Koliko god mi bili fascinirani fantastičnim prikazom Nathanovog svijeta, uvijek je postojala malena doza kritičnosti zbog toga što mjesto radnje u serijalu nije malo širih razmjera. Da se razumijemo, East City, kao središte zbivanja, je vrlo dobro dočaran (mada će se i tu naći cjepidlake koje bi htjele razrađeniji prikaz grada), ali autori nisu htjeli puno širiti mjesto radnje na globalnu razinu. To je i razumljivo budući da je u centru radnje Nathan sa svojim teškim bremenom prošlosti u svijetu postapokaliptične budućnosti. Baš ta apokalipsa svjetskih razmjera privlači čitatelja koji bi sigurno više volio znati kakav je ostatak Zemlje u mašti autora ovog fascinantnog serijala. Serra nam je, eto, uslišao želju i odveo nas, ni manje, ni više, već na europski kontinent, u Veneciju.
Venecija, čarobni i nevjerojatni grad, grad inspiracija za mnoge umjetnike, a vjerojatno i grad o kojem je najviše napisano riječi od svih svjetskih gradova, i dalje svojom pojavom fascinira i budi maštu svjetske javnosti. Zato nije slučajno Serra izabrao ovaj grad koji je nepresušan izvor inspiracija. Sigurno je da nam na prvu misao pada da je Venecija u Nathanovo vrijeme potopljena, budući da se i u ovo naše vrijeme muči s razinom vode koja mu prijeti. Tako bi se i desilo da stoljeće prije nije odlučeno da se spasi ovaj neprocjenjivi grad umjetničke i kulturne baštine. Napravljena je posebna gigantska prozirna kupola od materijala s asteroidnog pojasa koja je zaštitila grad od vodene stihije. Uz to presušeni su kanali tako da gradom ordiniraju leteće gondole.
Martin Altman i Nathan
U tako neobičnom gradu našao se Nathan sa zadatkom koji je neplanirano prolongiran za nekoliko dana. Nathan koristi iznenadni boravak za obilazak povijesnih znamenitosti i iznenada susreće neobičnog starca Ernesta koji ga šarmantno uputi u povijest novog izgleda grada i ponudi mu se kao vodič kroz Veneciju. Nathan prihvati ponudu, ali uskoro izgubi starca iz vida. U tom trenutku susreće školskog prijatelja Martina Altmana, arheologa koji radi na iskopinama u Veneciji. Martin ga upozna sa svojom ženom Liz i suradnikom Timom. Sve u prvi mah djeluje idilično, ali kad Liz ubrzo nestane, Nathan otkriva da u njihovom braku puno toga ne štima kao i u Lizinom odnosu s Timom. Nathana trag vodi u podvodno područje za koje je Martin uvjeren da skriva veliku tajnu o tajanstvenoj civilizaciji, potpuno različitoj od ljudske. Nathanu se u istrazi iznenada priključi Janine koja mu nabavlja potrebnu opremu za silazak u velike dubine kako bi pronašao bilo kakav trag o Liz. A tamo ga čeka veliko iznenađenje: susret s Empatima, tajanstvenim i neobičnim bićima koja imaju sposobnost upijati ljudske emocije te se tako prema njima i ponašati. A s njima je i Liz u izmijenjenom obliku zahvaljujući kojemu je spašena od davljenja i sigurne smrti. Nathan je istovremeno i šokiran i fasciniran, ali nema mnogo vremena, jer mora obuzdati Lizin gnjev uzrokovan nesređenom situacijom između nje, Martina i Tima...
Potraga za Liz - silazak u dubinu
Duhovi, Venecija, riječi koje stoje u naslovu ove epizode, mogu imati veliki broj asocijacija. Moram priznati da me je ovaj naslov uz De Angelisovu zamjensku naslovnicu okrenuo u potpuno krivom smjeru. Nekako se, na prvu, provlačila misao da prevladava melankolični ton kao što De Angelis svojom naslovnicom sugerira, a i da bi duhovi u naslovu epizode mogli označavati neke tragove prošlosti. Ali nije sad toliko bitno da li je epizoda trebala imati takav prizvuk. Uostalom, ovdje je kao scenarist potpisan Serra i normalno je da se očekuje njegov rukopis s dosta zanimljivih detalja i akcijskih elemenata u priči. Riječ je o realizaciji same priče koja me nije nešto oduševila.
Kao što je već rečeno, Venecija svojim neobičnim položajem, nestvarnim izgledom i čarobnom aurom kojom odiše, inspiracija je brojnim piscima, pa se tako često može naći i u strip formatu. Sjetimo se samo Martina Mysterea, a još je neobičnije kad se Venecija kao mjesto radnje prebaci u blisku budućnost kao što je Serra uradio u ovoj epizodi. Naslov odmah budi znatiželju, jer poznato je da se Nathan rijetko kada seli iz East Cityja u svojim zadacima. Kako je riječ o europskom kontinentu znatiželja je još veća. Kao što se i pretpostavilo, Serra je zamislio Veneciju kao grad koji je već davno, još kad je Nathan bio dijete, trebao biti potopljen. Svijet je ipak snagom svog uma i zajedništva odlučio spasiti ovaj dragulj svjetske baštine i u tom smislu osmišljena je posebna kupola napravljena s asteroidnog pojasa. Sami uvod je dovoljno intrigantan da možemo očekivati zanimljivu epizodu. Ipak, ostatak epizode me nije mnogo oduševio. Uvođenjem školskog prijatelja Martina (koji je, uzgred rečeno, pljunuti MM iz mladih dana), Serra je dosta razvodnio scenarij i nekako mi se čini da je taj dio o njegovim bračnim trzavicama previše isforsiran i bespotreban. Možda bi bilo puno zgodnije da se skoncentrirao na fantastične elemente koji se provlače kroz epizodu i Empate stavio u središte radnje. Već smo u par navrata u Martin Mystereovom serijalu dobili nagovještaj o tim neobičnim podvodnim oktopodalnim bićima koja upijaju ljudske emocije i u skladu s njima se i ponašaju. Sigurno bi to doprinijelo efektnosti priče, jer zanimljiva je ta ideja o bićima koja se ponašaju prema ljudskim emocijama. Imam osjećaj, da su kojim slučajem stvarna i da žive u današnjoj stvarnosti, da bi bila najčešće depresivna i redom iskaljivala nervozu, bijes ili zavist. Eto u kakvom svijetu živimo. :)
Empati i njihovo kraljevstvo
Uz Empate, pojava neobičnog starca koji je u stvari duh Ernesta Hemingwaya još je jedan element koji veliča čarobnost Venecije.
Nathan: Ti... ti misliš da je sve to bio samo san?
Ernest: Ne, apsolutno ne... a i zato što su snovi samo drugi oblik stvarnosti, Nathane... Poruka što dolazi izdaleka i koju mi moramo shvatiti...
Volio bih, kad se već govori o Veneciji kao čarobnom gradu, da se više posvetilo ovim elementima i napravila jedna potpuno fantasy epizoda kako i dolikuje jednom specijalcu. Ovako, dobili smo priču s velikim potencijalom, ali koja u konačnici pati od nedorečenosti.
To se ni slučajno ne može reći za braću Esposito kojima mogu izreći samo riječi naklona. Poznato je da se, kad je riječ o njihovom crtežu, lome koplja među forumašima. Neki su potpuno indiferentni, dok ih drugi jako cijene. E ja spadam u ovu drugu skupinu, a ova epizoda im je sigurno najbolja u Nathanovom serijalu. Prelijepi pejzaži Venecije, bajkovita atmosfera i vrlo dobro prikazani likovi s izraženim castellinijevskom utjecajem čine ovaj crtež u top 10 serijala. Braća Esposito uvijek su veliku pozornost poklanjali sitnim detaljima i dovoljno je samo vidjeti prekrasne prizore podvodnog grada da se shvati koji su dobar posao napravili. Šteta što su tako rano napustili serijal, sigurno je da bi kroz epizode još unaprijedili svoj stil.
Također naklon ide i naslovnici, ali samo originalnoj Castellinijevoj. O Castellinijevom umijeću i ne treba više trošiti puno riječi. Još jedna vrhunski napravljena naslovnica koja jasno dočarava s kojom preciznošću je pogođena i ova epizoda. Mi smo se morali zadovoljiti, u Libellusovom izdanju, sa zamjenskom De Angelisovom naslovnicom. Ne može se reći da je bio baš nešto motiviran. Melankolija kod Nathana gotovo uvijek pali, ali ovdje baš i nije pogođen pravi smisao epizode, a i pozadina mu je dosta siva i nezanimljiva.
Venecija pod podvodnom kupolom
Ovaj specijalac nekako će najviše ostati upamćen po lijepim prizorima kojima su nas počastila braća Esposito kao i po Nathanovim riječima izrečenim Ernestu:
"Ja ne osjećam kao da samo dvije osobe žive u meni, već i više... Neke se dane želim baciti u avanture, druge padnem u depresiju, a neke pak odabirem stvari koje me poslije iznenađuju... Da sam lik u romanu, mislio bih da priču piše više autora, i da su oni zaboravili sjesti i dogovoriti se oko nekih stvari prije početka pisanja..."
Lijepa i slikovita tvrdnja koja jasno pokazuje kako naš junak može biti različito prikazan u očima autora. Ovdje smo vidjeli Serrinog Nathana u još jednom nespecifičnom izdanju zahvaljujući Veneciji koja plijeni svojom čarobnošću i mističnošću.
"Veneciji koja postoji dva puta i koja može nagnati ljude na ekstremne stvari, natjerati ih da rade stvari na neobjašnjiv način, koji nas dira i fascinira... Venecija, koja se možda rodila iz drevnoga zajedničkog sjećanja na drukčiju civilizaciju, na model koji želimo imitirati ili na neki način dosegnuti, ili s kojim bi nam se jednostavno svidjelo živjeti u miru, ali koji je za sada izvan našeg dosega."
.jpg)
