Naš junak nalazi se u nezavidnom položaju. U okruženju desetak razjarenih Japanaca koji se žele dočepati njegove kože i stiješnjen u kut bori se za život i nekako im uspijeva pobjeći u noć. Ali uzalud, ujutro ga pronalaze petorica „žutih majmuna“ kako ih od milja naziva i bitka ponovo otpočinje.
Zvuči vam kao još jedna ratna priča?
Potpuno ste u krivu, radnja se odvija na drugom kraju svijeta, u Manausu, desetak godina nakon drugog svjetskog rata. Mister No se ne bori za neku bezimenu kotu usred džungle zasipajući nadiruće horde brzonogih Japanaca ručnim bombama i rafalima već spikom okorjelog švalera pokušava zbariti jednu malu slatku Japanku ali tu je njen zaručnik sa grupom japanskih turista raspoloženih za demonstriranje borilačkih vještina i dobru šoru i naš junak prisiljen je na strateško povlačenje.
I tu počinje priča koja je toliko luda da je u neku ruku i genijalna, bar njezina osnovna premisa koja je postavljena na temeljima drugog svjetskog rata i japanskim pokušajima da načine razorno biološko oružje kojim bi napali USA. Ali rat je završio bezuvjetnom kapitulacijom Japana a pokusi u amazonskoj džungli zaboravljeni. I sada uskaču petorica „geologa“, bivših vojnika japanskog carstva sa paklenom namjerom da ponovo ožive te davno zaboravljene eksperimente ali ne više iz ideala kojim su bili opijeni dok su vjerno služili caru, već iz vlastitih, sebičnih, u vidu nekoliko milijunčića dolara koje bi američki predsjednik morao iskeširati pod pritiskom ucjene kad ovi zaprijete dalekometnim raketama sa smrtonosnim bakterijskim klicama u bojevim glavama dobivenim iz biljke Mauritia Flexuosa.
Ajde vi sad recite da ovo nije ludo i genijalno? Japanska tajna vojno-znanstvena baza u srcu amazonske prašume izgrađena početkom '45. Iz koje bi se ispaljivale dalekometne rakete zaražene virusima i klicama iz nekakve šumske biljke na Miami, Houston, New Orleans… I naravno, Mister No koji će uz pomoć posljednjeg japanskog vojnika duha uspjeti spasiti Ameriku ali odlikovanja neće dobiti.
Scenarij nas klasično uvodi u priču nimalo ne mijenjajući obrazac, imali smo ga u ranijim pričama bezbroj puta. Ne iznenađuje čitatelja baš nikakvom novotarijom jer radnju otvaraju klijenti, u ovom slučaju petorica Japanaca, koji će po ko zna koji puta namagarčiti našeg pilota lažno se predstavljajući i odvlačeći ga duboko u zeleni pakao džungle iz samo njima znanih interesa.
A ti interesi ne predstavljaju ništa dobroga za našeg pilota jer uvijek biva izigran, premlaćivan i zarobljen, ali tko se zadnji smije, najslađe se smije. Nolitta nas vodi duboko u džunglu, uzvodno Rio Negrom, u brodiću čije kormilo čvrsto drži kapetan Antonio Vega. Poznat vam je identičan uvod u avanturu i ime kapetana? Ali na ovom putu pilotu ne prave društvo zgodna arheologinja Patricia Rowland i simpatični Dana Winter i ne traže izgubljenu civilizaciju Maya već su na brodiću petorica namrgođenih i tajanstvenih Japanaca koji kuju opaki plan. Sigurno ste nakon ovoga izlaganja sjetili epizode “Rio Negro“. U obje epizode pratimo putovanje grupe ljudi do njihova odredišta ali dok u prvoj priči putovanje protječe polako i spokojno uz milozvučna prebiranja po Daninoj gitari, u drugoj se osjeća onaj grč u želucu, prisutno je nepovjerenje među ljudima na brodu, osjećaj napetosti je opipljiv.
Da se vratim na petoricu Japanaca; čitatelju je odmah na početku jasno da oni nisu ono za što se predstavljaju i to je taj klasični model sa pilotovim klijentima koji se provlači kroz serijal uspostavljen sa prvom epizodom. Kroz serijal je prošlo mnoštvo zanimljivih putnika, kako dobrih tako i negativaca a Japanci su jedni od njih. I upravo na takvim likovima Nolitta gradi atmosferu tajanstvenosti. Vidljivo je da je glavi autoritet Mishima a da ga ostali bespogovorno slušaju. Jedan od njih, Akira, ima čudne ožiljke na prsima oblikovane u trokut, a svi savršeno barataju vatrenim oružjem. Zaplet radnje započinje napadom Indiosa. Čitatelj ne zna razlog, može tek pretpostaviti ili pogađati da je u pitanju agresivno nastrojeno pleme prema svim došljacima, klasično branjenje svoga teritorija. Ali sa pronalaskom srušenog japanskog vojnog zrakoplova radnja postaje sve misterioznija i napetija a kasnijim događanjima mozaik je konačno složen.
Scenaristički, daljnji tok radnje je klasično posložen, jednostavna pravocrtna priča u kojoj su uvijek u prvom planu Mister No i petorica Japanaca. Njihovi sukobi dijalozima pa i po nekim udarcem daju do znanja u kojem smjeru će radnja teći, nepovoljno po pilota. Ali novi efekt i uzbuđenje koji izaziva u čitatelja je pojava grupice japanskih vojnika u srcu amazonske džungle i misterij njihova boravka u tajanstvenoj vojnoj bazi, ali čim istina o njihovoj prisutnosti izađe na vidjelo kulminacija pada i radnju preuzimaju standardni klišeji.
Skriveni nož kojim se zarobljenici oslobađaju, finalni obračun u maniri western revolveraša i uskakanje Indiosa u zadnji čas da spase pilotu glavu sve smo to imali prilike vidjeti i u nekim ranijim epizodama ali ipak bih izdvojio neke elemente koje ju u tom dijelu čine osobitom i nezaboravljivom.
Epizoda nam je ponudila nekoliko jakih, potresnih scena. Seppuku koji je izvršio nekad mladi i idealima nošeni narednik Toshiro, danas samo sjena od ponosnog vojnika. Umoran i islužen veteran koji je šokantan i brutalan način saznao da je Japan izgubio rat i strašnu sudbinu Hirošime i Nagasakija. Ovdje su se scenaristi baš brutalno poigrali emocijama grupice izmučenih i polu ludih japanskih vojnika zatočenih u vremenu i okruženih ratobornim Indiosima i džunglom. Sasvim običnih vojnika koje razveseli šteka Camela i boca dobrog whiskeya. Vojnika koji još vjeruju da rat traje i Japan pobjeđuje, vojnika koji misle da je njihova straža završila i da se vraćaju kući. A onda ih iz te lažne uljuljkanosti grubo vadi časopis erotskog sadržaja, Playboy. A najveći udarac narednik je doživio upravo od svojih nekadašnjih suboraca, pukovnika Mishime i njegovih ortaka. Izdaja, mučenje i ponižavanje ostavili su dubok trag na Toshirovoj ionako već načetoj psihi boravkom desetak godina u izolaciji džungle bez doticaja vanjskog svijeta.
Druga je „razgovor“ pilota i jaguara. Jedna nadrealna melankolična scena između pilota i najvećeg predatora iz džungle, jaguara. Nolittina koncepcija melankolije izražena kroz Mister Noa nije zamišljena kao bolest ili dispozicija od ljudi i svijeta već kao privremeno mentalno raspoloženje. Jer on je i melankolik i humorist u jednoj osobi. On istovremeno postiže i tugu i zadovoljstvo iz svoje svijesti. Na sebi svojstven način žaluje za ubijenim jaguarom ali je i svjestan razloga njegove smrti. Jaguarova koža kupiti će nekoliko dana pune trbuhe jednoj siromašnoj obitelji.
I narednik Toshiro i jaguar dijele istu sudbinu, smrt, a poveznica je Mister No. Ispočetka neprijatelji, narednik kao vojnik jednog prošlog vremena, jaguar kao predator. Ali oni se na kraju međusobno ne pokolju, oni koegzistiraju u jednom prostoru sa uzajamnim poštovanjem ali njihov sudbinski put je određen drugim ljudima. Možda će poneki čitatelj u ovakvom kraju vidjeti veliku dozu patetike ali ona nije u onom slinavom, negativnom kontekstu.
Di Vittovi su standardno odlično odradili svoj posao kada je u pitanju Mister No serijal i priče čija se radnja odvija u džungli. Jednostavno znaju dočarati i prikazati pilota u takvom okruženju, dok Bignotti više odgovara na pričama koje imaju kriminalističko- gangsterski štih a Diso je pak majstor za sve.
Ako još niste, preporučujem vam ovu epizodu da ju pročitate, svakako jedna od najuzbudljivijih pilotovih avantura koja odiše onom starom sočnom klasičnošću radnje doživljavanja pustolovina u amazonskoj prašumi. Autori su se potrudili priči dati povijesnu pozadinu utemeljenu na razvoju biološkog oružja i posljednjeg japanskog vojnika iz WW II. Odlično.
.jpg)
