Druga polovica neba

Kada ti kola nizbrdo krenu
i pojma nemaš šta se zbiva,
Francuzi kažu: „Pronađi ženu!“,
jer iza svega žena se skriva...

Bora Đorđević je samo jedan od mnoštva umjetnika koji su svoja djela pisali inspirirani ženama. Doduše, dok ih je većina pjesnika, slikara ili književnika uzdizala i dok su im služile kao muze koje su obasipali najljepšim epitetima, ova pjesma više aludira na to da nam žene donose samo probleme i da su krive za većinu loših stvari koje nam se dogode. Bože moj, ima i tu istine, što se može. ;)

Kad je tako, morao je i Ade Capone napisati jednu epizodu posvećenu ljepšem spolu (o drugoj polovici neba, kako ih nazivaju Kinezi), kad je već izmislio junaka koji je po osvajačkim sposobnostima gotovo jednak neponovljivom Dylanu Dogu. Već na samom početku, kada Smiley drži dirljiv monolog o ženama i smislu njihova postojanja, Ade otkriva što će se provlačiti kroz cijelu epizodu. Međutim, u priču sa ženama (u koju je ubacio velik dio humora i zanimljivih situacija) Ade je dodao i malo priče o virtualnoj stvarnosti, pojmu koji mu je očito velika ljubav jer ga provlači kroz dosta epizoda Lazarusa. Pošto mi se ideja o priči u kojoj susrećemo velik broj žena koje su dosad Larryju prošle kroz život i obilježile ga stvarno svidjela, mislio sam joj dati veću ocjenu, ali nekako mi je sva ta priča oko virtualne stvarnosti previše nategnuta (a možda mi je i dosadilo njeno ponavljanje). Nisam preveliki ljubitelj SF-a, ali stječem dojam da bi se ta virtualna stvarnost mogla iskoristiti u ovakvom stripu kao poligon za prebacivanje junaka u prostoru i u vremenu, za preveliko i prelagano miješanje žanrova, bez puno truda da se stvori identitet junaka. Staviš mu kacigu na glavu i dobijaš revolveraša u Texasu, staviš drugu kacigu i imaš pilota svemirskog broda i tako u beskraj. Ne kažem da je Capone to uradio, on nije čak toliko često ponavljao korištenje virtualne stvarnosti, ali svejedno jest dovoljno često da steknem negativan dojam o njoj. Unatoč tomu, uspio je razraditi scenarij sa već spominjanim humorističnim scenama, s radnjama koje nas tjeraju da se zapitamo koliko se može povrijediti dostojanstvo ljudskog bića, ali i scenarij koji na nekim mjestima pušta vodu. Dakle, radi se o tome da jedna grupica finih dečkića otima djevojke, priključuje ih na neke strojeve koji omogućavaju guzonjama, koji su ujedno filmofili, da plaćaju za virtualni seks s otetim djevojkama. Ako ste čitali Šahovsku ploču, ne morate se pitati je li ovo deja vu – jest! Zato sam i smanjio ocjenu...

Na stranu što se Ade ponavlja, ova tema je poprilično zahvalna za promišljanje. Koliko smo mi ustvari gospodari nečijeg života? Odakle nam pravo odlučivati o životu i postupcima neke druge osobe, bila to žena, crnac ili dijete? Odakle nam pravo postupati s njima kao s potrošnom robom? Tema o kojoj je vođeno milijardu rasprava i poneki rat, ali i tema koja je vječna, jer ne sumnjam da i danas ima onih koji misle da su nečiji gospodari samo zato što imaju određenu boju kože ili visak među nogama. Svaka čast Caponeu što možda ovakvim pričama želi poslati poruku kako tako ne treba i ne valja, ali svejedno mu ne gine snižavanje ocjene radi ponavljanja samog sebe. Već sam spomenuo da je u scenarij nabacio dosta zanimljivih stvari, kao što je nekoliko neugodnih situacija u kojima se naš Larry našao okružen ženama.

Osim ovog šamara od Meg, Larry se našao u još nekoliko nezgodnih i smiješnih situacija, ali to ostavljam vama da otkrijete. Uglavnom, s tim ženama nikako nema sreće – ili ne dolazi nijedna ili dođu dvije-tri odjednom, pa te optuže da si prasac i nestanu. Mislim da će se epizoda svidjeti i ljubiteljima filma, jer imamo svojevrsni hommage nekim klasicima poput Casablance ili Star Warsa. Doduše, za ovaj potonji je vezana jedna od većih gluposti u scenariju. Naime, naš Larry, koji vjerojatno ima kompjutersku memoriju, se usred obračuna s otmičarima djevojaka u virtualnoj stvarnosti sjeti kako „u filmu Luke Skywalker nikad nije izašao kroz ta vrata“. Bit će da gleda film na dnevnoj bazi. Druga nejasna stvar u scenariju mi je pojavljivanje one plave djevojke-anđela iz Lovčeva mjeseca. Tamo je Larryju barem spasila život, a ovdje se samo pojavila na dvije-tri sličice i nestala. Potpuno nejasna uloga, ne znam što je Ade tim mislio postići.

Muška svinja dobija zasluženu kaznu...

Unatoč ovim mojim zadnjim rečenicama, svejedno mislim da je napisao dobru i zanimljivu priču, koju je dodatno poboljšao Andrea Bianchi Carnevale, svojom prvom nacrtanom epizodom Lazarusa. Odličan crtež, oštar, jasan, s puno detalja (primijetite natpise na Howardovim majicama, zdjelici hrane za mačke ili boci koju ispijaju Jennifer i Sheila u autu), baš se vidi da je u svaku sličicu uloženo puno truda. Mala zamjerka može ići jedino na račun toga što čim ljudsko lice makne iz prvog plana postane malo manje detaljno i previše mekano, a to se posebno vidi kad primijetite kako je kvalitetno nacrtao lica koja gledate iz blizine. To je pomalo i logično, ne može se na većoj udaljenosti ni zadržati tolika razina detaljnosti, tako da i nije neka velika mana. Bocci je i ovdje bio na svojoj razini, tehnički je naslovnicu odradio gotovo savršeno (iako mi nije baš jasno odakle izlazi ova druga zraka, koja prolazi Larryju iza leđa). Ono što mi smeta je određeni stupanj apstraktnosti u naslovnici, koji je uveden sa ovim ženskim licima. Više volim kad je naslovnica realna, kad prikazuje jedan događaj iz priče, a ne kad se miješaju detalji. Pogledajte moju recenziju Texovog El Muerta i ocjenu prve naslovnice, bit će vam jasno što mislim.

Pročitajte ovu priču i nećete požaliti, možda vas natjera da malo razmislite o vašemu ponašanju prema suprotnom spolu, a ako ništa, barem će vas pomalo nasmijati. I ne zaboravite ovo: „Ma koliko čovjek bio mudar, ne može predvidjeti hoće li zasjati sunce ili izbiti oluja na drugoj polovici neba.“