Eh, dobri stari klasični westerni! Jedan dobri lik i onaj drugi loši, ali i bad guy ima osjećaj za moral, a nije protivnik koji je spreman na najniže udarce radi pobjede, motiv osvete, dvoboj pištoljima kao jedan od najprepoznatljivijih simbola Divljeg Zapada… Nešto kao High noon na papiru, zar ne?
Budući da sam već spomenuo da se radi o klasičnoj temi, jasno vam je da nema nekih originalnih i dosad neviđenih stvari i ideja. Međutim, to ne znači da je priča loša, devetku sam joj dodijelio prvenstveno zbog toga što je ovo vrlo čest motiv, ali dobri stari Bonelli (ili Nolitta, kako je sam potpisao ovo djelo) je unio neke zanimljive detalje koji su oduševili mene, a vjerujem da će i svakoga tko ovo pročita. No, da kažem štogod o priči… Naš Tex se dosta puta susretao sa svakakvim zlikovcima koji su bili željni osvete jer im je ubio brata ili prijatelja, ili je poslao njih u zatvor. Ovaj put se našao u čudnoj situaciji jer ga na dvoboj izaziva čovjek kojega naš rendžer nikako ne može povezati sa svojom prošlošću. El Muertu to ne smeta, nego prebijanjem Tigera i ranjavanjem Kita šalje Texu poruku da misli ozbiljno. Naravno, Tex prihvaća izazov i kreće u Pueblo Feliz na podmirivanje dugova. Da sve ne bi bilo tako jednostavno, Bonelli je odradio odličan posao sa scenarijem, ubacivši nekoliko manjih događaja, poput susreta u krčmi u Wingateu te neočekivanog prepada na Texa od strane ljudi koje je El Muerto isplatio misleći da će otići svojim putem, a ne pokušati pokvariti njegovu osvetu. Nisam bez razloga dao čistu desetku za scenarij, problem je što ću to morati opravdati sa ponekim spoilerom, da ne bude da niste upozoreni. Dakle, dvije su stvari koje su mi se posebno svidjele. Prva je scena u kojoj Tiger spašava Texa koji se našao u zasjedi, te kreće u potjeru za Razrezanim Licem, čovjekom iz svog plemena koji je postao vojni izvidnik, a onda se predomislio jer mu je lakše bilo zarađivati novac kao zločinac. Iskreno, dosta mi je da naši junaci uvijek ispadaju naivni jer gnjusne neprijatelje koji se služe podlostima često odbijaju dokrajčiti na krajnje jednostavne načine, već im zbog nekog svog kodeksa časti daju prilike u raznoraznim „poštenim“ dvobojima, pa im tako omoguće da im ovi zadaju još problema. Ovaj put nije tako, Bonelli i Tiger su pribjegli odličnom rješenju. Izdajnika vlastitog plemena i čovjeka koji ga je brutalno premlatio Tiger hvata i ubija hicima iz pištolja uz nekoliko snažnih rečenica, s prilično jasnom porukom, od kojih se najviše izdvajaju zadnje:
Tiger Jack: Adios, Razrezano Lice! Živio si kao šugavi pas, a tako si i umro!
Dosta je više poštenja i izigravanja milosrdnika, s prljavima treba prljavo! Za razliku od svojih plaćenika, El Muerto ipak poznaje kodeks časti, iako je pribjegao radikalnim načinima da Texa pozove na dvoboj, ipak ga ne ubija kad je imao priliku u krčmi, nego do kraja poštuje svoju riječ i čeka Texa na dogovorenom mjestu, ne znajući da su ga njegovi bivši pajdaši pokušali zaustaviti. Bonelli se koncentrirao na dublje karakteriziranje samo jednog negativca, dok je El Muertovu bandu predstavio samo u vrlo kratkim crtama. Isto tako je uveo još nekoliko likova u priču, ali ipak im je dao epizodne uloge (barmen je samo poslužio kao talac, a kauboj iz sela da barmena vrati kući sa dogovorenog mjesta, npr.). Kao i ostatak bande, ovi su likovi poslužili kao pozadinska kulisa koja služi da u prvi plan izbaci El Muerta. On je sam ponajprije opisan svojim i Texovim flashbackovima, u kojima saznajemo da se zove Paco Ordonez, a spoznajemo i njegovu prošlost te razloge zbog kojih želi ubiti Texa. Drugi detalj koji sam spomenuo je način na koji se odigrao dvoboj. Bez standardnog odbrojavanja koraka i sličnih načina, El Muerto je kao znak za početak pucnjave iskoristio melodiju starog pokvarenog medaljona, sitnice koja je dovela do svih ovih događanja. Kako? To pročitajte sami, ali pomalo podsjeća na „efekt leptira“.
Nicolo se potrudio da nam i oči budu zadovoljne, ali crtež ipak nije savršen. U kadrovima gdje prikazuje krajolik, gužve ili bilo što što nije krupni plan je odličan. Lijep crtež, ne previše mekan i razvodnjen, ali ni drven i tvrd kakav zna biti u Fusca. Ne prikazuje previše detalja, ali ne stječete dojam da išta nedostaje slikama. Ono što mi je izgledalo lošije su krupni planovi, pogotovo kad mora izbliza prikazati ljudsko lice. U nekoliko prilika likovima oči nisu u istoj razini, u sceni s požarom Paco je u potpunosti sličan Texu, a lice El Muerta ne izgleda kao uništeno vatrom, više asocira na to da nosi neku čudnu masku. Villa je za naslovnicu odradio još jedno u nizu svojih remek-djela, on sam bi zaslužio čistu desetku, ali ocjenu srozavaju Galleppinijeve naslovnice unutra. Nisam ljubitelj apstraktnih naslovnica poput one prve, uvijek mislim da je crtaču nestalo ideje. Tako je Galleppini nabacio Texa na konja, a pored njega El Muertovu glavu i to mi nikako ne izgleda dobro. Druga je još gora, kad vidim El Muertovu pozu, zaboli me glava, kad pomislim da se radi o dvoboju na život i smrt, on u jednoj ruci drži pištolj kojim puca, a u drugoj privjesak, dojam je još gori. Mogao je, kao i Villa naći rješenje da negdje nacrta kakvu granu i okači taj medaljon. Šteta, pokvarena je visoka ocjena naslovnice knjige.
Moja poruka na kraju je ista kao i za većinu Texovih epizoda – obavezno pročitati, mada znam da texoljupcima to nije ni potrebno naglašavati. Ostali se također neće razočarati, jer pustolovine „sposobnog tipa one vrste čije je kalupe Bog bacio nakon što ih je stvorio“, kako su ovom prilikom nazvali Texa, ne mogu biti loše!
.JPG)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
