Eeee, dobri stari Tex... Kad čovjek pročita ovakvu epizodu, teško je izdržati, a da ne baci koju riječ na papir. Dobio sam priliku pročitati neke stare epizode, pa sam već u glavi imao spremne recenzije, a ova epizoda me svojom atmosferom povratka u prošlost natjerala da izaberem baš nju.
Dakle, kao što sam već spomenuo u zanimljivostima, nakon priče "Il passato di Tex", ponovo imamo priliku saznati određene stvari o burnoj prošlosti našeg dragog rendžera. U prvih stotinjak brojeva iscrpljeno je dosta priča o borbama protiv revolveraša, Indijanaca, oholih moćnika ili natprirodnih pojava, pa je ovakva retrospektivna priča i više nego originalna i dobrodošla, pogotovo svima koji su se već navukli na Texa, pa im je stalo do toga da se što bolje upoznaju s njim i njegovim pustolovinama iz prošlosti. Dakako, Bonelli je taj skok nekoliko godina unazad napravio na dobro poznati stari način – prepričavanjem događaja kroz Texova usta. Naravno, ni to nije krenulo samo od sebe, nego za ručkom sa Texovim bivšim suborcem Dickom Daytonom, kojeg su sreli dok se u ime starih vremena u saloonu mlatio s južnjacima. Nakon što su mu pomogli da sredi uzavrele glave, Tex u maniru čistokrvnog Hercegovca (;)) okreće turu čitavoj birtiji i uz debele bifteke sakrivene pod brdom prženih krumpirića kreće priča...
Kreće priča koja sama po sebi nije ništa posebno, složit ćete se, pa se onda zapitati zašto sam joj dao desetku. Stvarno, kad malo bolje promislim, ideja i nije nešto pretjerano originalna – dva stara prijatelja se sreću i uz piće krene prepričavanje događaja iz starih vremena. Ništa novo i revolucionarno Bonelli nije izmislio u ovom djelu, ali upravo je ta nostalgična atmosfera najzaslužnija za moju visoku ocjenu. Svi mi imamo svog najdražeg junaka i mislim da bi svatko od nas bez razmišljanja dao desetku bilo kakvoj sličnoj priči u kojoj taj junak otkriva dosad nepoznate događaje iz svoje prošlosti. Sama pomisao na to da se susrećemo s nečim što nam pomaže da ga bliže upoznamo anulira pomisao da su ustvari takve priče najneoriginalnije u serijalu. Netko bi rekao da je to zato što treba popuniti koji broj, a ovakvu priču iz prošlosti je lakše ubaciti nego smišljati nove zaplete. Ima istine i u tome, ali i kod ovakvih priča treba razviti događaje i smisliti zanimljiv scenarij, pa stoga njihova moguća primarna svrha ne dovodi do toga da gube na kvaliteti, nego često radi upravo suprotno. Možda sama priča o prošlosti i ne bi bila toliko kvalitetna da Bonelli nije ovdje ubacio sjajnu pozadinsku kulisu – Američki građanski rat. Krvavi bratoubilački dvoboj Sjevera i Juga se proteže kroz gotovo svaku stranicu ove priče, dok Tex i Dick jašu po prostranstvima Illinoisa, Kentuckyja, Tennesseja i Missourija, vršeći diverzije protiv južnjačke vojske. Zaljubljenici u povijest i oni koji vole spominjanje povijesnih činjenica u stripu će ovdje doći na svoje, jer je Bonelli ubacio dosta stvarnih likova i događaja u priču – generali Sherman, Grant, Wallace, bitka kod Shiloh Churcha...
Sami scenarij se ustvari može svesti na nabrajanje problema koji su Tex i Dick napravili vojsci Konfederacije dok su kao vojni izviđači Unije djelovali na već spomenutom području. Bonelli nije ni imao priliku puno griješiti u scenariju, izmislio je nekoliko lukavih napada na tvrđave i brodove, obranu ranča od južnjačkih vojnika, pomoć izvidniku sjevernjačke vojske, Texovu smicalicu s vlakom punih vojnika Konfederacije i dobio dobru mješavinu akcije i puškaranja uz malo igranja s dinamitom i topovima, tako da letite preko stranica i ne opažajući, jer vam ni sekundu neće biti dosadno. Ima i nekoliko zanimljivih situacija u kojima se lijepo vidi kako naglu i nezgodnu narav zna imati naš rendžer, što i nisam često primjećivao u novijim brojevima. Vjerojatno ga je smekšalo rođenje djeteta... ;) Važno je napomenuti što se dogodilo na samom početku – Tex i Dick su imali i trećeg prijatelja, Roda. Njih trojica su prodavali stoku, ali Rod je imao druge ideje, pa se razdvojio od našeg dvojca, koji je zatim igrom slučaja stao na stranu Sjevera, pomažući progonjemom izvidniku. Iako se kroz cijelu priču provlače Texove i Dickove misli kako ne žele sudjelovati u borbi Amerikanca protiv Amerikanca, nakon što pomognu čovjeku u nevolji i nakon što budu natjerani određenim postupcima južnjačke vojske, Tex i Dick „neslužbeno“ ipak biraju stranu. Sami slučaj razdvajanja od Roda i ne izgleda toliko važno, ali dirljiva scena na kraju mijenja i to.
Kroz čitavih 320 stranica se provlače događaji koji pokazuju svu okrutnost, bezobzirnost i besmislenost rata, a sve je još apsurdnije kad se zna da je to rat između zemljaka, pa čak i ako je povod tog rata bio u neku ruku moralan i pravedan, što ukidanje robovlasništva u svakom slučaju jest. Međutim, kad se odabere strana, razlozi padaju u vodu, a ostaje samo prolijevanje krvi, koje nas sve natjera da se zapitamo ono što su bile i posljednje Rodove riječi. Naravno, ne mogu vam sve reći, ipak ćete morati pročitati.
Sve je rečeno u oblačićima...
Što reći o Galepu? Znam da je ovo bilo njegovo zlatno doba i dosta forumaša tvrdi da se s njegovim tadašnjim radovima ne može mjeriti gotovo nitko od današnjih crtača, pa se stoga vjerojatno neće složiti s mojom ocjenom. Istina je da je u ovim epizodama puno bolji nego u kasnijim, i to je sve. Meni se više sviđaju Nicolo i Ticci od starije ekipe, a od novih bi Villu, braću Cestaro i Marcella stavio ispred njega. Nemojte me pogrešno shvatiti, ovo nije loš crtež (kakav je bio npr. u epizodi Pravda za Havahose gdje sam mu također dao sedmicu, ali više radi toga jer je Texov tvorac i zato što nisam htio lošijom ocjenom odmah u prvoj recenziji navući bijes texovaca), ali nije ni toliko dobar za veću ocjenu. Ne mogu mu pronaći neke prevelike greške u crtežu, ali ukupni dojam mi je loš zato što je crtež previše mekan i vodnjikav. To se najbolje primijeti kod lica, gdje često nedostaje poneka crtica ili detalj, pa lice nema onu tvrdoću i realističnost, kao kod Ville. Naslovnice su malo bolje, prva (originalna) je za čistu desetku, iako je pomalo pozerska, ali odlično nagoviješta ono što se događa u priči. Druge dvije su nešto slabije, kod druge mi se ne sviđa prevelika količina žute boje, a kod treće ona bjelina iznad Texove glave. Usudio bih se reći da su druge dvije čak ispale bolje u izdanju ZS. Galepove ideje za naslovnicu su gotovo uvijek odlične, ali često ih uprska nedovoljno kvalitetnom izradom.
Na kraju će zaključak biti kao i u većini mojih recenzija (bar što se tiče Texa). Koliko god loših stvari napričam, uvijek preporučim epizodu, vjerojatno zato što sam u slučaju rendžerovih epizoda previše subjektivan. Budući da ste za ovu epizodu u recenziji pročitali vrlo malo loših stvari, možete zamisliti koliko je preporuka za čitanje ovaj put jaka. Lijepo se smjestite, ako volite Gunse, uključite Civil war da se lakše uživite i da atmosfera bude savršena i uživajte!
.jpg)
