Posljednji humoristički junak
Kakav je osjećaj kad saznate da se serijal koji čitate godinama gasi? Sigurno ne dobar. Na žalost, takvih je slučajeva u zadnje vrijeme mnogo. Takav slučaj je i s Chicovom specijalnom serijom koja se ugasila nakon 28 godina izdavanja. Kvaliteta serijala je svakako upitna, ali ne možemo reći da se od davne 1979., kad je u Italiji izdan prvi broj ove serije (Chico story), pa do 2007., kad je izdan Chico & company, nismo bar pošteno nasmijali. Tek u prvih pet brojeva ove specijalne edicije bili su usklađeni dobar crtež i scenarij (tandem Ferri & Nolitta), kasnije se potkradalo nekoliko dobrih scenarija, ali crtež bi uvijek kvario ukupan dojam stripa. No ,bez obzira na sve mane Chico specijalaca kojih smo bolno svjesni, ipak nam je žao radi gašenja serijala i nadamo se da će bar zadnji, završni broj biti vrijedan hvale. Jesu li se te nade ostvarile? Pa, ne u potpunosti. Zašto? Pročitajte.
Priča započinje, po dobrom starom običaju, Chicovim gegovima i Trampyjevom prevarom. Mora se priznati da su dva Trampyjeva lukava načina dolaženja do ručka koja su se našla u ovoj epizodi sam vrhunac njegove „karijere“. Naravno da Chico nije uspio izvesti lukavštinu svojeg prijatelja na pravi način, no ovaj put nije imao ni sreće. Za razliku od Trampyja čija je žrtva nosila vrlo uobičajeno ime - John Smith, Chico je slučajno izabrao osobu imena Prassitel Anassimadro Automedont Anthyhiterou i nekako mu nije baš povjerovao da je tražio neku drugu osobu istog imena. Naravno, Chico je opet popio batine, a nakon toga je izašao iz restorana ('ko bi rekao, za Trampyjev plan je bio potreban restoran) misleći: „Zašto se svi ne zovu lako i jednostavno kao ja… Felipe Cayetano Lopez Martinez y Gonzales?“
Tako je, zdrav humor na početku je nagoviještavao, ako ne ništa, onda bar duhovit strip s dobrim šalama i to se Burattiniju ne može osporiti. No ipak, u scenariju su i mnoge rupe koje se jednostavno ne smiju zanemariti.
U scenarij je uvedena većina starih Chicovih (odnosno Zagorovih) komičnih prijatelja. Osim Trampyja, tu su Drunky Duck, Bat Batterton, Digging Bill, Barun Ikar La Plume i ... Arhimed Cvajnštajn. Veoma čudan izbor budući da se Arhimed u Zagoru pojavio samo jednom i to baš u jednom Chico specijalcu – River Chicu.
Uvođenje Arhimeda u priču je možda manja greška, ali Burattinijeve amaterske pogreške koje se ponavljaju iz epizode u epizodu su scenariju debelo srezale ocjenu. Sveo sam ih u dvije točke:
Prva točka - Burattinijevo konstantno ubacivanje nepotrebnog humora
Naravno u Chico specijalcima humor je i više nego potreban,ali ne na ovakav, moglo bi se reći nemaštovit, način . Tipa, Drunky Duck je presjekao totem Nontimenomeeka misleći da je to zapravo obično deblo i sada ga cijelo pleme juri po šumi, teško mi je to čitati, a još teže se na to smijati, a teško mi je i zamisliti da bi to bilo kome drugome bilo smiješno.
Svi su na okupu
Druga točka - velike promjene starih likova
Ako se govori o modernizaciji serijala, ja sam prvi za, ali ta modernizacija mora biti prikladna, a ne ovako! Najbolji primjer opet možemo naći u Drunky Ducku, u ovoj epizodi je doslovno iskrivljen, čemu njega provoditi kroz cijeli strip? On je lik koji te nasmije na početku stripa, a kasnije je nepotreban, kao što je to bio i u ovom stripu. Na puno bolji način se mogao iskoristiti i on, a i Ikar La Plume i Arhimed Cvanštajn koji su izbačeni iz priče odmah na početku.
Ipak, nije sve tako loše, recimo, pravo iznenađenje (koja su sve više poželjna u novom periodu manje-više jednakih i predvidljivih priča) je kraj, nije, po običaju, Chico dobio batine, već je, za promjenu, Chico davao batine. Uz malo navlačenja, scenariju bi se mogla dati prosječna ocjena. A crtež? Šteta što Gamba, makar samo u zadnjem broju, nije izveo crtež na višu razinu, dapače, ovdje je i gori nego inače. Bez obzira što njegov stilizirani crtež prije odgovara Chico specijalcima, nego bi odgovarao crtež nekih vrsnih crtača poput Andreuccija ili Laurentija, nije užitak čitati strip koji je nacrtan bez osjećaja za perspektivu i anatomiju. Zbilja je teško povjerovati da je ista osoba onako dobro crtala Malog rendžera.
1979. do 2007. – razdoblje smijeha i veselja!
Na žalost, ni Ferri ovaj put nije bio na zavidnoj razini, prvo što vam upadne u oko kad nakon pročitanog stripa promotrite naslovnicu je da na naslovnici nešto fali. To što fali je Arhimed Cvajnštajn, ne nalazi se na naslovnici vjerojatno zbog toga što ga Ferri nikad nije ni crtao. Tu se čak možemo i zapitati - čija je to zapravo pogreška: Burattinija, koji je uopće uveo tog lika u priču, a da se nije pojavljivao u Zagoru više od jednom ili Ferrija koji je na naslovnici nacrtao sve sudionike pustolovine osim Arhimeda. Ako zanemarimo tu pojedinost ili grešku pripišemo Burattiniju, Ferrijeva naslovnica opet nije u redu. Trebate samo obratiti pozornost na šešir Drunky Ducka na kojem nema uobičajenog pera. Osim toga, na naslovnici se pojavljuje i blago, potpuno nelogično, s obzirom da se u stripu ne spominje nikakvo blago. Kako se čini, ovaj put smo dobili figu i od naslovnice, pa ni ona nije uspjela izbaviti strip iz rasula.
Za kraj mogu reći samo da mislim kako je serijal trebalo završiti na dostojniji način od ovoga, Chico kao lik je to zaslužio, autori koji su započeli Chico specijalnu seriju su to zaslužili, a pogotovo mi, kao čitatelji koji su kupovali serijal bez obzira na njegovu istinsku kvalitetu, smo to zaslužili.
.jpg)
.jpg)
