Mjesto radnje: amazonska prašuma
Glavni akteri: mudri starac - poglavica plemena i njegov sin- usijana glava i sušta suprotnost
Da ne znamo da je riječ o Nathanu, reklo bi se da je riječ o recenziji neke epizode Mister Noa. Toliko viđena šablona koja je tako česta kod Bonellijevih junaka (pogotovo kod Zagora i, već spomenutog, Mister Noa) srećom samo je sporedni čimbenik u ovoj epizodi, inače bi je vjerojatno prestali čitati nakon pola pročitanih stranica. Jer, složit ćete se, to bi za jedan SF serijal stvarno bilo previše. Ali, kao što sam već postavio naznake, Vietti nas vodi u mnogo kompleksniju temu koja je izrodila sasvim dobru epizodu.
Nathan se upušta u iznimno opasnu avanturu nakon što prihvati zadatak od Svjetskog vijeća sigurnosti da kao civilni referent operacije ode u srce amazonske prašume i pokuša locirati glavni dotok opasne droge ionix i time omogući vojsci da hitro intervenira i uništi centar distribucije. Da bi to uspio, morat će duboko u središtu prašume pronaći El Bruja, tajanstvenog vođu indioskog plemena Campa. Nathanu se u misiji pridružuje satnica Asa Maugham, atraktivna plavuša koja ga svojom pojavom i držanjem odmah zainteresira. Taj interes poprimi šire razmjere kad se pokaže da ni Asa nije imuna na njega.
Nathanu i Asi je priključena malena ekspedicija koju kao vodič predvodi poručnik domorodačkog porijekla Jorge Ucayali. Amazonska prašuma prepuna je iznenađenja koje vrebaju, pogotovo kad je riječ o životinjama koje su radioaktivno mutirale. Ipak, ispostavit će se, najveća opasnost će prijetiti od ratnika Plešuće anakonde koje predvodi odmetnuti El Brujov sin Iye Marangui. Iye je glavni distributer ionixa i sad kad je osjetio da je dovoljno moćan želi povesti konačni rat protiv bijelaca. Nathan nije ni približno svjestan tko sve sudjeluje u toj složenoj distributerskoj mreži upadajući direktno u Iyevu zamku. A tada ga očekuju još veći šokovi i gorka saznanja povezana sa skrivanjem strašne tajne njemu drage osobe...
Stefano Vietti se u ovom razdoblju polako uhodava u Nathanov serijal, a kasnije će se pokazati da će postati glavni oslonac serijala. U svom prvom specijalcu nam predstavlja jednu kompleksnu temu s nizom elemenata, ali temu koju nije teško pratiti i koja se s lakoćom čita. Vidi se da je priprema za ovu epizodu bila opsežna, da su neke pojedinosti bile vrlo dobro istražene i dokumentirane i sve to uz odličnu i pažljivu karakterizaciju likova. Ekološka crta je jako primjetna u priči. Vidimo da je amazonska šuma preživjela sve katastrofe koje su zadesile Nathanov svijet i dalje odišući svojom fascinantnom prirodom i tajnama koje i dalje nosi u sebi u svojim najjezgrovitijim dijelovima. Naravno, ovdje je ubačen i pokvareni ljudski faktor koji nikako da se s godinama opameti, pa vidimo da je zračenje nuklearnih reaktora mutiralo neke biljne i životinjske vrste.
Isto tako Vietti ubacuje i neka osjetljiva pitanja kao što su nasilje u obitelji i homoseksualnost. Asa Maugham je odrastala uz mučne spoznaje o svojoj obitelji koju je zauvijek obilježio njeni otac, general Eric Maugham. On, kao velika faca u vojsci, nije mogao podnijeti saznanje o seksualnoj orijentaciji svog sina Bobbyja što je kao posljedicu imalo da je svoj bijes iskaljivao na supruzi Margareth. S ovakvom stigmom u obitelji Asa se teško nosila, ali uspjela je postati satnica i napredovati u vojsci, baš onako kako je njen otac predodredio za brata. Sol na ranu bio je slučaj ucjene od strane beskrupuloznog narkodilera Leta Loghana koji ju je pogurao u provaliju bez ikakvog izlaza. Također je intrigantan Nathanov odnos s Asom. Upravo negdje u ovo vrijeme Nathan se odlučio preseliti u Hadijinu kuću i tako učvrstiti svoj odnos s njom. A ovdje ga vidimo u krevetu s drugom. Očito se autori ne žele mnogo zamarati s moralnom vertikalom kod našeg junaka kad su u pitanju žene. Jednostavno to je Nathan kojeg moramo prihvatiti. Žene su indirektno bile uzrok njegovoj životnoj tragediji i teško da se može očekivati da će ga žene i izvući iz njegove traume, ma koliko mi navijali za zanosnu crnku, arapskog porijekla.
S druge strane, da sve ne bi bilo savršeno, Vietti se pobrinuo s nekim trivijalnim rješenjima i klišejima tako specifičnim za Bonelli. Odnos smirenog, mudrog oca i sina odmetnika u plemenu Indiosa toliko je česta Bonellijevska tema viđena kod nekih drugih junaka (Zagora, Texa, Mister Noa). Eto sad je imamo i u budućnosti kod Nathana što, složit ćete se, nije baš nešto originalno. Isto kao i pomalo mlaki završni obračun u prašumi. Također, potpuno je nepotrebna trash scena s anakondom što srećom ne utječe mnogo na scenarij.
Iye Marangui u pohodu u amazonskoj prašumi
Dante Bastianoni je sigurno jedan od najkvalitetnijih crtača u staffu. U serijalu je od samog početka, ali je dvije godine bio odsutan zbog rada u Marvelu. Upravo se u tih par godina rada u Americi može osjetiti promjena stila kod Dantea. Primijeti se onaj specifični američki superherojski crtež s glatkim linijama i s izrazitom pozornošću k anatomiji likova. Tako se mogu vidjeti izrazito snažne figure muškaraca s uzvišenim mišićima dok su žene senzualne te s isklesanim bokovima i grudima. Jednaka pozornost je posvećena i na sitne detalje i u kombinaciji s dramatičnim svjetlosnim efektima i pravilnim sjenčanjem Bastianoni je u ovoj epizodi učinkovito uhvatio, u prvom redu, atmosferu džungle. Klasični bonellijevski kanonski raspored vinjeta kod Dantea nestaje dajući sebi oduška da se razmaše u scenama. To mu omogućuje da kvalitetno prikaže perspektive iz različitih kutova što pojačava efekt. Možda će nekim čitateljima ovaj nepravilan raspored vinjeta biti pretenciozan i zbunjujući, a superherojski stil napadan, ali mislim da je Dante napravio izvrstan posao unaprijedivši svoj stil crtanja boravkom u Marvelu.
Nakon Castellinija Villa je preuzeo jedno razdoblje rad nad naslovnicama i za specijalna izdanja. Što reći? Ako kažem da mu je ovo možda jedna od najboljih Nathanovih naslovnica, a da je dobio nategnutu sedmicu, dosta sam toga onda rekao. Bode u oči zid na lijevoj strani naslovnice za koji uopće ne znam čemu služi. Jedino što je time uspio je suziti prostor za naslovnicu koja je tako ostala nedovoljno iskorištena. Nathan djeluje previše sitno i kao da je nasmiješen pri pogledu na anakondu. Stvar izvlači sami ugođaj džungle te efektno kadrirana anakonda. Iskreno rečeno, mislim da je Villi dato i previše prilika za dokazivanje u Nathanovom staffu kroz ove specijalce i almanahe. Futuristički ugođaj ipak neka ostavi majstorima SF serijala.
Kad sve zbrojimo, dobili smo vrlo dobru epizodu koja, iako pati od nekih klišeja, prvenstveno jako dobro ocrtava duh prašume u budućnosti. Isto tako, izvrsnom karakterizacijom likova u kojoj je prikazan slom jedne obitelji Vietti je napravio zanimljivu priču u koju se čitatelj može lako unijeti i sa zadovoljstvom čitati. Kad pridodamo i ozbiljna pitanja kojih se Vietti prihvatio kao i emotivni duh kojom epizoda odiše, onda se može zaključiti da je ovo jedan od boljih dosad objavljenih specijalaca. Ma kako to ironično zvučalo, svaka epizoda u kojoj je Nathanu slomljeno srce ili osjeća gorčinu i tugu ne može pogriješiti. Na to su nas naviknuli scenaristi lomeći preko Nathanovih leđa gotovo svu bol koja je prožeta serijalom. A čitatelj možda ostaje u dilemi da li se baš nad Nathanom mora prelamati sva ta bol svijeta da bi se održala kvaliteta serijala? Odgovor je lagan, zar ne!? Ipak je Nathan sinonim za melankoliju.
Opet gorčina u srcu…
.jpg)
