Ne znam je li gospodin Boselli bio pod utjecajem ikakvih filmova dok je pisao ovu priču, ali meni se čini kao da je inspirirana Peckinpahovom Divljom hordom, s tim da ovdje hordu ne čine obični razbojnici. Članovima ove horde, čini se, uzori su redom gospoda iz najpoznatijih krvavih horrora – Noći vještica, Petka 13. ili Teksaškog masakra motornom pilom.
Kako god bilo, Boselli je od svega toga napravio remek-djelo. To se nagoviješta na samom početku, odlično urađenom scenom pokolja u krčmi. Tu je scenu Boselli sjajno iskoristio da nas upozna s bandom Jacka Thundera, njegovom samoprozvanom „obitelji“. A obitelj je… brrrrrrrrrrrrrrrrrrr! Sedamnaestogodišnji Kid Rodelo koji ubija hladnokrvno, lakoćom kojom većina ljudi veže cipele, unakaženi Lizzard sa svoja dva psa, koji imaju neutaživ apetit za ljudskim mesom, ogromni crnoputi Hammer, koji se ne odvaja od svog ogromnog malja (koji mu ne služi za kovanje), …Ustvari, budući da im je vođa jezivi slijepac sa sovom na ramenu koji revolverom barata bolje od mnoštva ljudi zdravih očiju koje smo dosad upoznali u Texu, što očekivati od ostatka bande? Boselliju odgovara veliki dopušteni prostor, mnoštvo osiguranih stranica, jer može široko manevrirati i razmahati se s pričom, ubaciti puno sporednih događaja i likova koji su često toliko dobri da čovjek mora pomisliti da su zaslužili i posebnu epizodu. Osim već nabrojanih, pojavljuje se i mnoštvo drugih likova, poput Jima Lanea, zbog kojega su se naši junaci i našli tu gdje jesu, njegovog brata Bronca koji će, siguran sam, velikom broju čitatelja prirasti srcu, a tu su i neki stari likovi, poput Carsonove neprežaljene ljubavi Lene i njezine kćerke Donne, koja gaji očite simpatije prema mlađem Kitu, gostiju u njihovom „motelu“ (doduše, za njih sam ispočetka mislio da su tu samo da popune pokoju stranicu, ali ispostavlja se da su neki poprilično povezani s cijelom pričom). Pričom? Naravno, ne smijem zaboraviti pojasniti što se uopće događa u epizodi. Naime, Jack Thunder želi zlato Nedužnih, ili bar ono što je od njega ostalo, pa zato okuplja šestorku koja bi odlično izgledala u nekom cirkusu nakaza i kreće po to zlato, usput sijući smrt svojim putem. U međuvremenu, četvorica naših prijatelja pokušavaju pravdi privesti Jima Lanea, pa njegovim tragom dolaze u selo Dogtown, gdje otkrivaju da je Jim Lane ubijen. I ne samo on, a i selo je usput zapaljeno… Tex i ekipa pronalaze preživjele u jednoj špilji, a dodajući njihove priče onome što su vidjeli svojim očima, shvaćaju da se nalaze pred vjerojatno najtežim neprijateljem s kojim su se ikad suočili. Što reći nego – Boselli, majstore, čista desetka!
Hvala Bogu, scenarij je pratio priču i dostojan je njezine visoke ocjene. Kao što sam već spomenuo, Boselliju odgovara kad se može razmahati s dodatnim pričicama u jednoj velikoj, a ovdje je to odradio savršeno. Počevši od već opisanog pokolja u krčmi, koji je poslužio kao uvod, pa preko posjeta Obitelji gradiću Salmon Fallsu, potjere naše četvorke za Broncom Laneom, pa bježanja od harajućeg šumskog požara, koji im je smjestio piroman iz Obitelji, Indijanac Firewolf, a iz kojeg ih na koncu izvlači upravo Bronco Lane, zaključno sa epskim završnim obračunom u Heavenu. Ma, sve je odrađeno na najbolji mogući način! Jedino što bi se moglo zamjeriti je što neki likovi (negativci) nisu baš previše okarakterizirani, poput Mickeya Finna u epizodi Čitači tragova, koju je radio isti dvojac, ali ovdje je to nadoknađeno velikim brojem likova, pa je razumljivo da ih Boselli i nije mogao detaljnije obraditi, jer bi mu trebalo bar 500 stranica. Doduše, ja ni protiv takve količine ovakvih Texovih pustolovina ne bih imao ništa protiv.
Da i crtež bude u skladu s ostatkom stripa, pobrinuo se dobri stari Marcello. Kakav je užitak za oči gledati njegovu umjetnost, to je previše da bi se dalo opisati riječima. Prikazi okoline su sjajni, likovi još bolji, akcijske scene bolje od svega toga zajedno, … Jednostavno, odradio je više od tristo stranica bez ijedne greške. Možda je kod nekih likova malo pretjerao, ali to je sve u službi višeg cilja, da bi pojačao njihove osobine zadane scenarijem. Npr., Kid Rodelo izgleda kao da je upravo osvojio lentu Mistera svijeta, ali upravo ta njegova fizička ljepota stoji kao kontrast njegovom ponašanju, što je i naglašeno nekim rečenicama. Kod drugih likova kontrast nije bio potreban, njihova nakaznost i ružnoća su osim djelima prikazane i izgledom. Pravi, tvrdi, realistični crtež, zaslužio bi i stoticu da je moguće. Kao što bi je zaslužio i Villa, naravno. Tri genijalne naslovnice, malo je kod prve i treće nesretnom količinom crne boje utjecao na to da imamo dojam da se radi o vanjskom, a ne unutarnjem prostoru, ali to su premale greške da bih umanjio ocjenu. Ustvari, reći ću vam iskreno – napisao sam dosad deset recenzija za Texa, a pošto mi je to najdraži strip, uvijek sam se trudio da budem i previše objektivan, usput uvjeravajući samog sebe da tako treba biti, pa nijedna nije dobila sve desetke, iako su neke vjerojatno zaslužile. E, pa, mislim da nijedna nije zaslužila maksimalne ocjene više od ove, pa zato javno objavljujem da opraštam te dvije greškice Villi radi ukupnog dojma, radi ocjene cijelog stripa.
Ako ste došli do kraja s čitanjem, zaključak vam i ne treba. Ako ste od onih koji će pročitati samo zaključak jer vam se recenzija čini predugom, onda znajte – ovo se mora pročitati!
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
