Sigmund u agoniji:
„... ovdje, u kibersvemiru, u tome silicijskom krilu koje se nikad nije pokazalo tako neprijateljsko kao sada, moj um se rasipa u tisuću potočića hladne boli... I prisjećam se kako je počela ova priča... “
Ostinijev in medias res uvod prikazuje nam Sigmunda u nekoj nestvarnoj, bezizlaznoj agoniji, a sam njegov um očito pred sam kraj vrti u sjećanju prošle trenutke koji su doveli do ove lude situacije. Kako, zašto? Priča zatim zapravo započinje i nastavlja dalje u noir maniri na načina kako je Sigmund predstavljen u prošloj solo epizodi. Našeg poznanika u baloneru zaustavlja nepoznati tip u identičnom odijelu, no pod okriljem mraka. Prisiljava ga da uđe u stan, kadli se otkriva da je tip u baloneru zapravo fatalna ljepotica bujne duge kose. Što bi Raymond Chandler rekao na to? ;) Pogledajmo Sigmundov opis žene koja stoji pred njim. Pred prijetnjom pištolja njemu se po glavi motaju sljedeće stvari…
„... lijepa je... S onom ljepotom koja zaustavlja dah... Decentne bore koje joj ocrtavaju umorne oči samo povećavaju njenu draž... Kaže da se zove Myrna i da me treba... “
Njezin dragi je nestao, zaštitnik, ljubavnik, njezino sve na svijetu, umro je u akciji, no priča se da je njegov um još itekako živ u segmentu kiberprostora nazvanog Silent Storm. Sjećamo li se toga iz prošlog broja? To je vojni program koji sadrži svu moguću vojnu povijest, taktike i bitke, a djelovanjem destruktivnog eksperimentalnog virusa Snijeg postao je neupotrijebljen i zagubljen u pustoši kibersvemira. Djelovao je destruktivno i za svoje korisnike, te se tako njihovi umovi, esencije, suštine, nalaze zarobljeni usred njega, ko u nekom osobnom vojnom paklu ili limbu. Zadnji put ga je to putovanje skoro koštalo glave, ali pod prijetnjom pištolja sve se može. A uostalom…
„Ako mora biti smrt, neka bude ona prava; u zagrljaju mreže... "
Silent Storm promijenio se od zadnjeg posjeta, uspostavljeno je Gospodstvo, vlada vojna kasta, dok u zabačenom labirintu sazdanog iz ljudskih opeka sudbinu kroji strašni Minotaur. Sigmund se u posljednjem činu stavlja u lik Tezeja, koji se istinom bori protiv Minotaurove suštine. Njegov alter-ego Marshalla Brickmana iz stvarnog svijeta dobio je ovdje svoje pravo lice čudovišta koje se otjelotvorilo u Minotauru. Sam Minotaur objašnjava Sigmundu da je prava priroda mreže ta da svi postaju onakvi kakvi uistinu jesu. Njihove gole duše ogledaju se kao u ogledalu, razgaljene istini. Možda je Sigmundovo spominjanje djevojčine čiste i zaljubljene duše odzvonilo u Minotaurovom odrazu kao crkveno zvono, kao rikošet metka koji se odbio nazad u njegov um. Na trenutak je možda spoznao kakvo on čudovište jest i otpustio Sigmunda van mreže. Tko zna, možda se već u sljedećoj stotinki vratio na onog starog, čudovišnog ja. Možda bi za detaljniji uvid u problematiku Minotaura trebalo uroniti u Dürenmattovu novelu za koju sam tako ljubazno dao link u zanimljivostima. Ponekad je efektnije kratku priču zaključiti kompleksnijim misaonim konstruktom koji ostavlja dojam, a to je Ostini uspio.
„Ovdje u kibersvemiru maske padaju, laži nestaju i svatko mora biti ono što uistinu jest. Gola duša koja se može vidjeti u ogledalu... “
Tezej se bori s Minotaurom, Jean-Etienne Ramey
.jpg)
