Ljepota umjetnosti, kaos i mimeza; i Jan Dix
S neke četiri godine zakašnjenja bosansko-hercegovački Agarthi počastio nas je ovim mini-serijalom novijeg datuma. Izvrsno! Negdje u glavi, priželjkivao sam odavno da će netko dati novu šansu meni jako zanimljivom autoru. Ambrosinijev prijašnji stripovski projekt Napoleone nije poživio dugo na našim prostorima, odnosno nije poživio dulje od prvog broja. No to su bila druga nestabilna vremena, nespremna na novitete i novije serijale. Ukoliko je kojim pukim slučajem do vas stigao primjerak Maverickovog Napoleona, ili ako Ambrosinija poznajete još iz njegove dylandogovske faze, siguran sam da ćete primijetiti i prepoznati autorov pečat u obliku omiljenih tema i karakteristika likova. Miješa se san i java, realno i avantgardno, lijepo i nakaradno; a glavni lik uvijek je na granici realnog i irealnog. Intimno vezan sa svijetom snova u obliku stalno ponavljajućeg sna u kojem preispituje sebe i traži svoju nestalu djevojku Anniku.
No, tko je zapravo Jan Dix? Kritičar i umjetnički konzultant, star četrdeset godina, živi u nestalnoj vezi s Annikom Hermans, direktoricom galerije (32 godine) jedne sekcije Rijksmuseuma u Amsterdamu. Profesionalan i stručan na svom polju djelatnosti, spreman na nekonvencionalne metode u njihovu obavljanju. S druge strane, njegov unutrašnji svijet također je bogat i kako mi se čini sve više ostavlja traga na njegovom stvarnom životu. Po mom dosadašnjem viđenju autodestruktivna je osoba, u potrazi za vlastitim identitetom, opterećen nestabilnom vezom sa svojom djevojkom Annikom. Njegov je asistent i potrčko mladoliki Gherrit, a dobri prijatelj i savjetnik sudac Hillman, čovjek velikog iskustva i mudrosti.
Ekipa Jana Dixa
Smrt jednog slikara
Ambrosini nas u radnju uvodi C/B splash kadrom koji neodoljivo priziva atmosferu Hitchcockovih horor-napetica Ptica i Psiha, a našeg junaka zatičemo u sumanutoj potrazi za nestalom Annikom. Tko je Annika? Trenutak kasnije zavirujemo u kolibu na osami nastanjenu neprijateljski nastrojenim divom. Prisustvujemo zagonetnom razgovoru naslovnog lika i nepoznatog skrivenog glasa. Tema je umjetnost. Snolika reprezentacija sna potvrđuje se scenom buđenja iz sna glavnog lika koju stranicu kasnije. Reprezentativan san; pun paranoje, naizgled nesuvislih pitanja - „Tko si ti? “ - zatim, potraga za svojim identitetom i za izgubljenom (otetom?) djevojkom Annikom. Dixov san koji zorno prikazuje stanje njegovog unutrašnjeg duha navodi nas na dubokoumniji svijet koji Ambrosini želi prikazati. U prologu sam autor direktno kroz Dixov lik progovara o preispitivanju temeljnih postavki života, tko smo mi, što je umjetnost, što je ljepota? I istodobno kroz rebus Pollockove slike prikazuje od koga (i za što) je zapravo Jan Dix stvoren… Trebamo li shvatiti ta pitanja kao temeljnu problematiku serijala?
Glas: „Mogu li znati što vidiš u šaranju tog slikara? Što nalaziš u tom formalnom kaosu? “
Dix: „Svi smo u tom kaosu. On je znao iz njega izvući ljepotu. “
Glas: „Ljepota je odličan argument. Pričajmo o ljepoti. Postoji li ljepota? “
Trenutak kasnije radnja nastavlja u istraživačkom/detektivskom stilu, svijetu trgovine umjetninama i potrage za Vermeerovom slikom „Djevojka s bisernom naušnicom“, slikovito prozvanom „danskom Mona Lisom“. "Lovejoy"? Počinju se redati ubojstva, podmetanja i više-manje šaroliki likovi. Hladni i beskrupulozni odvjetnik Ughnij, prodavač slika Demetrio Soyolos i njegova mrzovoljna žena, patuljasti barun Stemaria i njegov divovski šofer, te genijalni falsifikator i Vermeerova "reinkarnacija" Rezso Kadar. Dosad nam je možda bilo jasno kakav je ovo tip stripa, rekli bismo ukratko krimić s dodirom eksploatacije umjetnina i ludila koje stvara pohlepa. No, sam vrhunac radnje prekinut je irealnom i oniričkom scenom, dijalogom na razini detektiv Jan Dix i (umrli slikar) Johanness Vermeer?! Rasplet i epilog bave se prirodom umjetnosti i smislom imitacije/falsificiranja ili jedinstvenošću genija. Dakle, jesmo li uistinu shvatili kakav je ovo tip stripa? ;)
A ljepota umjetnosti? Pitanje koje je Ambrosini postavio na samom početku? Dosad je umjetnički genij i umjetničko djelo donijelo samo propast i negativne posljedice svim uključenima u aferu. Genij donosi ludilo i opsjednutost, komercijalni element umjetnine donosi pohlepu, pa i ubojstvo. Iako je on nasilno ubačen na samom vrhuncu, sviđao mi se kontemplativni element dijaloga o imitaciji. Vermeer se obraća Dixu i razlaže imitaciju iliti mimezu. „Mimeza“, kaže Vermeer, "za filozofa znači biti „kao“ priroda i zato sposoban za kreaciju. Svaki umjetnik je u osnovi imitator. Neki umjetnici imitiraju gledajući prirodu, neki gledajući umjetnost…"
Barun Stemaria, ekscentrični kolekcionar umjetnina jedan je od onih koji se brinu o redu i ravnoteži, i interveniraju u slučaju pojave kaosa. Isto tako, otvoreno je protiv tog imitatorskog pojma (kopiranja umjetnika) mimeze - "Reszo je bio uzurpator, agent kaosa. Vermeer nije mogao postojati dva puta. " S tim se dakako slaže i u svom inicijalnom otvaranju prema Dixu - "Vjerujem u ideja da je svaki pojedinac jedinstven, da je svaki umjetnik vlasnik svoga genija. "
Tko je u pravu? Vermeer ili barun Stemaria? Može li čovjek uopće pojmiti ultimativnu istinu o nečemu toliko apstraktnom i diskutabilnom? Može samo teoretizirati, analizirati, proučavati kako se sustav ponaša, no nikad ne može, a možda niti ne bi smio dokučiti ono ultimativno. Jer ipak na kraju, čovjek usprkos svom geniju, ipak je ograničeno biće, na pola puta do božanstva, na pola puta do prosječnosti. Niz motiva koji su spomenuti iznad, Ambrosinijevi su lajtmotivi - svijet snova, nakaradni likovi, introspekcija, kaos, balans, dualnost…
Dojmovi o vizualnom i narativnom
Prva i zadnja epizoda nacrtana je od Ambrosinijeve ruke, dok su ostale radili crtači koji su surađivali s njim na prijašnjem serijalu. Ima distinktivan crtež i nije ga teško prepoznati. Kadrovi kojima se Ambrosini koristi više-manje su klasična rešetka, no česta je uporaba kraćih i dužih kadrova. Iako je napomenuto prema kojim filmskim glumcima (Jeremy Irons i Julia Roberts) su temeljeni glavni likovi, izgled lica im je dostatno primijenjen te tako zajedničke crte možemo prepoznati tek u nekim pozama, ali i u figuri. Ambrosini je meni uvijek bio interesantniji sa scenarističke strane…Tehnički je Agarthijevo izdanje izvedeno savršeno, od papira, prijevoda i tiska, i samo tako naprijed. Nedostajalo je stripova kod ovih susjeda.
Što se tiče ukupnog dojma za ovu prvu, takoreći pilot epizodu u kojoj upoznajemo likove, atmosferu i tematiku serijala; ostavlja me pomalo – indiferentnim? Ljutim? Zbunjenim? Punim pitanja? Teško je reći na temelju ove epizode s obzirom na stalnu promjenu poimanja situacije i težišta motiva kojim će se smjerom kretati daljnja radnja. Hoće li težište biti na istraživačko-kriminalističkom dijelu ili će se preispitivati temeljni umjetnički termini, sprega umjetničkog djela sa stvarnošću, proučavanje ljepote i kaosa. Ili će pak serijal biti Dixova potraga za samim sobom, njegov psihički uspon ili pad?! Gledajući relativno-visoke ocjene talijanskih kolega za epizode koje slijede, ovaj serijal kako odmiče očito postaje sve bolji. Zasigurno nastavljam sa serijalom, tako da ćemo vidjeti! S obzirom da je smisao Dixova borba protiv kaosa, za ovu epizodu mogli bismo reći da je u većem dijelu podlegla kaosu. Scenariju fali malo balansa i koherentnosti, a Ambrosiniju definitivno nedostaje humora; tmurna i depresivna atmosfera istječe iz svakog aspekta priče. Čak niti detektivski dio priče nije nešto zanimljiv. S druge strane, opet, strip je nekonvencionalan i mislim da je priča (kao i serijal) ipak puna potencijala i da bi iz nje nešto za sebe mogli izvući i oni zahtjevniji čitatelji…
.jpg)
.jpg)
.jpg)
