Capitan Jack

Tex Willer

TX SA 31 | 240 str.

Indijansko pleme Modoca sije smrt širom Oregona. Garnizoni vojske se čine bespomoćnima, ne uspijevajući nimalo stišati pobunu. I dok je na pomolu rat između Indijanaca i Bljedolikih, Tex mora odlučiti na čiju će strani stati.

Informacije o autorima

Scenarij

Crtež

Naslovnice

Ocjena stripa

Recenzija

Ukupna ocjena 68%

Priča 4

Scenarij 7

Crtež 9

Naslovnica 8

Moja ocjena

Ocijeni strip

Ocjena čitatelja

Ukupna ocjena 79%

P*7

S*7

C*8

N*8

NASLOVNICE — DOMAĆA IZDANJA

  • Capitan Jack
    TX SA 31

NASLOVNICE — ORIGINALNA IZDANJA

  • Capitan Jack
    TX GI 31

ZANIMLJIVOSTI

  • Kada ga je Bonelli kontaktirao zbog rada na Texu, Breccia nije mogao tada prihvatiti ponudu jer je radio kao zamjenik načelnika u jednoj ruralnoj zajednici u kojjoj je živio te se morao suočavati s mnogim dnevnim potrebama stanovništva koje je često živjelo u pravoj pravcatoj bijedi. Bila je to obveza s punim radnim vremenom i prema njegovim riječima; nije imao mogućnosti uložiti svoju energiju u nešto drugo.
  • Enrique Breccia poznat je talijanskoj javnosti još od sedamdesetih godina prošloga stoljeća, a prve radove za SBE je imao na Dylanu Dogu (Velika mećava, DD LIB KB 8). Rad na Dylanu mu se pokazao jako interesantnim i ugodnim zbog toga što se Istražitelja Noćnih Mora može opisati na mnogo načina, ali nipošto kao stereotipnog junaka.
  • Prvi rad Enriquea Breccie na Texu, a ujedno i prvi rad na Texoneu Tita Faracija.
  • Capitan Jack se kao povijesna ličnost pojavljuje u filmu Drum Beat, redatelja i pisca Delmera Davesa, a glumio ga je les Bronson.
  • Capitan Jack je stvarna povijesna ličnost; bio je poglavica naroda Modoca, ali pravo ime mu je bilo Kintpuash.
  • Kada je Kintpuash 1870. godine poveo pola izgladnjelog plemena u dolinu Lost Rivera, to je bilo oko tristo osoba, od kojih je samo polovina činila muškarce sposobne za borbu.
  • Tijekom bitke kod Lava Beds, Modoci su pokrivali glave grmovima kadulje vezanima za kosu i pojavljivali se iz usjeka i, potpomognuti maglom, počeli su obarati jednog za drugim vojnike poslane u izvidnicu. Izgledali su poput sablasti. I ženama su dali puške kako bi mogle pomoći, ako ništa drugo, onda da stvaraju galamu i dezorijentiraju vojnike.
  • “Indijanci su skriveni usred područja pokrivenog miljama usjeka, spilja, klanaca i provalija. Kako bi ih se istjeralo odonud, potrebno je tisuću ljudi i minobacački vod”. To je bilo mišljenje pukovnika Wheatona koji je vodio napad.
  • Uz Capitana Jacka, i Hooker Jim je povijesna ličnost.
  • Nakon što je uspio pobjeći iz Lava Beds zajedno sa još tri vjerna ratnika; Capitan Jack je na kraju klonuo na tlo. “Moje noge me više ne slušaju”, rekao je. “Spreman sam umrijeti”.
  • U noći nakon vješanja, tijelo Capitana Jacka je kriomice skinuto s vješala i balzamirano u Yreki, gradu koji ga je dočekao prijateljski prije mnogo godina.
  • Priča je izašla 2016. godine u Italiji kao 31. broj edicije Texone.
  • Breccia među crtačima kojima se posebno divi izdvaja Dina Battagliu, Harolda Fostera, Winsora McCaya i Huga Pratta, dok se zapravo osjeća nadahnutiji slikarima poput Rembrandta, Caravaggia, Francisa Bacona i Goye, kojeg smatra, jednim od najvećih istraživača ljudske prirode.
  • Link na video gdje Enrique Breccia crta Texa: https://www.youtube.com/watch?v=Mlffg_A_djk
  • Enrique Breccia trenutno živi u Spoletu, u Italiji.

Već nekoliko godina unazad nismo dobili nekakva posebna imena da rade na najprestižnijoj ediciji izdavačke kuće Sergio Bonelli Editore. Tako nam se danas serijalom šetaju umjetnici poput Pasqualea Rujua i slični. Malo tko da nema nekih poveznica sa Bonellijem dobiva priliku. Razlog zbog kojeg sam se uopće odlučio recenzirati ovaj Texone je veliki majstor - Enrique Breccia!

Enrique Breccia sa svojim tablama za Texone

Legendarni crtač Alvara Mayora kaže kako ga je pokojni Sergio Bonelli prije nekoliko godina kontaktirao sa namjerom da nacrta jedan Texone na što je ovaj bio veoma polaskan, ali nije bio u stanju preuzeti toliko opsežan posao. Prema njegovim riječima, tijekom tog razdoblja nalazio se na privremenom “godišnjem odmoru” od stripa kako bi se mogao posvetiti problemima u svojoj zemlji.

Kada se život nastavio dalje, Breccia se 2011. godine doselio u Italiju, imao je priliku nastaviti prekinuti razgovor. Sergio ga nikada nije zaboravio te se dvojac napokon susreo licem u lice te je slijedio nastavak razgovora o projektu. Breccia je odmah pristao, ali se potom Bonellijevo zdravstveno stanje jako pogoršalo i nakon samo nekoliko dana veliki pisac je preminuo. Breccia kaže kako je to bio posljednji put da su razgovarali o poslu te da često razmišlja o tom susretu.

“Onda, je li to sve, majmune?”
Ili pak nešto poput ovoga: “Čuo sam tu priču, Majore Stephense.”
Kakve li ironije, Faraci vjerovatno ni sam nije toga svjestan, a lutak u njegovim rukama jeste. Ne znam treba li da se smijem ili plačem.

Tajming kojim se Faraci koristio je do kraja izlizan, prvih stotinu stranica priče možemo unaprijed klasificirati. Prvo apsolutni krš i makljaža nakon čega slijedi vijećanje Texa i zapovjednika u utvrdi. Dva početka (na ranču i salunu) koja priča ima počinju u istom tonu. I sa istim odnosima sa jednako dimenzionalnim karakterima.

Krenimo o samoj epizodi; iako je simpatična (ponajprije zbog fenomenalnog crteža), njezine objektivne vrijednosti su poprilično upitne. Svima nam je dobro poznat šablon gdje pošteno zaiskri između Indijanaca i Bljedolikih. Metode kojima se Tito Faraci odlučio poslužiti u ovom Texoneu nisu pretjerano vrijedne nekog spomena. Pri izgradnji likova i radnje scenarista se nije pretjerano trudio da izgradi neke kontradiktorne odnose, ustvari, možda od svega možemo izdvojiti relacije John Foster-Tex i Tex-Capitan Jack.

Interesantan mi je način na koji John Foster nagovara Texa da krene tragom Hooker Jima, Foster od njega traži osvetu. Sviđa mi se ta premisa kod Texa u ulozi krvnika jer ono što je Foster tražio od njega nije samo hapšenje negativca i njegovo izručivanje pravdi i zakonu. Ono što John želi je ništa drugo nego krv! Jasno, scenarista ne smije ići u nikakve škakljive situacije gdje bi mogao junaka poznatog po svojoj pravednoj reputaciji mogao izložiti neugodnostima koji su u kontradikciji sa njegovom suštinom. Pravo osvježenje je, međutim, to što kod Fostera možemo iščitati osobine slične onima kod našega junaka. John je bio oličenje morala, baš kao što je to Tex danas. Ono što je posebno intrigirajuće je to što je događaj gdje je njegova obitelj ubijena od strane Modoca nagnao Fostera da zaboravi na bilo kakav moral, ono što on želi je ono što je njemu počinjeno. Gledajući tako na poveznice između njega i Texa, pitanje je što bi jednoga dana mogli očekivati od Noćnog Orla? Je li spreman suočiti se sa gubitkom bližnjih bez da izgubi razum te da ne zna razlikovati pravdu od kazne.

les Bronson kao Capitan Jack

Budući da je Capitan Jack dobio toliko prostora da je čak završio na naslovu, vrijedi reći poneku i o njemu. Radi se o još jednom “sivom” karakteru. Kao i uostalom svi slični karakteri koji se nalaze negdje između krajnosti, Capitan Jack je u suštini dostojanstveni poglavica koji se jednostavno mora nositi sa pritiskom usijanih glava da bi se održao na čelu plemena. Jako dobar primjer uzrečice cilj opravdava sredstvo. Kao poglavica on mora počiniti djela koja su objektivno loša, a po pitanju subjektivnosti, ovisno o kutu gledišta (pleme i on sam kao vođa plemena) i dobra i loša. Kao posrednika nalazimo Hookera Jima koji se nalazi tu samo da ga ima. Nema ono potrebno što bi ga učinilo posebno pamtljivim likom, već ga nalazimo samo kao poveznicu bez koje ustvari ova cijela radnja nebi mogla funkcionirati. Ali bez obzira na to, još jedan isklišejizirani lik željan borbe i pretjerane ambicije.

Faraci se odlučio da kreira samo jednog karizmatičnog lika, Capitana Jacka. Koliko je uspio u tome je poprilično upitno jer je i više nego očito da on ne može nositi sav teret epizode. Lik koji bi se trebao podrazumijevati kao jedan od protagonist je ustvari obični sporedni karakter. Iako kasnije uviđa posljedice počinjenih djela, pitanje je u kojoj mjeri se može vrednovati njegovo iskupljenje? Smrt kao konačno pomirenje se nameče kao odgovor.

Nasuprot zakona Capitana Jacka susrećemo zakon Noćnoga Orla, zakon koji stoji za jedini apsolutni zakon u cijelom serijalu. Zakon koji je pravedan i koji uvijek uspijeva nadići druge, neovisno radi li se o vojsci ili o Indijancima. Podrazumijevajući Texa kao jedino pravo utemeljenje dobra, onoga kakvim bi sve trebalo biti, možemo puno lakše rasaznati norme koje vladaju kod ostalih sudionika radnje, bili oni dobri ili loši.

Osobno mi se to podizanje tenzija između Texa i Capitana Jacka nije svidjelo. Zašto? Zato jer je i više nego očigledno to forsiranje rivalstva koje se ne bazira samo na kontrastu dobro-zlo. Kod Indijanskog poglavice možemo zasigurno naći i Texovih osobina, makar bi morali malo dublje zakopati ispod površine kože. Ono što razlikuje poglavicu Modoca je to što je spreman prihvatiti i drugi pogled na stvari, želi pružiti priliku protivniku, čak i neovisno o boji kože.

“Znam prepoznati velikog ratnika kad ga vidim i ne želim te ustrijeliti.”

Tex se ne koprca kao Capitan Jack. On zna što želi, što treba i u konačnici poseže za tim. Capitan Jack se traži u objektivnosti, ali kao što to i uvijek biva, rješenja se najčešće nalaze prekasno.

Vojska u skoro svim Bonellijevim stripovima ima praktički istu ulogu. Ljudi koji bi trebali biti na strani onih koji su potlačeni, onih prema kojima smo dosada vidjeli nepravedne postupke. U velikoj većini slučaja vojska je predstavljena kao loša strana zakona, ako je uopće možemo prezentirati kao ikakav zakon. Riječ rasulo je bolji opis. Generali, pukovnici, poručnici, zapovjednici, svi se u pravilu zamaraju bespotrebnim stvarima kao što su njihove titule i položaji najčešće popraćeni raznim oblicima kompleksa. Gledajući iz te perspektive, Tex se nalazi na suprotnoj strani i kao poglavica Indijanskog plemena, on je ustvari izdajnik. Sukobi će evoluirati na razne načine, oni sa većim činovima koji se osjećaju kao gospodari dok nema gazde u kući će se najvjerovatnije odvažiti u izravan sukob sa rendžerom te bilo kakav otpor protumačiti kao pobunu, dok će se oni bez činova dobrano napiti kako bi ispucali vlastite komplekse i frustracije. Kao rezultat svega, vjerujem da Indijanci ipak ostaju u sjećanju kao glavni negativci zbog tog velikog opsega zločina koji su počinili, iako su ponekad činovi vojske možda čak i gori. Tex je, kao oličenje morala i kao osoba koja uvijek zna procijeniti situaciju svega toga u potpunosti svjestan te i djeluje u skladu s tim.

Konačno smo dočekali i ovaj Texone crtačkog majstora Enriquea Breccie. Za jednog scenarista za kojeg je vjerujem apsolutni ponos i vrhunac surađivati sa jednim ilustratorom koji dobro poznaje materiju. Svojim crno-bijelim odnosima, i jakim kontrastima među istima, uspijeva prikazati onu tjeskobnu, unutarnju dinamiku scene. Prateći njegove radove još tamo od “Sakupljača snova”, “Hodočasnika zvijezda” i “Alvara Mayora”, možemo uvijek očekivati nadahnute grafičke likove, ironično-groteskne hirove, očaravajuće, uznemirujuće i fantastične vizije i druge poetične figure. Enrique Breccia je, kao i njegov poznati lik kojem je udahnuo život, Alvar Mayor, vječiti putnik. Gotovo da nema tehnike u kojoj se nije okušao, od drvoreza, velikih ulja na platnu, tempera, akvarela itd. Veliki zaljubljenik u konje i divlju prirodnost konačno je ostavio svoj trag na Divljem Zapadu.

“Ovdje nema dobrih i loših. Naprosto se ubija i umire.”

Umjetnička karijera Enriquea Breccie je službeno počela 1968. godine s biografijom Ernesta Chea Guevare. Onda 1972. počinje suradnju sa engleskom izdavačkom kućom Fleetway, crtajući strip Spy 13. Suradnju sa Carlosom Trillom počinje 1976. godine na stripu “El Buen Dios”, da bi kasnije nastavili sa “Alvarom Mayorom”, stripom kojim je Breccia stupio na svjetsku strip scenu. Radio je i na strip-adaptacijama novela Till Eulenspiegel, Treasure Island i Moby Dick. 2000. godine počinje raditi sa američkim izdavačkim gigantima pa tako radi na X-Force za Marvel te Legion Worlds i Batman: Gotham Knights za DC. 2002. radi grafičku novelu Lovecraft. Za Vertigo je radio sa poznatom serijalu Swamp Thing, gdje je nacrtao 22 broja do 2007. godine.

Prema njegovim riječima; Breccia pokušava da zadrži određeni odmak od likova koje crta. promatra ih s tehničkog gledišta više nego što prema njima ima emocionalan pristup. Iznimke se događaju jedino kada radi sa likovima koje osjeća svojim vlastitim kreacijama; u najvećem dijelu slučajeva, onda kad je riječ o društvenim, povijensim ili političkim temama. “Rat u pampi”, “Sakupljač snova”, “Cheov život” ili “Od mora do mora” su dobri primjeri. Dylan Dog i Tex ne spadaju u tu kategoriju, ali svejedno nije riječ o likovima s kojima nije teško pronaći sklad. Veoma su različti jedan od drugog, ali obojica imaju jasno određen karakter, obojica su neumorni “tragači”. Jedan odgovore traži unutar Košmara, unutar svih uznemirujućih, potresnih i paradoksalnih vidova života, dok drugi, pak, traži Pravdu - onu s velikim P - a ne Zakon, koji je, nažalost, nešto prilično drukčije.

Dok je crtao Texa, Breccia je nastojao i imao glavnu brigu da zadrži crtačku dosljednost od prvog do posljednjeg kadra. Kaže kako mu crtanje Texa kao lika nije predstavljalo toliko teškoća koliko je osjećao posebnu odgovornost, dijelom i zbog događaja obrađenih u scenariju. Lik Texa je uostalom u duhu argentinskog gauča.

Breccin osjećaj za odnose crnih i bijelih površina

Premda priča nije po ničemu posebno inovativna, njena opravdanja možemo pronaći u njenoj povijesnoj utemeljenosti. Od mnogih plemena koja su nekad živjela danas nema ni traga, osim ponekog pregamenta zakopanog u arhivima neke stare misije. No, narod Modoca je ostavio svoj trag u povijesti. Zašto? Zato što su se borili i pružali otpor bijelcima. Njih se povijest sjeća; i gorko je podsjećanje na to da je mjera za prolaznost nekog naroda u onom užarenom paklu kao što je bilo osvajanje Divljeg Zapada bila njegova borbenost. Kod njihovog poglavice Kintupasha možemo prepoznati velike sličnosti sa našim likom u stripu. Taj poglavica bio je veoma umjeren, a njegove riječi bile su blage. “Slatko je živjeti”, govorio je svojim ratnicima. “Čovjek se bori kako bi spasio život: to je ljubav; a ljubav je lijepa”. I prema bijelim doseljenicima koji su osvajali njegovu zemlju uvijek je bio popustljiv i razuman. Kintpuash se čini dobrim čovjekom u svim kronikama koje pričaju o njemu. No, taj čovjek je, tijekom jednog mirovnog zasjedanja, hladnokrvno ubio Edwarda Canbya, časnika koji je sjedio prekoputa njega i koji je pritom postao prvi general vojske Sjedinjenih Država koji je pao od indijanske ruke. Ne trebamo ni pogađati čime je rezultirao taj događaj. Faraci se ovdje koristi skoro identičnom pričom kada garnizon vojske dolazi u selo Modoca. I na kraju, to objašnjava zašto njihovo ime nije obavio tužni zaborav kao i imena njihovih zemljaka, ali ne i zašto se blagi Kintpuash ponio onako podlo. Što je onda nagnalo inače miroljubiva čovjeka da počini takav stravičan zločin?

Kintupashov otac Combutwaush se suočio s pohlepom bijelaca tijekom godina zlatne groznice kad ga je ubila jedna paravojna banda. Usprkos svemu, Kintpuash nije mrzio američke doseljenike te im se zapravo divio, nastojeći kopirati njihovu odjeću i nastambe. Bio je pobornik miroljubiva života. Često je posjećivao zemljoradnike koji su se nastanili u dolini Lost Rivera. Među njima je pronašao mnogo prijatelja i stekao ime koje je bilo lakše izgovoriti na engleskom jeziku: Capitan Jack. Na isti način su i drugi Modoci dobili ekstravagantne nadimke: Kuka Jim (Hooker Jim), Ellenin Muškarac, Unakaženi ley, Skitnica Jim i Boston ley. Modoci su počeli trgovati s građanima Yreke i sve je teklo više-manje glatko sve do razdoblja Građanskog rata, kad su počele prve razmirice. Kad neki indijanski lovac ne bi uspio uhvatiti svoju lovinu, što je bilo prilično rijetko, obično bi se utješio tako što bi ukrao kravu s pašnjaka nekog američkog rančera; sitne krađe, koje su stočari tolerirali u zamjenu da mogu živjeti na zemlji Modoca bez da se moraju boriti. Stvari su se promijenile kad su doseljenici počeli raditi pritisak na svoje političke predstavnike kako bi prisilili Modoce da napuste te krajeve. Kintpuasha su nagovorili da se preseli u rezervat Klamatha, koji se nalazio sjeverno, u Oregonu. Između dva plemena nisu vladali dobri odnosi i odluka da ih se stavi zajedno živjeti jedna je od najlošijih ikada koje je donio Odjel za Indijanska pitanja. Osim međusobne netolerancije, problemi su se povećali kada je u Washingtonu proračun bio odobren samo za Klamathe tako da zalihe hrane za Modoce nikada nisu pristigle, a agent iz rezervata ignorirao je Capitan Jackov autoritet.

Nakon prvog pokušaja povratka u stare krajeve 1865. godine, Kintpuash je rekao dosta takvoj situaciji te je 1870. poveo jedan dio svoga izgladnjelog plemena u dolinu Lost Rivera tražeći natrag svoj rezervat. Iako su njegovi zahtjevi bili razumni, doseljenici nisu pristali na njih te je vojsci 1872. godine zapovjeđeno da udalji uljeze silom. Ironija je u tome što se Modoce, koji su tu živjeli stoljećima, naziva uljezima. Zatim je major Jackson, koji inače nije niti malo Mario za etimologiju, poveo sa sobom trideset vojnika naoružanih do zuba u samo srce logora. Poglavica se pokazao razumnim i spustio pušku, primjer koji su slijedili i ostali u plemenu. Zatim je jedan niži časnik zatražio Unakaženog ilieja da mu da i pištolj. Indijanac je reagirao ponosno: “Nisam pas na kojeg možeš vikati”, rekao je. Kad je poručnik uperio svoj pištolj u njega, ovaj je izvadio vlastiti iz pojasa. Dva hica su se stopila jedan sa drugim i to je označilo početak rata protiv Modoca. I dok su se vojnici povlačili, Kintpuash je odveo svoj narod na sigurno, u Lava Beds, pustoš prepunu dubokih usjeka, spilja i stjenovitih šiljaka koji su bili plod djelovanja malenih, tada vecć ugaslih vulkana. Bila je riječ o izvrsnoj prirodnoj utvrdi koju su, povrh toga, Modoci poznavali kao vlastiti džep.

Modoci su pak, za sobom ostavili dugačak trag spaljenih farmi u čijem je pepelu ostalo ležati četrnaest leševa. Nepromišljena i okrutna akcija razljutila je Kintpuasha. “Zašto ste ubili te ljude?”, vikao je. “Oni su bili moji prijatelji. Ja vas nisam tražio da ubijete moje prijatelje!” S obzirom da je i više nego očigledno koliko je ova priča inspirirala Faracija tj. Sergia Bonellija u njenom postojanju, ostaje nam dojam kako je scenarista mogao puno više izvući iz likova koje je imao u rukama. Izraženijim odnosima među karakterima, priča bi više dobila na svojoj težini. Ovako ostaje dojam da je Faraci jednostavno išao linijom manjeg otpora i upotrijebio odviše poznate elemente u priči koja je imala toliko potencijala. Indijanac koji kori svoje pleme radi krvoprolića nad ljudima druge rase koje smatra svojim prijateljima. Priča koja je jednostavno mogla biti velika, koja je mogla nositi ogromnu pouku koju bi mogao (trebao) svatko prepoznati.

Njegovo pravo ime bilo je Kintpuash, ali svi su ga zvali Capitan Jack.

Bio je siječanj i padala je ledena i gusta kiša. Kintpuash je dao na glasovanje što da učine: od pedeset jednog prisutnog ratnika, trideset sedam je odabralo borbu; možda bi on postupio drukčije, ali je stao uz njih. Brojčanu neravnopravnost trebalo je nadoknaditi lukavstvom, dobrim poznavanjem bojnog polja i srećom.

Većina vojske raširila se na kilometar i pol bojišnice, uzaludno se penjući po stijenama; gađani sa svih strana, Modoci su bili uvjereni da je neprijatelj mnogo brojniji nego što se mislilo pa su se odlučili povući. Trebalo je osvetiti četrnaest doseljenika pa vlada nije oklijevala: stiglo je pojačanje i novi zapovjednik Canby, koji je prije desetak godina natjerao Navaje na predaju. Canby je bio razuman čovjek i uspio je dogovoriti susret sa Kintpuashom. Od početka se pregovaralo o dvije stvari: rezervatu na području jezera Tulea i oprostu za Kuku Jima i njegove ratnike. Bio je to veliki trn u oku za poglavicu Modoca. Strah da će biti obješen natjerao je Hooker Jima da ne prestaje izazivati svog poglavicu, podbadajući ga neka ne popušta pred obećanjima bijelaca. Kintpuash zatražio oprost za Kuku: “Mogu se odreći svog konja da bude obješen i ne plakati za njime, ali kad bih predao svoje ljude, morao bih plakati”. Vjerovatno nije bio doista toliko vezan za njega, ali nije mogao drukčije: njegovo vodstvo slabilo je iz dana u dan. “Ako si naš poglavica, obećaj da ćeš ubiti Canbya sljedeći put kad ga susretneš”. Na taj ga je način Hooker Jim natjerao da si veže sudbinu za njega. Poglavica je odbio nekoliko puta, sve dok mu se Hooker Jim nije nasmijao s prijezirom, stavljajući mu preko ramena ogrtač i govoreći: “Ti si žena s ribljim srcem. Mi te se odričemo”. To je bilo nedopustivo: “Ubit ću Canbya”, obećao je uz potmulo režanje. Kasnije je to i učinio. Umorstvo nacionalnog unaka izazvalo je njevnu reakciju. Niti Lava Beds, zasipani minobacačkim granatama i preplavljeni mnoštvom vojnika, više nisu mogli štititi Modoce, koji su se rspršili. U odnosu na Canbya, četrnaest doseljenika koje je poklao nisu bili nimalo važni, Hooker Jim je otkrio skrovište Capitana Jacka kojega su kasnije vojnici progonili kao životinju. Kasnije, na suđenju, Hooker Jim je zauzeo ulogu glavnog svjedoka, dok su vješala već bila pripremljena. Prije nego je suđenje-farsa završeno, Kintpuash je rekao svojim krvnicima: “Niste me porazili vi bljedoliki; nego su to učinili moji ljudi”.

Faracijeve narativne metode na njegovom prvom radu na Texoneu ne odudaraju niti malo od standardnog kanona. Ova mini-epska priča pokušava biti ambiciozna, ali previše se oslanja na dosada već viđene elemente. I više je nego očito kako je Faraci prepravljao scenarij kako bi više odgovarao crtačkim afinitetima Enriquea Breccie, od samog vremenskog okvira pa čak i do mjesta radnje. Možda baš i zato na kraju možemo da osjećamo malu dozu svježine, makar priča nije niti malo inovativna. Radnja kao sama ne nudi apsolutno ništa novo. Faraci je pokušao sklopiti priču na već prepoznatljivim elementima. Ono što je možda i najznakovitije od svega je gradnja likova kroz slikovite okoline kako bi Breccia što više došao do izražaja.

Da budem jasan, priča nije uopće kompleksna, iako se naziru pokušaji. Osnovni problem je to što praktički ništa unutar korica nije inovativno, od individualnih poteza relativno važnih likova pa sve do opće slike između dviju sila koje se bore za teritorij. Cijela epizoda se svodi na pomalo banalnu malu bitku koja bi trebala predstavljati epski rat. A zašto? Kako bi mogli ubaciti Texa koji bi mogao dominirati radnjom onako kako to uvijek i čini. Ono što smo konkretno dobili u vidu akcije i ono što predstavlja događaj koji nadilazi opsege ovoga stripa (barem u ovakvoj formi kakvom ju je Faraci definirao) su dva različita svijeta. Velika većina stranica ne pije vode osim tek pojedinačnih scena sa izuzecima. Opća radnja jednostavno traži da se o njoj govori više. To je točka gdje Texove norme prestaju biti vrline, a postaju problem.

Naprijed

TX GI 16 Pustinjski razbojnici

N/A

Naprijed

Recenzije čitatelja

  • brozbiafra

    Ukupna ocjena 67%

    9, 5, 6, 7

    24.10.2017
    01:11:00 sati
    brozbiafra
    uredi
  • Combatrock

    Ukupna ocjena 85%

    8, 8, 9, 10

    Dobar je Breccia. A dobar je i drug Tito. Kukasti nosevi, pesak i usijano olovo. Razbijene flaše i ponočosi.

    24.10.2017
    08:52:00 sati
    Combatrock
    uredi
  • goghy

    Ukupna ocjena 74%

    7, 6, 9, 8

    24.10.2017
    14:55:00 sati
    goghy
    uredi
  • Dukidule

    Ukupna ocjena 77%

    7, 8, 8, 8

    Klasičan Breccia. Kao i očekivano, tj. čak i za nijansu bolji.
    24.10.2017
    18:30:00 sati
    Dukidule
    uredi
  • Oki

    Ukupna ocjena 75%

    5, 7, 10, 9

    Kada sam pročitao ovaj gigant, bio sam zadovoljan, stvarno ugodno utrošenih cca 2 sata, no kada malo razmislim o pročitanom... nema tu neke jake priče zbog koje bih mogao reći da je ovo nešto dobro. Sve je to već viđeno, ali ima tu dosta scena koje su odrađene na najvišoj profesionalnoj razini, pogotovo i većinom zbog crteža, crteža kakvog nikada prije nismo vidjeli na Texu, a vjerovatno ni nećemo u budućnosti. Ljepo je kada jedan majstor poput Breccie kod crtanja jednog legendarnog strip junaka poput Texa odluči zadržati svoj stil, pa uz Texa i Kit Carson biva nacrtan na jedan osebujan ozbiljan način. Lica naših junaka svojim izgledom otkrivaju godine i godine iskustva, ozbiljnost i hrabrost bez izgovorene riječi. Po meni, najveći minus ovoj priči je posljednjih nekoliko strana stripa kada puškaranje u stripu preživi i onaj koji je dobio metak u srce sleđa...
    31.10.2017
    00:24:00 sati
    Oki
    uredi
  • Ukupna ocjena 84%

    7, 8, 10, 9

    14.11.2017
    13:47:00 sati
    darkwoodaxe
    uredi
  • anto

    Ukupna ocjena 91%

    8, 9, 10, 10

    04.12.2017
    19:01:00 sati
    anto
    uredi

Anketa

Što vam je najinteresantnije na stripovi.com?

Rezultati

Arhiva

Najnovije

Vijesti

Magazin

Recenzije

Aukcije

Forum

Najčitanije

Vijesti

Magazin

Recenzije

  • Zenit 666
    Kod: ZG LUSP 36
    Ocjena: 75%
    Vrijeme: 20.9.2017. 23:55:00
    Autor: igor 12
    Broj komentara: 33
    Broj pogleda: 2417
  • Sertao
    Kod: ZG LU 254-255
    Ocjena: 72%
    Vrijeme: 28.9.2017. 1:15:00
    Autor: Elderane84
    Broj komentara: 15
    Broj pogleda: 1511
  • Labirint
    Kod: NN MX1c
    Ocjena: 53%
    Vrijeme: 25.9.2017. 0:03:00
    Autor: Jerry Krause
    Broj komentara: 1
    Broj pogleda: 1332
  • Crno stroj
    Kod: NN LIB 61b
    Ocjena: 60%
    Vrijeme: 29.10.2017. 19:19:00
    Autor: Jerry Krause
    Broj komentara: 0
    Broj pogleda: 1262
  • Izgubljeni svijet
    Kod: TX ZS 586/587
    Ocjena: 63%
    Vrijeme: 13.10.2017. 22:03:00
    Autor: igor 12
    Broj komentara: 2
    Broj pogleda: 1117

Aukcije

Forum