250 „Lift za pakao“). Osim po kvaliteti, istaknula se i po temi koja je u Italiji privukla nezapamćenu pažnju talijanske javnosti zbog koje je Dylan nekoliko (tje)dana bio tema članaka i naslovnica brojnih talijanskih novina i časopisa.

Iako se buka u Italiji digla zbog eutanazije (vidi zanimljivosti), ona je tek manji djelić mozaika teme kojom se ova priča bavi. Znatno više, ova se priča bavi stanjem prema kojem nitko od nas ne može ostati posve ravnodušan, i to samo zato što je to stanje svatko od nas u većoj ili manjoj mjeri te po (najmanje) nekoliko puta tijekom svog života osjetio na vlastitoj koži: bolest.

Netko je rekao kako nijedan čovjek nije otok… potpuno sam siguran kako je to rekao netko zdrav.

Ideja o dylandogovskoj priči posvećenoj bolesti već se dugo vremena ključala u glavi tadašnjeg glavnog urednika serijala, Maura Marchesellija. Kako se u to doba njegov rad na serijalu ograničavao samo na uredničke obveze, Marcheselli je tu ideju predložio mladom i obećavajućem scenaristu koji je tek odnedavno počeo pisati scenarije za Sergio Bonelli Editore: Robertu Recchioniju. Ipak, Marcheselli ideju o priči u kojoj se Dylan bori protiv bolesti nije predložio Recchioniju zbog njegovih scenarističkih vještina ili njegovih zapaženih stripovskih projekata izvan SBE, već upravo zbog Recchionijevog zdravstvenog stanja i njegovog čestog kontakta s bolešću. I uistinu, tko bi najbolje mogao napisati priču o bolesti nego netko tko je stalno bolestan? Iako je u početku bio skeptičan, Recchioni je ubrzo i sam shvatio kako je to istina, ali i kako bi na taj način mogao napisati priču u duhu brojnih kultnih priča iz najranije faze serijala: priču u kojoj je Dylanov lik samo „alat“ kojim se autor suočava sa svojim problemima. Isto kao što je Sclaviju Dylan predstavljao ispušni ventil i osobni dnevnik njegovih vlastitih strahova i razmišljanja o užasima sadašnjice, tako je i Recchioni u ovoj priči „iskoristio“ Dylana kako bi preko njega uznemirio, ali i predočio čitateljima svoja osobna iskustva o bolesti u nadi kako će time (i čitatelju i sebi) dati neko veće značenje svojim iskustvima.

Udaljenost između zdravih i bolesnih je beskrajni prostor, toliki da ga čak ni ljubav ne može ispuniti.

Konkretno, Recchioni je preko Dylanovog lika u priču izravno pretočio svoje osobno iskustvo suočavanja sa bolestima. Navedeno se najviše primjećuje u činjenici kako se Dylan posve sam suočava sa svojom bolešću. Tijekom cijele priče, ne posjećuju ga ni Bloch ni Groucho, pa čak ni djevojka s prvih nekoliko stranica priče s kojom se Dylan zabavljao prije nego što ga je bolest iznenada napala i prikovala za bolnički krevet. Ta potpuna samoća i izoliranost bolesnih od zdravih je temelj na kojem Recchioni gradi ovu priču, posebno stavljajući naglasak kako ishod borbe protiv bolesti najviše ovisi o samom bolesniku i njegovom stavu o bolesti. To jest, Recchioni pokušava reći da se bolest jedino može „pobijediti“ ako naučimo živjeti s njom i ako je prihvatimo kao dio nas samih.

Spomenuti prikaz tijeka prihvaćanja bolesti bila je glavna misao vodilja pomoću koje je Recchioni ispričao ovu priču o bolesti. Unatoč ograničenom broju stranica, Recchioni je naumio čitateljima što vjernije dočarati samu bolest, kao i sve ono što dolazi s njome. Vrlo detaljno opisuje bolnice i stanja bolesnika, ali i razvoj bolesti: od primitka pacijenta na hitnu, prebačajima po odjelima i pretragama, pa sve do sobe za intenzivnu njegu. Takoreći, prikazuje hijerarhiju bolnice baziranu na stupnju bolesti. To jest, koliko je pacijent blizu smrti.

Naravno, Recchioni nam je u ovoj priči spomenuti razvoj bolesti demonstrirao upravo na Dylanu koji odmah na početku priče posve iznenada, bez ikakvog objašnjenja ili razloga, završi u bolnici. Iako doktori ne znaju što mu je, na prvih desetak stranica se još nazire neka doza optimizma oko Dylanovog stanja. Ipak, situacija neočekivano brzo eskalira te se Dylanovo stanje sve više pogoršava. Kako se Dylan sve više pokušava oduprijeti nepoznatoj bolesti koja ga razdire, tako sve više fizički i psihički propada kako priča odmiče prema svom vrhuncu. Svakom novom stranicom Dylan djeluje sve iscrpljenije, zapuštenije i očajnije, što se najbolje može vidjeti na njegovom sve sušem i izmučenijem licu na kojem je maestralni Carnevale jednako maestralno dočarao spomenuti proces „bolesničkog propadanja“.

Osim vizualno, Dylanovo propadanje jednako je kvalitetno dočarano i scenaristički na način da se Dylanovo psihičko stanje pokušava vizualizirati pomoću unutarnjih monologa koje Dylan zapisuje u svoj dnevnik. Oni čine veći (i ključni) dio priče te djeluju toliko osobno i iskreno da je očigledno kako su oni produkt autorovog osobnog iskustva. Usudio bih se reći da je to što Recchioni u ovoj priči preko Dylana iznosi svoja brojna razmišljanja i osobno proživljena iskustva o bolesti ujedno i razlog zbog kojeg je ova priča uspjela: jer je osobna, nastala na temelju vlastitih, najčešće ne toliko ugodnih iskustava. A upravo takve su i većina uspješnijih Dylanovih priča: one u kojima su autori u Dylana i njegov svijet ugradili onaj najosobniji dio sebe.

Identitet je prva stvar koju ti ona oduzme. A onda ti oduzme i dostojanstvo, i na kraju…život!

Kako bi u prvi plan priče stavio bolest i naglasio njenu bit, Recchioni je u ovoj priči prikazao (težu) bolest kao prvi korak na stazi koja vodi do smrti. Tim prvim korakom započinje dugo i iscrpno putovanje tijekom kojeg bolesnik gubi sve veći dio sebe. Što je veća udaljenost koju bolesna osoba prijeđe na tom putu, to su bol i patnja uzrokovani bolešću sve veći i teži. Vrhunac patnje dostiže se nadomak „cilja“, u samom kraljevstvu bolesti koje se nalazi na samo nekoliko koraka do smrti. U tom pogledu, smrt kao konačni cilj na toj stazi patnje osobi izmučenoj od bolesti djeluje poput raja, a kraljevstvo bolesti kao njegovo predvorje i posljednja stanica ovozemaljskog života do čijih se dveri treba zaslužiti stići kako bi se putnici napokon oslobodili patnje i spoznali vječni mir. Iako je Smrt ta koja daruje konačni spokoj, upravo kraljica tog kraljevstva boli priprema putnika za prijem kod Smrti. Kraljica koja je putnika u stopu pratila od samog početka putovanja i koja ga je cijelim putem mučila okrutno, ali darežljivo, bolno, ali majčinski. I sve to kako bi ga dovoljno oslabila te iscrpila njegovu životnu energiju, pretvarajući ga time u praznu ljušturu spremnu stati pred lice Smrti kako bi od nje primio vječni mir.

Kraljica bolesti, muka i patnja

Naravno, kako bi autorova bit o bolesti u potpunosti došla do izražaja, Recchioni je morao otići gotovo do samoga kraja. A to u ovom slučaju znači da je pomoću bolesti morao toliko izmučiti Dylana kako bi istražitelj noćnih mora došao na sam korak do smrti. To je bio nužni preduvjet kako bi ga Recchioni poslao u samo srce bolesti, na mjesto gdje se odvija središnji dio ove priče i gdje će se Dylan susresti licem u lice s Mater Morbi, majkom bolesti.

Osim koncepta kako se bolest može pobijediti samo ako je, bez opiranja, prihvatimo kao dio sebe, Recchioni je ovom pričom također htio prikazati kako bolest, unatoč svim svojim negativnim stranama, ima i određene čari. Iz tog razloga, bolest je antropomorfizirao u vidu Mater morbi, vizualno je prikazavši kao veoma privlačnu ženu. Osim vizualnog izgleda, spomenute čari bolesti je također prikazao i preko njenog karaktera koji je, iako u većini slučajeva nemilosrdan i bezosjećajan, istovremeno i majčinski brižan, a u određenim situacijama i suosjećajan prema ljudima.

Upoznali ste je i sada možete shvatiti zašto smo prisiljeni surađivati s njom. Ne isplati joj se suprotstavljati… ona će u svakom slučaju pobijediti.“

Predstavljena kao vječni neprijatelj ljudi koji se protiv nje bore još od samog početka čovječanstva u nadi kako će pobjedom nad njom ujedno pobijediti i smrt, Mater morbi je jedan od upečatljivih likova ne samo ove priče, već i cijelog serijala. Takoreći, Recchioni ovom pričom uzdiže Mater morbi na razinu polu-božanstva prezentirajući je kao „silu“ koju liječnici, neovisno o trudu te nekim malim i neznačajnim pobjedama, nikako ne uspijevaju pobijediti, a osobito ne u većini težih i kritičnijih slučajeva. Toliko je Mater morbi velika, a Recchioni ju je ovom epizodom prezentirao kao jednog od većih i (naj)moćnijih likova u cijelom serijalu. Izjavom kako je se boji i sam đavao, autor ju stavlja u rang neposredno ispod same smrti, ali napominjući kako se ljudi nje [bolesti] ipak znatno više boje.

Ah, ti zaista vjeruješ da doktori žele pobijediti bolest?

Iako je spomenuta izjava da se ljudi boje bolesti u određenoj mjeri logična i očekivana, puno je zanimljivija izjava kako se liječnici ne boje Mater morbi kao njeni protivnici, već kao njene sluge. To jest, da liječnici ustvari rade za Mater morbi te ju ujedno štuju kao „hirovito božanstvo koje se treba dodvoravati žrtvama“ kako bi i dalje imali posla. Navedeno je u priči neizravno izneseno u vidu spominjala eutanazije i tvrdnje kako liječnici ustvari omogućavaju težim bolesnicima da što sporije umiru umjesto da se trude izliječiti osobu. To jest, Recchioni je bocnuo u doktore neizravnom tvrdnjom kako liječnicima nije cilj ublažiti bol nego produžiti agoniju i patnju bolesnika! U kombinaciji sa spominjanjem eutanazije, ta neizravna izjava bila je jedan od djelića mozaika zaslužan za ranije spomenutu medijsku hajku u Italiji.

Kad boluješ od rijetke bolesti, doktori se utrkuju tko će te prvi proučavati, jer zahvaljujući tebi mogu doći do nekog važnog medicinskog otkrića ili priznanja u struci.

Osim liječnika, spomenuto je kako Mater Morbi ima i sluge u obliku „muka“. Isto kao što je Recchioni „humanizirao“ bolest u antropomorfiziranom liku Mater Morbi, na isti način je i „čudovizirao“ muke i patnje u obliku čudovišta iz najstrašnijih noćnih mora. Upravo su patnje i muke u kraljevstvu Mater morbi njene glavne sluge, a ona je njihova kraljica. Navedeno je još jedan od zanimljivijih prikaza koji, unatoč tome što nije pretjerano originalan, uvelike doprinose veličini i karakternoj izgradnji Mater morbi kao lika.

Carnevalove naslovnice talijanskih luksuznih izdanja „Mater Morbi“ (original + dva reprinta)

Boljke Majke bolesti

Osim pohvala, valja se osvrnuti i na one manje dobre dijelove ove priče. Te „mane“ su više subjektivne prirode, a neke od njih čak i doprinose poanti koju je autor htio iznijeti ovom pričom. Ipak, mišljenja sam kako se navedeno moglo izvesti i na kvalitetniji način.

Prva od njih, na samom početku priče, klasična je zbrka među bolesničkim kartonima u bolnici s velikim brojem pacijenata. Koliko god je takva situacija česta u stvarnom životu, ipak je pomalo klišejizirana kao mehanizam razvoja priče, a još više kad se i poveže sa smrću doktora koji je na početku liječio Dylana. Koliko god smrt doktora Fabera ima posve očitu svrhu i poantu u samom raspletu priče, djeluje kao prevelika i krajnje nerealna slučajnost, a još više kad se nešto takvo poveže i vremenski poklopi sa zbrkom oko bolničkih kartona.

Ono što djeluje još neuvjerljivije je činjenica kako je Dylan na samrti, a niti u jednom trenutku tijekom priče nismo vidjeli ni Groucho ni Blocha (pa čak ni djevojku s početka priče) kako mu dolaze u posjetu. Iako je naglasak i poanta priče stavljena na samostalno sukobljavanje bolesnika sa bolešću te je ova priča namjerno pisana na taj način (iz perspektive bolesnika), vjerujem kako bi konačni dojam bio jači da je prikazana i „obiteljska“ strana sukobljavanja s bolesti. To jest, kako najuži članovi obitelji i prijatelji također pate zbog bolesti člana svoje obitelji ili prijatelja. U Dylanovom slučaju, odsutnost Groucha i Blocha je manje vjerojatna u takvoj situaciji.

Recchioni određene poante iznosi neizravno ili metaforički, ali čak i u tim slučajevima to odrađuje previše doslovno te je takve scene veoma lako primijetiti. Na kraju to sve djeluje kao da pokušava napisati priču u kojoj je potrebno malo dublje zagrepsti ispod površine kako bi se došlo do poante, mada je na kraju ta poanta postavljena tako da većim dijelom strši iz površine umjesto da je pod njome sakrivena. Osobno smatram kako mu je to i inače jedna od uočljivijih „mana“, što će itekako biti izraženo u njegovim narednim pričama (a osobito u „Mater Dolorosa“).

Također je velik broj čitaoca naglasio kako je Mater morbi kao lik pretjerano seksualiziran. I inače se u Recchionijevim pričama već na temelju samog izgleda ženske osobe može zaključiti kako je Recchioni scenarist te priče (vidjeti npr. izgled Dylanovih djevojka u pričama „Novi barbari“ i „Formular A38“), a u ovom slučaju je to otišlo korak dalje, i to do razine da Mater morbi više ostavlja dojam neke sado-mazo djevojke lijepog lica, oskudno odjevene u kožnu odjeću nego kao okrutne kraljice bolesti s određenim šarmom. I sam Recchioni je nakon prvih kritika talijanskih čitatelja na izgled Mater morbi izjavio kako je pogriješio u vezi toga te da je možda ipak trebao poslušati Carnevaleov prijedlog da lik Mater morbi prikaže kao slabašnu ženu koja otjelovljuje bolest, odjevenu u korzet iz kojeg vire tube i cjevčice.

Kad smo već kod Mater morbi, njen lik je previše uvredljiv i osjetljiv za jednog tako „moćnog“ lika. Na kraju ispada kako ju je Dylan doslovno razoružao riječima. S druge strane, cilj nije ni bio da Dylan pobijedi bolest nego da ju prihvati tako da je donekle i razumljivo zašto se Recchioni odlučio na takvu karakterizaciju Majke bolesti. Isto vrijedi i za način na koji je Dylan „pobijedio“ (to jest, prihvatio) svoju bolest: tako što ju je odveo u krevet. Stoji kako je to metafora, ali ovdje je više riječ o ranije spomenutoj doslovnosti Recchionijevih poanta/metafora. Mada, cijela ova priča ni ne pokušava igrati toliko na uvjerljivost koliko na razmatranja o uznemirujuće „stvarnim“ užasima i bavljenjem teškim temama kao što su bol, patnja i bolesti.

Ljepota bolesti

Moguće je da scenarij na temelju ranijih spomenutih „mana“ nije u potpunosti uspio dočarati svu težinu, jezu i „bolesnu“ atmosferu ove priče. S druge strane, crtež bez ikakve sumnje uspijeva ne samo nadoknaditi, već i nadmašiti očekivanja u vezi dočaravanja svega navedenog. Čak i ako pojedini čitatelji ovi priču na temelju scenarija ne bi svrstali bok uz bok klasicima poput „Poslije ponoći“ ili „S druge strane zrcala“, vjerujem kako će se većina čitatelja složiti kako je ovo bez sumnje jedan od najboljih (ako ne i najbolji) nacrtanih stripova o Dylanu Dogu. Upravo je zbog same tematike priče Recchioni izabrao Massima Carnevalea da oživi njegov scenarij na prikladno uznemirujuć način. Štoviše, i sam Carnevale je izrazio želju da nacrta priču sa mučnom i tjeskobnom atmosferom kakva se često viđa u horror filmova i videoigrama koje se odvijaju u ludnicama, psihijatrijskim klinikama te mračnim i zastarjelim bolnica. Na temelju priče i kvalitete njegovog rada, vidljivo je koliko mu se želja ostvarila.

Moderni klasik ili precijenjena priča?

Na forumu se prošle godine vodila rasprava oko toga je li ova epizoda precijenjena ili je doista u pitanju, kako je to rekao jedan forumaš, moderni klasik. Tada sam napisao kako mi ova priča nije pretjerano odlična. To jest, da je po meni ova priča precijenjena. Ipak, na kraju se sve svodi na to koliko se čitatelji mogu poistovjetiti sa događajima iz ove priče. Ni ja se nisam mogao previše poistovjetiti s ovom pričom, sve do nekoliko mjeseca kasnije kada je, neposredno nakon što započeo recenzirati ovu priču, jedna veoma mi bliska osoba i sama započela vlastito putovanje s Mater morbi prema njenom kraljevstvu. Tada sam i osobno proživio jednu varijantu ove Dylanove priče smještene u stvarnom svijetu. Varijanti u kojoj ona, za razliku od Dylana, nije uspjela pobijediti Majku bolesti. Od tada sam na ovu priču počeo gledati iz drugačije, puno osobnije perspektive. I tek tada sam shvatio koliko je ustvari Recchioni s ovom pričom uspio ostvariti svoj naum.

Izbor je luksuz koji bolesnima nije dopušten.

Ako to do sada nije bilo očigledno, priča obiluje sa mnoštvom odličnih i dubokih monologa o bolesti, bolnicama i životu iz perspektive bolesnog čovjeka. Ukratko, obiluje temama s kojima se mnogi čitatelji mogu poistovjetiti. Vjerujem kako je upravo mogućnost poistovjećenja razlog zašto je nekima ova priča odlična, a nekima precijenjena. U nebesa je uzdižu oni koji su se prepoznali u Recchionijevim/Dylanovim monolozima. Oni koji nikada nisu okusili sve one najmučnije strane onih najtežih bolesti, bilo na sebi ili svojim bližnjima, možda neće toliko shvatiti o čemu Recchioni ovdje priča. Onim drugima, koji svako malo borave u bolnici ili koji su zbog teških ili neizlječivih bolesti izgubili neku dragu osobu, ovo bi moglo biti kao stavljane soli na ranu ili buđenje iz zaborava nekog davnog,mučnog sjećanja. I upravo je taj osjećaj mučnine i tjeskobe ono što bi ova priča trebala probuditi u čitateljima. Kod nekih će uspjeti, a kod nekih ne, no teško da će bilo koga ostaviti ravnodušnim.

Iako je istina kako ova priča ne može stajati uz bok najboljim Dylanovim pričama poput „Ničije priče“ i „Poslije ponoći“ (što ujedno i sam Recchioni izjavio komentirajući ovu priču), morat ću pogaziti svoje prošlogodišnje razmišljanje i stati uz tvrdnju ranije spomenutog forumaša kako je „Mater morbi“ ipak jedan moderni/suvremeni Dylandogovski klasik. Ova priče nije klasik zato jer je u pitanju jedna osobna priča s autobiografskim elementima, još manje jer su epizode oko nje bile loše ili u najboljem slučaju prosječne, a najmanje jer se oko nje u Italiji digla medijska buka kao oko rijetko koje Dylanove priče u novijoj povijesti. Jednostavno, ova priča je kamen temeljac preporoda kroz kojeg serijal trenutno prolazi. Ipak, ona u prvom redu zaslužuje pohvale jer je u ovim ružnim vremenima punih nasilja (koja svakog dana pokušavaju nadmašiti ona prethodna nasilja) uspjela uznemiriti velik broj ljudi kao rijetko koji moderni splatter film s besmislenim nasiljem: tako što je čitatelje uspjela uznemiriti na osobnoj razini sa elementom iz stvarnog života kojeg će svatko od nas jednog dana doživjeti i iskusiti, bilo na sebi ili preko svojih bližnjih. A to je nešto što se u današnjim vremenima definitivno može smatrati stripovskim horror klasikom svog vremena.

Naprijed

DD VEC 67 Neznanac na putu

DD VEC 73 Opasne veze

Naprijed

Recenzije čitatelja

  • anto

    Ukupna ocjena 73%

    8, 6, 8, 7

    očekivao sam više

    ali, sasvim dobra epizoda

    19.08.2018
    11:14:00 sati
    anto
    uredi
  • King Warrior

    Ukupna ocjena 77%

    8, 7, 8, 8

    Pojma nemam kako i zasto je stvoren kult oko ove price jer po mom misljenju ne spada medju najbolje epizode. Pretpostavljam da je Recchioni na neki nacin odradio dobar marketinski posao, po cemu je on inace poznat. Prica u sustini ide na slican kalup kao i mnoge druge Dylanove. Pretjeranost na kvadrat je to sto je Dylan cak i "bolest" povalio. Pa majku mu, mora li on sve moguce i nemoguce pojebati?! 

    19.08.2018
    11:54:00 sati
    King Warrior
    uredi
  • doom

    Ukupna ocjena 86%

    8, 9, 9, 8

    Da je bolest uistinu tako jebozovnog izgleda ja bi bio svaki dan bolestan!

    19.08.2018
    13:37:00 sati
    doom
    uredi
  • Combatrock

    Ukupna ocjena 30%

    2, 3, 4, 3

    Uvek ima tako neko prosecno i ispodprosecno stivo koje iz nekog razloga egzaltirani zaludjenici proglase remek delom, pa uz to nakace i pridev kultno. Na to se nadovezu biznismeni koji to izglancaju i upakuju u celofan i onda je to dodatna vrednost. Slazem se sa cenjenim recenzentom iznad koji smatra da poligamija glavnog junaka postaje degutantna. O drugim aspektima ove teme nisam spreman da se izjasnjavam. Zaobilaziti u sirokom luku. Strip koji je napavljen da bude jeftina horor zajebancija sebi natovari na ledja kvazi intelektualni sadrzaj i naravno kljokne pod tim teretom.
    19.08.2018
    13:56:00 sati
    Combatrock
    uredi
  • Deers

    Ukupna ocjena 100%

    10, 10, 10, 10

    Odlična recenzija, sve pohvale autoru!

    Meni, usprkos vidljivm manama ova mi priča spada u sam vrh Dylanovih epizoda. Moderni klasik. Epizoda koja poslije blagih i bljutavih epizoda i tehničkih rasčlabmi napokon čitaoca udata u trbuh i daje onaj osjećaj neugode da živiš u istom svjetu sa likom iz stripa. Autentično i mučno. Smatram da ljudi najviše zamjeraju ovoj epizodi zbog toga što na prvu je krivo shvaćaju (što je prvenstveno kriv auto) a na drugu zbog averzije prema autoru (opet kriv autor). 

    Kao što je netko već napisao, ovo ne mora biti uopće priča o Dyalnu Dogu ali je i dalje odlična priča Dylana Doga.

    19.08.2018
    14:38:00 sati
    Deers
    uredi
  • acestroke

    Ukupna ocjena 78%

    7, 7, 9, 9

    Epizoda koja dobro pocinje, ali se onda slabo zavrsava. Svidja mi se ova Dylanova iznenadna bolest, i to sto on zavrsi u nekoj ofucanoj bolnici, ne znajuci zasto se tamo nalazi, i bez svog doktora. Crtez je izvanredan, i scenarij me podsjeca na druge Dylanove price koje se razvijaju u bolnicama (Izmedju Zivota i Smrti, Nekropolis, Preko Praga), ali onaj dio u Dylanovim snovima, gdje se on suprostavlja sa onom Mater Morbi sexy zenom, i onda kad oni vode ljubav... to mi je ispalo veoma tupavo i naivno. Da je bogdom citava epizoda bila na nivou prvih 50 i nesto stranica, bila bi stvarno klasik ovog serijala. I onaj mali djecko Vincent je stvarno nezaboravan lik koji ostavlja veliki utjecaj na citaoca. Veoma dobra epizoda, ali nije fenomenalna, kao sto neki ovdje tvrde. Naslovnica je super.
    19.08.2018
    14:46:00 sati
    acestroke
    uredi
  • Paka01

    Ukupna ocjena 77%

    7, 7, 9, 8

    A ono, čisto okej epizoda za pročitati, ali ništa više od toga. Crtež vrlo dobar.

    19.08.2018
    15:16:00 sati
    Paka01
    uredi
  • solar

    Ukupna ocjena 100%

    10, 10, 10, 10

    Ovo je Recchionijev "Pulp Fiction", djelo koje ga je lansiralo u stripovsku orbitu i nesumnjivo jedan od kvalitativnih vrhunaca serijala.

    19.08.2018
    15:18:00 sati
    solar
    uredi
  • hrvoje23

    Ukupna ocjena 92%

    9, 9, 10, 8

    Vrlo dobra epizoda. Pa čak i odlična, nakon koje se razmišlja o pročitanoj temi

     

    20.08.2018
    09:58:00 sati
    hrvoje23
    uredi
  • Wayto

    Ukupna ocjena 92%

    9, 9, 10, 8

    20.08.2018
    22:56:00 sati
    Wayto
    uredi
  • drogsy

    Ukupna ocjena 88%

    9, 8, 9, 10

    Definitivno prerazvikana, ali u svakom slučaju odlična epizoda. Stvarno mi nisu jasni komentari da je ovo tipična DD epizoda, a toliko odskače od standardne DD šablone da je to nevjerojatno, a tome joj još više pomaže činjenica da je objavljena u ovom sterilnom periodu. 

    21.08.2018
    19:50:00 sati
    drogsy
    uredi
  • Ukupna ocjena 90%

    10, 8, 9, 9

    Meni je ova priča odlična. Nove brojeve Texa, Zagora, Dylana više uopče ne čitam, jer sam samo razočaran. Ali pročitam koju hvaljenu epizodu, kao što je i ova. Ideja je originalna. Priča ima dobro atmosferu. Autor recenzije pravi, da mu smeta što je Mater Morbi tako seksipilna. Meni se upravo suprotno, to iznimno sviđa. Doom kaže: "Da je bolest uistinu tako jebozovnog izgleda ja bi bio svaki dan bolestan!" To ja svejedno ne bi želeo. Ali lik je stvarno upamtljiv. Kao recimio i pojavljivanje smrti u DD 10 Izza Ogledala. Sama priča me malo posjetila na odličnu Ples smrti, gdje isto imamo razgovor Dylana s Hope (Smrt) i jednog bolesnog dječaka, koji uzima lijek Novartis.

    Priča ima onaj Dylandogovski štih. Mane su možda stvarno te koje nabraja recenzent - Bloch, Groucho i Dylanova djevojka ovog broja mu ne dolaze u posjet, zbrka i zamjena liječničkih kartona. Ali meni to ne smeta tako puno. Glavna poanta priče je sukob sa bolešču odnosno sa Mater Morbi. Po mome mišljenju jedna od boljih Dylanovih priča.

    30.08.2018
    22:38:00 sati
    tekumze
    uredi
  • bonjovi4ever

    Ukupna ocjena 93%

    10, 9, 9, 9

    Dylan će mi ostati najbolji Bonellijev serijal. Prije svega jer, izuzev primjerice Kena Parkera i ponekih kraćih serijala, ima najveći broj autora koji umiju osmisliti priču koja nadilazi razbibrigu i odmor od ozbiljnijeg štiva. Istina da ti autori (Sclavi, Medda, Barbato, u novije vrijeme di Gregorio i Recchioni) katkad i omanu, ali ovakve priče koje izlaze iz gore spomenutih okvira čine ih itekako vrijednima pozornosti.

    Ovo je prvenstveno priča o bolesti, ispripovijedana iznimno inspiriranim Recchionijevim scenarijem i oživotvorena crtežom koji posjeduje sav intenzitet patnje, tjeskobe i boli kojom odiše turobna atmosfera jedne ovakve čudovišne imaginacije autora. Da je ovo crtao netko drugi, dojam bi bio vidljivo slabiji. Ovdje je simbioza priče i crteža, njihova međuovisnost i upotpunjenost stvorila strip kakav rijetko viđamo (sad mi pada na pamet i Brodeckov izvještaj gdje su mi i roman i strip bili podjednako odlični, a Larcenet je briljirao i s crtačke i pripovijedačke strane, bez obzira što je strip nastao prema Claudelovom predlošku).

    U svakom slučaju ovo je priča koja fikcijom prezentira i produbljuje bolest, čineći ju istovremeno itekako stvarnom, beskompromisnom i nama bliskom u svim zastrašujućim spoznajama koje nosi njena morbidna zloćudnost, ili crna masa koja nas iznutra razdire i proždire i katkad za nju nema lijeka (barem ne onog koji će ju potpuno otjerati). Bolest ovdje nosi više značenja i interpretacija nego će ih većina uvidjeti jer su zaokupljeni razvikanošću priče; publicitetom, Recchionijevom personom, marketingom, a možda otpočetka priči pristupaju iz potpuno krive perspektive pa ne uviđaju koliko je ona istovremeno osobna i nesvakidašnja, ne samo za Dylana nego općenito cijelo Bonelli izdavaštvo. Pa nek ju Recchioni samo promovira kolko ga god volja. Njegova je i ima razloga biti ponosan na svoje djelo.

    31.08.2018
    10:56:00 sati
    bonjovi4ever
    uredi

Anketa

Što vam je najinteresantnije na stripovi.com?

Rezultati

Arhiva

Najnovije

Vijesti

Magazin

Recenzije

  • Zakletva
    Kod: TX ZS 721-723
    Ocjena: 93%
    Vrijeme: 18.9.2018. 20:53:00
    Autor: Koresh
    Broj komentara: 8
    Broj pogleda: 505
  • Montalesova osveta
    Kod: TX LIB 54
    Ocjena: 81%
    Vrijeme: 18.9.2018. 20:26:00
    Autor: WOLF-HUNTER
    Broj komentara: 4
    Broj pogleda: 315
  • Na ivici ponora
    Kod: TX ZS 848-850
    Ocjena: 80%
    Vrijeme: 14.9.2018. 22:22:00
    Autor: igor 12
    Broj komentara: 10
    Broj pogleda: 1001
  • Kubanski pobunjenici
    Kod: TX SA 23
    Ocjena: 63%
    Vrijeme: 9.9.2018. 1:07:00
    Autor: WOLF-HUNTER
    Broj komentara: 6
    Broj pogleda: 1002
  • Grabljivci
    Kod: LUK PHPR 2
    Ocjena: 84%
    Vrijeme: 9.9.2018. 0:02:00
    Autor: Sarghan
    Broj komentara: 1
    Broj pogleda: 609

Aukcije

Forum

Najčitanije

Vijesti

Magazin

Recenzije

  • Ulice New Yorka
    Kod: ZG MX 30
    Ocjena: 48%
    Vrijeme: 14.7.2018. 23:24:00
    Autor: igor 12
    Broj komentara: 12
    Broj pogleda: 3300
  • Mumija s Anda
    Kod: ZG LU 243-246
    Ocjena: 78%
    Vrijeme: 30.6.2018. 14:12:00
    Autor: PijaniPatak
    Broj komentara: 18
    Broj pogleda: 3188
  • Traper Kerry
    Kod: TRPK PHPR 1
    Ocjena: 75%
    Vrijeme: 26.7.2018. 22:25:00
    Autor: igor 12
    Broj komentara: 9
    Broj pogleda: 3062
  • Državni neprijatelj broj 1
    Kod: DD DDPM 3
    Ocjena: 79%
    Vrijeme: 6.7.2018. 0:42:00
    Autor: gerilac1
    Broj komentara: 3
    Broj pogleda: 2811
  • Morski psi
    Kod: MN SA 42/43
    Ocjena: 77%
    Vrijeme: 18.7.2018. 1:11:00
    Autor: igor 12
    Broj komentara: 6
    Broj pogleda: 2786

Aukcije

Forum