Vrag sa Sierre

Samo jedna epizoda dijeli ovu i zadnju koju su prije nje uradili Boselli i Marcello, a budući da sam nedavno recenzirao tu epizodu (za neupućene, naslov je Sedmorica ubojica), jasno je da ću u ovoj recenziji povući neke paralele s njom.

Za početak, priča i ideja. U recenziji za spomenutu epizodu sam napisao da je Boselli inspiraciju za likove i priču našao u filmskim djelima. Ova priča mi se čini inspirirana povijesnim događajem, otmicom Sabinjanki, o čemu više možete vidjeti u linku navedenom u zanimljivostima. Ne smatram to plagiranjem i ne vidim u tome ništa loše, u današnjim vremenima, kad je već sve viđeno, teško je u bilo kojoj vrsti umjetnosti naći nešto potpuno originalno i novo, nešto što neće podsjećati na neki već viđeni događaj ili motiv. Naravno, motiv otmice je Boselli prilagodio svojim idejama, te potrebama i zahtjevima okoline i vremena u kojem se radnja događa. Nakon što nam je u prijašnjoj epizodi predstavio galeriju zanimljivih negativaca koje nije okarakterizirao koliko je mogao (pretpostavljam radi ograničenog broja stranica), sad se odlučio za drugačiji pristup. Istina, i u ovoj priči glavni negativac ne djeluje sam, nego u grupi, ali ta njegova grupa je ovdje toliko zanemarena da saznajemo samo ime njegove desne ruke, a ni on nema neku preveliku ulogu u događajima. Naravno, ovo ne smatram lošim potezom koji bi umanjio ocjenu, očito je da je urađeno s namjerom da se u prvi plan izbaci jedan čovjek. Taj jedan čovjek je Narvaez, Diablo Rojo ili Vrag sa Sierre… Još jedan u nizu nesretnika koji su mislili izazvati Texa i time steći vječnu slavu, je l' te? E, Boselli je s njim napravio sjajan posao. Stvarno ne znam je li htio pomoću njega ukazati na neku stvarnu osobu iz političkog života, a ja se u ovoj recenziji neću doticati tih tema, niti ću imenovati onoga na koga me Narvaez podsjeća. No, dat ću vam malu pomoć – odnedavno je pokojni. Dobro, dosta o tome, vraćamo se na Narvaeza. On je čisti školski primjer najgoreg gnjusa, zmijurine kojoj bi rado satrli glavu i onda još skakali po njoj. To je tiranin koji poslušnost svojih ljudi zadobiva strahovladom, mučenjem i ubijanjem onih koji nisu podobni.

Narvaez: „Ja sam poglavica svojim ljudima! U cijeloj Sierra Negri postoji samo jedna volja: moja! I svi mi se moraju pokoravati, po cijenu smrti!“

U planinama je izgradio svoje malo izolirano carstvo, tu je bog i batina, tko se god pojavi na njegovom području, to mu bude i zadnje ovozemaljsko odredište, povremeno ode s ekipicom na izlet, ukrade nekoliko robinja i usput pobije sve što mu smeta. I onda takav lik dođe u selo Navaja s pričom kako želi da njegovo pleme vidi svijeta, pa ih vodi po pustim prostranstvima Divljeg Zapada. Neiskusni Kit povjeruje u to, ali Tex je ipak malo lukaviji, pa ne puši tu priču. Uvjeren je da Narvaez ima gadnije namjere, što biva potvrđeno ubrzo nakon njihovog odlaska iz sela. Međutim, kasnije otkrivamo i drugu stranu Vraga sa Sierre. On je ustvari kukavica, praznovjeran čovjek koji u lovu ptice grabljivice vidi znak za koji misli da je upućen njemu. Opterećen je slavom i ubojstvima, možda i željom da se skinutim skalpom Noćnog Orla iznova dokaže pred svojim preplašenim podanicima. Nije častan poput drugih velikih indijanskih poglavica, možda je i to razlog što pribjegava vladavini straha. Kad je vidio da Texa ne može srediti na način kako je zamislio, onda, kao prava zmija, prihvaća bilo kakav način rješavanja problema. Ovakvog tipa, za razliku od npr. Mickeya Finna, jednostavno ne možete voljeti. Unatoč tomu, ne može mu se poreći da je zanimljiv i dobro odrađen lik i upravo tu leži prvi i glavni razlog smanjene ocjene scenariju. Toliko rada na njemu, toliko približavanja njegovog lika i djela čitateljima, da bi na kraju bio ubijen na doslovno jednoj (1!!) stranici. Da, dobro ste pročitali, epski konačni obračun u šest-sedam sličica… Mislim da neću pretjerati s tvrdnjom da je to sramotan način i ideja raspleta.

Eto, prešli smo polako i na loše strane stripa, kojih u scenariju, nažalost, ima. Iznimno mi je drago što je Boselli, kao i u Sedmorici ubojica, pokazao da drži neku nit između svojih epizoda, pa je ovdje solidnu ulogu dodijelio Novaku, koji nam je poznat iz Čitača tragova. Još mi je draže što se pojavljuje Pat, koji mi je jedan od najdražih Texovih prijatelja, ali ne razumijem zašto je Boselli od njega napravio štićenika Doma za ljude s posebnim potrebama. Hajde, to što na početku pušta da ga djeca jašu i sam sebe naziva konjem je u redu, i ja se znam tako igrati s malim rođacima, ali kasnije je Boselli pretjerao. Tex i Novak potpuno šikaniraju Pata izjavama tipa kako je nesposoban za rukovanje pištoljem te kako ga ne mogu pustiti samog jer on treba biti pod kontrolom. Šlag na tortu je njegovo ponašanje usred borbe, kad puca po neprijateljima usput govoreći kako puca samo da stvori buku, a onda uzima kamen, jednome od njih razbija glavu radujući se (ponavljam – usred borbe, a on potpuno opušten) kao dijete osnovnoškolskog uzrasta kad dobije slatkiš. Moj dragi Pate, što uradiše od tebe… U recenziji za priču Poruka sam spomenuo kako Tex inače pogađa što hoće i kako hoće, a onda na desetak metara nije mogao pogoditi razbojnika. E, ovdje je bio u pucačkoj formi, uspio je s lijepe udaljenosti metkom prekinuti uže kojim je Novak bio vezan za konja. Konj je bio u trku? Ma nema veze, Texu je to rutina. Naravno, sitnica na kraju – desetak Indijanaca gađa Texa koji je zatvoren u kavezu, a nijedan ga ne može pogoditi. Čini se da nije samo naš Zagi zaslužio naziv Duha. Radi dobre karakterizacije Narvaeza te nekih odličnih sekvenci (napad na selo, Texov ulet među razbojnike u stilu Clinta Eastwooda i spašavanje Novaka) ne mogu više sniziti ocjenu scenariju, ali ovo nije kvaliteta na koju smo navikli od Bosellija. Šteta…

Kao da se solidarizirao s njim, ni Marcello nije odradio savršen posao kao inače. Njega mi je ovom prilikom bilo najteže ocijeniti. Navikao sam mu davati desetke, ali u ovoj priči je bilo nekih sitnih grešaka koje prije nije radio ili ih ja nisam primjećivao. Nije to ništa strašno, napravio je jednu ili dvije greške kod proporcija likova, pogotovo na početku priče gdje djevojčica jaše Patu na ramenima, a Patova glava izgleda groteskno veća od male. Na još jednoj ili dvije slike me podsjetio na Fusca i njegove neprirodne položaje udova (obratite pažnju na Texov izlazak iz kaveza, kako je čudno bacio onaj komad željeza). Treća stvar je pomalo neuredno, prljavo crtanje neba u situacijama kad prikazuje izrazito jako sunce. Imao sam dojam kao da je netko šarao po gotovom crtežu. Villa mi je opet nekako nedorečen. Kod recenzije Poruke sam napomenuo kako je nesretno izabrao boju neba, a sad je to ponovio na prvoj naslovnici. Osim toga, ta prva naslovnica je nekako previše dosadna i statična. Što radi Tex, divi se krajoliku? Druga bi bila jedna od njegovih idealnih da nije zeznuo stvar sa Narvaezovim čelom. Pogledajte dokle se proteže ta marama, nisam primijetio da je u priči imao tako duguljastu glavu. Koliko god ja natezao, nije za desetku.

Na kraju – što reći, koju posluku porati?  Nije savršen Tex, nije baš ni u samom vrhu, istina je da nedostaje vrlo malo, ali ipak – nedostaje. Doduše, sad mogu iskoristiti nešto slično frazi koju ste često ostavljali kao komentar na moje recenzije – Tex je ipak Tex, institucija čije su i loše epizode ipak dovoljno dobre i vrijedne čitanja.